MOŽEMO LI PROTIV SEBE

JA nijesam moj posao.

Ipak, MOJ POSAO obavljam JA.

Kad god razmišljam i/ili pišem o svojoj ili tuđoj profesiji, ne mogu a da ne počnem od toga ko sam ja. Ko je onaj koji nešto poručuje, komunicira. Volimo da istaknemo kako mi nijesmo naš posao, kako smo mi ličnosti, a da je naš posao ono što radimo i to je tačno. Ali posao koji radimo radimo mi, ličnosti, i u njega unosimo sve ono što mi jesmo. Negdje je ta linija, ipak, duboko urezana u posao koji obavljamo, a slobodno ću reći i da je ključna za formiranje nečega što se zove profesionalni profil. Ljudi rade posao sa ljudima. Ljudi znaju što očekuju od pojedinih ljudi sa kojima su već imali iskustvo u saradnji. Na osnovu toga donose odluke da li će i na koji način dalje raditi.

Kod političara, rekla bih, nije ništa drugačija priča. Možda je čak i izraženija. Političar se posmatra kao neko ko nema pravo na svoje odvojeno JA. Sve je stopljeno u jedno. Tim prije je vrlo važno što i kako komunicira. Meni je tu zanimljivije pitanje etike političara koji komunicira i njegove ličnosti, nego samog načina komunikacije. Naš posao, kao PR profesionalaca je da nađemo, podučimo, sprovedemo prave poruke, za prave javnosti, na pravi način. I, nesumnjivo, znamo kako se to radi. Nego, često dolazimo u situaciju da predlažemo političarima nešto što je jako dobro i korisno za njihovu kampanju, a, opet nikako nije u skladu sa njima samima. I što onda. Onda, oni bi trebalo da poslušaju nas. To je nešto što mi od njih očekujemo, pa i tražimo, jer drugačije ne garantujemo za uspješnost kampanje. Ali što ako je sve to u stvari jedna velika laž.

Ako političari u potpunosti sprovedu ono što osmislimo, iskreiramo, istreniramo, isplaniramo, organizujemo, odnosno, kampanja bude  super uspješna, oni osvoje glasove i pobijede  na izborima, da li bi Mi trebalo da slavimo zajedno sa njima, jer smo odlično odradili posao i zaradili novac?  Gdje je tu PR etika? Ako je partija/političar/nezavisni kandidat  u realnosti potpuno drugačiji od slike koju smo o njemu/njoj stvorili u javnosti. Da li iko snosi odgovornost za plasiranje netačnih informacija, građenju lažne slike i imidža?

Etika? Etika.

Snažno zastupam istinu. Oblikovanu na način da se lakše shvati i privati, ali istinu.

Da li javni poslenici, političari,  PR profesionalci,  imaju pravo da lažu javnost?

Nemaju. 

*Tekst je objavljen u Magazinu PRO.PR Svijet kommunikacija uz Dnevni list, Mostar, BiH, 09.2014.

BIRAJMO DOBRO

Postoje ljudi koji žele bolji svijet. I pored toga što to žele, oni i rade da bude bolji. Onako i onoliko koliko umiju. Iako vide sve male i velike nepravde, oni se fokusiraju na cilj i idu dalje. Imaju svoju viziju i žele bolje i više.
Dobrog.
Prije svih, od sebe.

Postoje i ljudi kojima to jako smeta. Jer ne razumiju. Oni vide ono što mogu da vide. Onako i onoliko koliko umiju. Neznanje, nerazumijevanje ili nemoc ih ujedinjuje i osnažuje.
Naizgled.
Ne znaju da samo dobro ima moć. Zlo, iako zastrašujuće snažno, ima samo privid moći. To shvate kad im se vrati sve ono što su pokušali durgome da upute.
Tada nauče.
Možda.

Birajmo dobro.

FESTIVAL ČISTE LJUBAVI - TREĆI PUT

"Dobro se dobrim vraća." "Bolje je biti pažljiv nego biti u pravu." "Ako dovoljno jako želiš snovi se ostvaruju." Dopišite sami...

Znam da mnogi od vas afirmativne poruke na temu ljubavi, sreće, blagostanja, milosrđa koje sve više uzimaju maha posmatraju kao spamovanje i lagano prelaze preko njih kao da su neki sektaški proglasi i poštujem vaš izbor. Lično, mnogo ih volim, dijelim, osmišljavam i tvrdim da u mojoj stvarnosti to djeluje. Ispričaću vam svoju priču. Mogu samo da vam kažem da je istinita, a vi vidite što dalje.

Prije nešto više od tri godine u kancelariju mi je došao prijatelj Davor koji je glumac, režiser lutkarstva, animator, učitelj u svojoj školici glume, Dobar Čovjek. Predložio mi je da osnujemo međunarodni festival lutkarstva. Saslušala sam sve sto mi je rekao i odmah rekla: hoćemo! Moj stomak je nepogrešivo znao da je to prava stvar. Nisam imala što da razmišljam. Znala sam da hoću i mogu. Isto tako sam znala da ću uspjeti. Već tada. Rekla sam mu da imam samo jednu sugestiju. Koju, pitao je. Da sve predstave budu besplatne i da to bude princip dok je festivala. S radošću se saglasio.

Naravno da smo oboje znali koliko to otežava realizaciju, skupljanje kritične mase novca koja nam je potrebna za ostvarenje te zahtjevne ideje, u situaciji u kojoj krećemo s nule i nemamo nikakva leđa. Ali imamo nas. Imamo svoje ličnosti, svoje znanje, svoje uspjehe, svoje reputacije i svoju neugasivu želju da uradimo nešto dobro. Za svoj grad. Za svoju zemlju. Za sebe. I nismo se zadržali na Podgorici. Uvijek pokušavamo da ostvarimo kontakt sa drugim gradovima da i u njima bude makar po jedno izvođenje neke od predstava koje gostuju. Ove godine smo, za sad, dogovorili i Nikšić, Herceg Novi i Berane. Nadamo se da će se lista proširiti dok ovaj broj Shopping liste krene u štampu. (I dok je otišao u štampu, dogovorili smo i Kotor!)

Da. Bilo je jako teško. Mnogo smo radili, na mnoga vrata zakucali, sa mnogo strana jednostavno odignorisani, sa jako visoke adrese grubo prevareni. Ipak, uspjeli smo. Neopisiva je radost koju su s nama dijelili i dijele brojni pojedinci, koje smo znali lično ili nijesmo, nego samo preko Fejsa, koji su nam pomagali da prevedemo, lijepimo postere, vozimo po Crnoj Gori. I sami smo, naravno, sa svojom djecom koja su pozvala svoje drugare da nam se pridruže, išli ulicama Podgorice i dijelili flajere, te pozivali djecu i roditelje da dođu. I naravno, desile su se i institucije i kompanije koje su prepoznale o čemu to pričaju ova dva velika djeteta u tijelu odraslih, sa širokim osmijesima, obrazima rumenim od silnog uzbuđenja i razigranim očima i bili voljni da podrže. U prvom redu Fondacija Petrović Njegoš i princ Nikola lično, čija je uloga bila ključna. Zatim i mnogi drugi pojedinci, kompanije institucije i mic, po mic, evo nas do trećeg festivala. Zar je neko sumnjao? (Vjerujte mi da oni koji me znaju nijesu!)

Zašto vam sve ovo pričam? Zato što znam kako smo uspjeli i želim to da podijelim sa vama. (oprez: ovo što slijedi ima prizvuk afirmativnih poruka!) Uspjeli smo tako što smo vjerovali u sebe u ovaj predivan projekat. Tako što smo se nesebično davali i nijesmo gubili nadu ni kada je bilo ludo zadržati je. Tako što smo na prepreke odgovarali osmijehom i lijepom riječju jer smo znali da je to samo stepenica do nečeg boljeg. I bila je. Uvijek. Tako što smo svake sekunde vremena posvećenog radu na projektu isijiavali ljubav sto procentno. I to je ključno. Pored velikog rada, naravno, ali nekada veliki rad nije dovoljan. Nekada treba ono nešto više. To nešto više je otvoreno srce, vjera u sebe, cilj koji će ostaviti traga na što veći broj pojedinaca. Vjera u ljude. Baš sve. I dosta više o tome kako su ljudi loši. Tražite pomoć i predočite im valjan cilj i gledajte kako se javljaju. Baš kao što se nama dešava.

I opet vam kažem. Imajte jasan cilj. Volite ono što radite. Usrećujte ljude oko sebe, time usrećujete sebe. To radi. Ako vjerujete.

Dobro se dobrim vraća. Meni jeste. Želim vam isto.

ps. dovedite malene i dođite da upoznate neke nove lutke. Stižu nam iz Kine, Turske, Ukrajine, Slovenije i,naravno, naše Crne Gore. informacije: www.lutkarstvo.me

* Tekst je objavljen u septembarskom broju magazina Shopping Lista 2014
* &Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 27. maja 2015.