PRIHVATI I VOLI

Pominje mi skoro prijateljica situaciju u kojoj sam bila predmetom jako ružne igre, skuvane u kuhinji onih koji samo tako umiju (pa dobro, zar nemamo svi takva iskustva... na žalost...) i kreće o tome da divani... Kažem joj da prestane i da uopšte ne želim da se bavim tim osobama i temama, što izaziva poprilično čuđenje kod nje. Rekoh joj da ne treba da se čudi, već samo malo da razmisli kako se osjeća kada govori o stvarima koje joj nijesu ugodne i samo će joj se "kasti".
Nema potrebe baviti se lošim i bolnim pričama. Sami biramo svoje teme, svoje raspoloženje, ljude kojima poklanjamo svoje vrijeme. Zašto bi ih darovali onima koji nam ne misle i ne rade dobro, a, uz to, potpuno su nevažni. Nema potrebe prepričavati i trošiti minute i sate na ružno kada je toliko lijepog o čemu možemo da razgovaramo.
Ne znam da li ste do sada to uvidjeli, ali svaki put kada svoju energiju fokusiramo na loše, neprijatno, ružno, taj osjećaj mnogo duže ostaje u nama i nama samima je loše. Pa onda još i ima produženo djelovanje, jer nam se stalno vraća u misli koje vrtimo, vrtimo, vrtimo... Uh, zavrtje mi se u glavi. A zamislite tek što sebi rade oni koji smišljaju takve bedastoće. Želim im da to prepoznaju i prekinu začarani krug nemilih stvari koje im se dešavaju zbog sopstvenih postupaka koje pažljivo smišljaju, istinski žele i zdušno rade drugima. Želim im da budu srećni. Samo srećni. Sa sobom. Od srca.

Svakakvi smo. 

Veseli. Namrgođeni. Lepršavi. Nezadovoljni. Ektroverti. Povučeni. Nezainteresovani. Raspjevani. Pozitivni. Ljubazni. Isfolirani. Loši. Zadovoljni. Brbljivi. Mudri. DRUGAČIJI SMO.

I takvi kakvi smo jako malo smo u stanju da razumijemo zašto je to tako. Još nam teže ide da razumijemo zašto je neko drugi baš takav kakav jeste. U stvari, uglavnom se i ne pitamo što je to što ljude navodi na određeni način ponašanja, a kada nam odnekud i naleti ta misao, pa se zapitamo zašto neko postupa na način koji nam nije blizak, naiđemo na gustu neprobojnu tamnosivu maglu. Ili, baš često, zaključimo nešto u skladu sa sopstvenim uvidom u ono što ta osoba jeste, što je, naravno, malo je reći, nepotpuna slika. Nikada ne možemo da razumijemo drugog do kraja. I to je tako. Zar ne iznenadimo nekada i sami sebe nekom ličnom reakcijom ili postupkom, pa se zapitamo, otkud, sad, pa, to?! Ali rijetko to istinski spoznajemo i svoje ponašanje u skladu s tim mijenjamo... Uobičajemo ponašanje je da bez ikakvih stega jurišamo da osudimo sve i svakoga, što i koga ne razumijemo. Dragi nam ego stavio zabranu i na pomisao, a kamo li ozbiljniju analizu, a da možda ne bi trebalo da pustimo druge da budu to što jesu, bez osude, bez loših misli, namjera, riječi, djela?

Na kraju (ili na početku), zašto bi i morali da razumijemo? Zašto jednostavno ne bismo prihvatili ljude onakve kakvi jesu. Ako nam ne odgovaraju, ne moramo da se družimo sa njima (ili, recimo, ako već ne možemo da ih ne primjećujemo, možemo da ih maknemo iz FB, TW, IG... prijatelja, a ako nam je to problem, samo kliknemo na Unfollow). Ako smo, pak, prinuđeni, da budemo sa njima u komunikaciji, onda možemo komunikaciju da svedemo na neophodan nivo. Pa, jel tako? Što bi se trovali lošim mislima i riječima samo zato što onaj drugi nije kao mi?

Sve nam nešto/neko smeta. A nikako da shvatimo da problem nije u tome nečemu ili nekome. Nikako da shvatimo da to uopšte i nije problem. Sem u našoj glavi. Eto ga. Ako ne možemo da promijenimo glavu, a ono možemo ono što je u njoj ;) (Poza)bavimo se sobom i pustimo druge da budu ono što jesu. Tako lako, a tako izvodljivo. A onda uživajmo. U sebi. I drugima.

*Tekst je objavljen u decembarsko/januarskom broju magazina Shopping Lista 2014.

ZATVORI SE

Legla sam sinoć puna crnih misli. Imala ružne snove. Probudila se u panici. Razradila crne misli. Ustala i počela da mislim o jutarnjim aktivnostima, doručku, djeci, školi, planu za danas.
Prosetah psa i u susret nam dodjose dva polunasmijana covjeka. Naiđosmo i na ćerkinog drugara iz razreda, Danila, koji se upravo vraćao sa takmičenja četvrtaka iz matematike. Uradio je četiri zadatka, ali ne i peti (u "kome se radilo nešto sa salvetama"). Kako divno, blago dijete sa velikom jabukom punom sitnih ugriza u ruci. Obično ga srijećem kod studenskog doma, kako u polu trku žuri u školu i nekad me pita koliko je sati. Čini mi se da sam mu zanimljiva pa voli da popriča sa mnom. A baš volim.
Rekoh, ipak će bolje krenuti dan, nije sve tako crno. Pa se sjetih da jeste.
Jeste, ovo je jedan od onih dana kad sve boli. Slučajno ili ne, dan mog grada. I on mi je danas kriv. I sva lakoća bivstvovanja njegovih stanovnika. I svih drugih. I trećih. (Nikako magarećih, oni su izuzeti.) Sva lakoća neuranjanja. Pristajanja na manipulacije. Neiskrenost. Okolnosti. Laži. Nereagovanja. Nevrištanja. Neumiranja. Umiranja umiranja. Od stida.
Bolje da se ne gledam sa prijateljicom danas. Dok prođe. Ovo.



Zatvori se. Hladno je.

SLOGAN - PORUKA NAD PORUKAMA

Kad sam bila mala, voljela sam da pišem tako-tako. Nazirao se tu neki talenat, ali ne toliko očigledan (kao što je bio slučaj ja pjevanjem, recimo). Prvo samosvješćivanje talenta pisanja desilo mi se na drugoj godini studija ekonomije kada mi je prof. Veso Vukotić dao knjigu o životu Starih Rimljana i tražio mi da napišem seminarski rad, a ja napisala neku lijepu priču, po meni ne baš mnogo ekonomski bitnu, :) ali baš lijepu. Starom vuku je to bilo dovoljno da prepozna kud bi mogao da zaplovi moj brod i navuče me na jednu novu vrstu pisanja, za koju je potrebno ući u tajne komunikacija.... Odškrinuvši mi dodatna vrata znanja, prof. Veso mi je dao knjigu na temu Odnosa s javnošću, koji su u to vrijeme bili apsolutna nepoznanica u našoj republici, a i u samoj SFRJ tek u začetku, uz zadatak da napišem novi seminarski rad. Ni poslije dvadeset godina nijesam zaboravila pažnju i podršku koju mi je pružio. Tako sam (potpomognuto susretanjem sa marketingom i divnim Miskom Jovovićem na trećoj godini) pronašla svoj budući poziv ali i upoznala svoj talenat za pisanje, što se izrodilo u pisanje u komunikacijama. Ne mislim ja da sam neka strašna spisateljica, ali da umijem s riječima-umijem. U okviru PR-a i marketinga, pronašla sam sebe i u pisanju slogana, naslova, tekstova, scenarija, govora... svega. Ali moram da priznam da su mi slogani i naslovi zaista bili prave poslastice. Možda i pamtite neke od njih: VRELA ZIMA U BRDIMA, JOŠ SMO NA VRIJEME, PROČITAJ ŽIVOT-PROŽIVI KNJIGU, STRUČNO JE KLJUČNO, PAMET U GLAVU-PLAN NA POPRAVNI, NA EX, PRAVAC POSLODAVAC, RECIKLAŽA NIJE GNJAVAŽA, NE OKREĆI GLAVU, IMA NEKA TRAJNA VEZA, NOVA IZ SNOVA, VEĆ U SRCU

Osmišljavanje slogana je proces. Podrazumijeva maksimalno upućivanje u problematiku/tematiku kako bi se ušlo u samu srž razumijevanja. Jer baš ta srž jeste budući slogan, ali još uvijek u svojoj sirovoj formi. Znate ono kad nas uče u školi kako pisati sastav, pa kažu da moramo imati uvod, razradu i zaključak. E, pa slogan vam dođe kao zaključak, odnosno njegova posljednja rečenica. Kruna cijele priče. Poruka nad porukama.
Kada pišemo slogane, najprije moramo znati za koju je namjenu. Kome je upućen. Što želimo da poručimo. Da li se radi o korporativnom sloganu koji treba da govori o kompaniji ili sloganu neke kampanje, koji govori o tom proizvodu/usluzi/aktivnosti... Ukoliko se radi o korporativnom sloganu, mora se uzeti u obzir misija i vizija kompanije, odnsno ono što je predviđeno u platformi brenda. Ukoliko se radi o sloganu kampanje onda analiziramo glavne poruke kampanje i izvlačimo slogan.

Ali, kako tu poruku nad porukama upakovati u slogan? Kako je napraviti prepoznatljivom i pamtljivom, te nametnuti je kao reprezenta brenda?
Možemo se voditi sljedećim principima:
- što kraći i jasniji to efektivniji (ipak, ako situacija to zahtijeva, bolje je da slogan ima i riječ više nego da je nejasan, ukoliko ostavlja prostora za nedoumicu, tamo gdje nedoumici nije mjesto)
-što lakše pamtljiv, to bolji: ukoliko iskoristimo neke lokalne fraze, termine, mudrosti, stihove, krilatice, prepoznatljive riječi koje upodobimo za našu stvar, to će slogan lakše zaživjeti i infiltrirati se u misli publike
-ukoliko se odlučite da koristite neke krilatice koje određene grupe mogu smatrati uvredljivim, dobro izvagajte i razmislite prije donošenja konačne odluke (recimo "čo'ek žena" je u starije vrijeme bio kompliment za crnogorsku ženu, a danas se može smatrati i uvredom, jer ukazuje na manju vrijednost žene i njenu maksimizaciju kroz izjednačavanje s muškarcem, jer se pod "čo'ek", ovdje često misli misli muškarac)
-neka budi direktne asocijacije na brend
-ako je dinamičan, ima ritam, rimu, to je bolji
-neka se jasno razlikuje ok konkurentskih, u poručivanju onoga što želite da istaknete, a što je (ako je moguće) drugačije od drugih
-neka bude istinit (svako potcjenjivanje publike/klijenata/korisnika na dug rok skupo se plaća. Valja biti iskren i isporučiti baš ono što najavljujemo, nikako manje od toga)

Završiću zaigrano. Razvijam lični brend LILAVILA i još uvijek nijesam došla do izrade slogana (mislim da će me baš ova promišljanja navesti da to čim prije i uradim) a neke prilike naletjeh na neki zabavni sajt www.sloganmaker.com koji iz rukava izbacuje slogane :) Ukucah Lila Vila i kliknuh na *Make a slogan* kad iskoči ovo.

Dobar zaključak za ovi priču, od mene vama. :)
Javljam vam kad sačinim slogan za Lila Vila brend.
Već mi se muva po mislima ;)


Tekst je objavljen na portalu bankar.me

Džoni Hodžić, volimo te, gdje god da si

Pozdravne riječi Džoniju Hodžiću koje je na današnjoj komemorativnoj sjedinici izrekao Goran Ćetković ĆENTO. Ovo je moralo ostati zabilježeno u cjelosti. Volimo te, Džoni, gdje god da si.

"Umro je Džoni Hodžić. Postoji potvrda ljekara o tome, ali to i dalje nestvarno zvuči. Ovdje smo na njegovoj komemoraciji, sjutra će biti sahranjen, ali kada je on pitanju ni to nijesu validni dokazi. Razlog je jednostavan i Džoni je bio nestvaran i život nikada neće izdati potvrdu o njegovoj smrti.

Imao sam nekih petnast-šesnaest godina kad sam upoznao Džonija. Šlepajući se uz starije, tačnije uz mog komšiju a Džonijevog druga Veska Tomovića, dokopao sam se neke večeri u Dodestu.To je bilo vrijeme kada se iz čista mira govorila poezija, a da niko ne pomisli da si lud. U jednom trenutku on se popeo na nekakav podest i poezija je dobila treću dimenziju. Svi koji su makar jednom imali privilegiju da prisustvuju tom ljubavnom činu između Džonija i poezije, imali  bi utisak, da su ti veliki pjesnici baš sve te stihove pisali da bi to on govorio.  A on je u sebi pothranio tomove antologijskih pjesama koje su samo po njemu znanom rasporedu raspoloženja u tim prilikama same izlazile. Danas je mnogima to neshvatljivo i nestvarno.

Džoni je mnogo prije ekspanzije ovih masovnih komunikacija bio najveća društvena mreža  u nekadašnoj Jugoslaviji. Nije bilo mjesta od Vardara pa do Triglava gdje on nije moga reći “javi se tamo, tome i tome, i sve ti je završeno” I bilo je tako.  Pod tim završenim se podrazumijevalo da te neki čovjek objeručke dočeka i budeš njegov gost dokle si god u tom gradu, jer si Džonijev prijatelj.   Čime ga je to Džoni zadužio. Koja je to magija, shvatiš tek kad taj čovjek ispriča neku noć, od  prije toliko i toliko godina, koju je proveo sa Džonijem i drži do nje kao jednog od svojih najljepših doživljaja. Džoni se bavio jednostavnim stvarima da nekog očara. Bio je Džoni i družio se! Danas je mnogima to neshvatljivo i nestvarno.

Ne pristajem na riječ boem kada je Džoni u pitanju. Jer boem odabere dvije tri kafane i tu se usidri.  Džonijeve su bile sve kafane. I zadnjih godina kada je pio samo čistu vodu u rakijskoj čaši znao je da bude pijaniji od svih nas.
Ne pristajem da Džonija određuju ni bilo kakve  statistike, nabrajanja, zvanične nagrade. Njegov opus nije ni u jednoj zvaničnosti.  Trebali bi da putujemo godinama i u raznim državama i mjestima među njegovim prijteljima, kupimo njegove nagrade zbog načina na koji je slavio život.  Džoni mora samo da nam bude opomena  da smo se negdje izgubili jureći za nekim drugim vrijednostima i da možda neznamo da se vratimo.
Džoni nije pristao da shavti da život nije poezija.  Da nestaje i u lektiri, a kamoli tek u životu. Hvala mu na toj hrabrosti, jer je uspio da održi mnoge od nas kojima je samozavaravanje značajna stilska figura. Džoni, na kraju znam da si srćan što si uvjek bio na mjestima na kojima su se čuvale  prave vrijednosti. Što si bio nestvaran i u vremenu kada nije bilo lako voljeti i boriti se za svoju Crnu Goru na drgačiji način. I što će tvoj nestvarni kretaivni duh nastaviti da živi i stvara preko Teinog klavira. Suvišno je reći Slava mu. Džoni je već ima i to na mjestima gdje se ona iskreno čuva."

Goran Ćetković ĆENTO

PROFESIONALIZAM SA SRCEM

Uopšte nemam dilemu kada je u pitanju moj rad. Način rada, postupci, pristup.

Da, desi mi se da napravim grešku. Uvidim je i ispravim. 

Zahvaljujući jasnom vaspitanju koje su mi podarili roditelji, od malih nogu sam naučila što je dobro, a što loše. Što je čovjek a što onaj drugi. Tako živim i tako radim. Baš u vrijeme mog sazrijevanja moja porodica je prolazila kroz bure i havarije. Zbog tatinog posla. U stvari, zbog tatinog nepristajanja na raznorazna nametanja i podmetanja. Zbog tatine borbe sa sistemom koji njeguje i ohrabruje laganje, podilažanje, izdaju, diletantizam, zarad sitnih i krupnih interesa pojedinaca i grupa zaštićenih od strane istog tog nesrećnog sistema. I ma što vi mislili i ma kako imali dileme u ovom vremenu poremećenih vrijednosti po pitanju tvrdoglave odbrane integriteta, ja baš hoću tako. Istina je istina. Pravda je pravda. Ispravno je ispravno. Zlo je zlo i naopako. Vidio vas neko kako postupate ili ne, na kraju ostajete sami sa sobom. Pa kako ko izdrži.

Od oca sam naslijedila radišnost, dubinu, ozbiljnost, odgovornost, dar za pisanu riječ, hrabrost, nepokolebljivu borbu za ispravno. Ja sam tatina ćerka. Od majke sam naslijedila najveće srce u univerzumu, dječju dušu i blagost za sve koji je prihvataju. Ja sam majkina ćerka.  Šalim se s majkom pa kažem kako sve na tatu ličim, al imam majkinu "unutrašnjicu". Hm, šalim li se?

Od sebe sam dobila kreativnost, slobodoljubivost, upornu vjeru u dobro, radovanje zbog svojih i postignuća drugih, otvorenost, zaigranost, raspjevanost, ljubav prema sebi i drugima, zahvalnost za svaki sekund života, pa kakav god da je. Svoja sam pa svoja. Profesionalac sa srcem.

Razmišljam nekad koliko je težak i nespojiv takav spoj koji mi je dat i koji sam isplela, pa onda zaključujem da mi je taman takav kakav je i da je samo moj i da sam takva kakva sam pa čak i onda kada kažem klijentu da sam mnogo srećna zbog nastavka saradnje. Nekome to možda zvuči neobično, ali ja sam istinski srećna i ne vidim baš ništa loše u tome što to i kažem. I ne, apsolutno ne mislim da je to neprofesionalno. 

Veliki mi uvod za ono što sam htjela reći... 

Elem, napisah juče pismo klijentima, saradnicima, poslovnim prijateljima, u kome ih, uz par prigodnih riječi, obavijestih da više nijesam na tom radnom mjestu i sugerisah kontakt na koji se mogu nadalje obraćati. I krenuše odgovori. Očekivano ili ne, u tim odgovorima saznadoh o sebi mnogo. Iz ugla drugih, naravno. I nekako mi bi lijepo. Znače te riječi zahvalnosti, podrške i iskrene želje da nam se putevi i dalje ukrštaju kada ste na prekretnici sa svojim jedinim, u ovakvom sistemu najčešće nedovoljnim oružjem: znanjem.

I neka ovu priču završim jednim od desetina mejlova koje sam dobila, zahvalna koleginici koja je ovo napisala, a sa kojom se ama baš nikada uživo vidjela nijesam: 

Draga Ljiljo,

Istina je da ne volim ovakve mailove, jer kad odlaze ljudi tvog poslovnog bontona i moralnog profila, iz firmi sa kojima ja saradjujem, osjećam tugu.
Za Pobjedu si se istinski borila, i vjerujem da ce taj kolektiv osjetiti gubitak nakon tvog odlaska . 

Tebi želim zaista sve najljepše u budućem životu i radu!

Ovaj tekst želim da posvetim još jednoj divnoj dami koju sam upoznala kroz posao, ali koju jesam i lično upoznala i sa kojom sam se satajala više puta, koja me jako hrabri da što više pišem na ovom blogu, pa mi je u svom pozdravnom mejlu poručila da se nada da ću u ovoj pauzi imati više vremena da pišem na blogu. 

Suzana, draga, nadam se da sam i ovim tekstom opravdala tvoju vjeru u moj blog.

Preporuka: ovaj tekst ne treba tumačiti. Samo pročitati, primiti ili ne primiti k znanju i ići dalje ;)

U NOVO. OPET.

Opet sam na prekretnici.

Mijenjam posao.

Pitam se, zašto ja to tako. A lijepo mogu da se skrasim i mirujem.

Ali ne. Meni dođe na svakih 4 do 5 godina vrijeme za promjenu. I nije važno da li posao mijenjam u okviru iste kompanije ili idem dalje. Potrebno je da radim nešto drugačije. Uvedem neke nove teme i dileme. Nacrtam nove ciljeve. Promućkam mozak pa pustim da se stvari poslože na neki drugačiji način. Da još malo porastem. Ne umijem da stagniram.

I razmišljam nešto danas kad mi se ćuti (izgleda se mom umu ne ćuti, i brunda li brunda) koliko tih izbora pravim sama, a koliko su mi se nametnuli... znate ono, situacija, okolnosti ... Ma znam ja da je sve naša odluka, pristajanje ili nepristajanje na određene uslove koje su nam postavili ili koje smo sami sebi postavili. I to je tako. 

Imaš li već nešto u planu, pitaju me. Nemam ništa sigurno. Imam neke otvorene priče, ali još uvijek tražim. 

Traži i daće ti se. 

Dobro. 

Tražim: posao u kome će zablistati moja kreativnost, potencijal, znanje. Koji će mi omogućiti dodatne izvore znanja, a koji su mi kao pojedincu nedostupni. Koji će od mene tražiti da uvežem svoje zaista bogato radno iskustvo, otvorenost i spremnost da dajem. Koji će me povezati sa sjajnim ljudima koji vole svoj posao. Koji će me ispuniti toliko da svaki dan s radošću idem na posao. Koji će popuniti moj novčanik taman toliko koliko je dovoljno za jedan pristojan život. 

Posao koji će cijeniti ono što mu dajem i koji će mi uzvraćati.

Imam neke ideje. Još su rasute svuda po kući. I ispred zgrade. I u jučerašnjem razgovoru sa prijateljicom kojoj sam dopustila da me vidi ranjivom. Svuda su. Sem u ovoj kancelariji. Suviše je tužna bez slika koje su juče odnijeli. Suviše se bola, strijepnje i jada nakupila dok je služila kao čekaonica onima koji čekaju da im se presudi. Ne, nije me mimoišlo. Saosjećala sam. Jako me je boljelo. Još dva dana ove kancelarije i idem dalje. U novo. U ono što je za mene najbolje u ovom trenutku. Spremna sam.

RADOST U SKLADU SA GODINAMA

Prije nekih dvadeset i nešto godina, u posjetu mojoj dragoj komšinici došla je jedna starija dama. Živjela je u Sidneju i poslije desetina godina boravka daleko od svoje malene domovine, došla je u posjetu svojim rođacima u Crnoj Gori. Ponudila sam se da prošetamo skupa, da joj pokažem grad, i u povratku iz šetnje su je nažuljale sandale. Pitala me je da li da ih izuje i ide bosa, da li je to u redu za ovdašnje prilike, pošto bi ona to u Australiji uradila. Rekla sam joj da jeste i ona je uzela svoje sandale u ruke i šetnju nastavila bosa.

Nijesmo bili daleko od zgrade, ali dovoljno da je par ljudi vidjelo i priča je krenula. Ja sam dobila diskretnu kritiku što sam ohrabrila gošću da šeta bosa, jer to nije ponašanje koje "dolikuje njenim godinama", a ni tada ni danas ne vidim zašto bi neko trpio bol (a svi znamo kako je gadan taj bol od žuljeva na stopalima) ako ne mora i ako, pritom, nikoga ne boli taj postupak kojim ona svoj bol ublažava. Vjerujem da je danas situacija opuštenija, ali znam da ima ljudi koji prednost daju onome šta će neko drugi reći u odnosu na ono što sami misle i osjećaju.

Koliko puta ste čuli da neko komentariše kako je potrebno da se "ponašamo u skladu sa godinama"? Ja bezbroj. I sada sam u nekim godinama u kojima neki očekuju da se ponašam u skladu sa njihovim očekivanjima od godina u kojima se ja nalazim. A kada se zamjera onima koji taj neraskidivi spoj godina i ponašanja remete, uglavnom je to zato što neposlušnici razbijaju stereotipe koji se tiču oblačenja, frizure, izlazaka, otvorenosti, sveukpnog pristupa životu koji je prihvaćen od strane većine kao "normalan".

Pita me nedavno jedna divna starija dama, gospođa Nada, s kojom sam radila na mom prvom radnom mjestu, u Fondu PIO, "zar može neko tebe da ne voli tako vedru, dobronamjernu, nasmijanu i uvijek spremnu da pomogne." "Može", rekoh, "može i nije im dovoljno što im smeta ono što ja jesam, već ih ima i koji se sa mnom zbog toga obračunavaju na zaista nevjerovatne načine, nesvjesni da se sve vraća, a ja im i dalje šaljem ljubav i želim im da spoznaju da baš to što ne podnose kod drugih, e to, baš to, je situacija koju moraju da raščiste sa sobom..." A što bi nekome smetao vedar duh, jasan stav, cvijet u kosi, glasan smijeh ili pjevušenje melodije koju slušate u slušalicama u šetnji... Boli li to nekoga? Izgleda da boli. Jednostavno ih iritiraju zadovoljni ljudi. 

Pa dobro. Neka se oni nerviraju kad vole, a ja volim da uživam u svim svojim malim radostima kojima su me upravo godine naučile. Ja se ponašam u skladu sa SVOJIM unutrašnjim znanjem i osjećajem, a ne u skladu sa brojem koji za nekoga ima jedno, a za nekoga sasvim drugo značenje i želim im da pronađu zadovoljstvo. U sebi. U godinama koje im idu u susret s dobrom namjerom i željom da su srećni. Samo nek prihvate.

Godine su divne, ali ipak samo brojke. I mnogo im hvala što su od mene napravile ovo što sada jesam. Ali za mene one nijesu ograničavajuci faktor. Godine su za mene nekad stroga, a nekad sasvim nečujna, a tako jasna učiteljica života koja me svakog dana usmjerava kako da budem još bolja i sebi i drugima. Kako da sirim radost, leprsavi ples, ljubav. Na prvom mjestu tako sto ću sebe činiti srećnom. A mene te bubamare na noktima čine beskrajno srećnom, a tek taj cvijet u kosi. Ili oko vrata. Pa sve to puta sedam, sedamdeset sedam ili sedamsto sedamdeset sedam. I što bih se ja brinula što moja radost nekome smeta. Meni je samo žao što još uvijek nijesu naučili da je jako važno radovati se tuđoj radosti, jer onda to postaje i vaša radost i umnožava se...

Postoje ljudi koji svoju energiju usmjeravaju na loše, ružno, tužno. Pa još i planiraju kako da sve to nekome prirede. Time još više osnažuju te aspekte svog života, jer sve što radimo sebi radimo. Želim im da nauče da budu radosni.

Radost se ne kupuje. Radost se nalazi u svakom danu, pa i kišnom i oblačnom. U malenom dječjem osmijehu kad se krmeljavi ujutro probude i još onako topli i musavi od paste za zube, spremaju se za školu. U kućnom ljubimcu koji se neizrecivo raduje kad sretne svoje drugare. U knjizi od koje ne možete da se odvojite pa svjesno usporavate čitanje dok se bližite zadnjoj korici. U šetnji do pekare tokom koje sretnete slabo pokretnog komšiju penzionera pa zastanete da razmijenite koju receniču. U šolji moka kafe sa sojinim mlijekom. U saznanju da imate porodicu koja je tu za vas u po dana i po noći. U prijateljima sa kojima možete jednako duboko i plitko da razgovarate. I ćutite. U moći da osjetite različite mirise cvijeca i prepoznate bijelog labuda u odlazećem oblaku.

Radost se nosi u srcu. Isto tako i godine. Iskoristite tu prednost. Svaki novi dan, mjesec, godina je nova šansa da je uvećamo. Ja to i radim. Osjećate li?

Na kraju, pročitah na fejsu nešto baš zgodno: što bi se opterećivala godinama, ionako nikad nisam imala baš ovoliko godina i pojma nemam kako bi trebalo da se ponašam u skladu s njima, to tek sad učim ;)

*Tekst je objavljen u novembarskom broju magazina Shopping Lista 2014.
**Teks je objavljen na portalu spiritus-movens.me 7. juna 2015.

U OSLU u oktobru 2014.

Ovo mi je treci put da dolazim u Oslo. Dva puta sam bila dok je jesen, a jednom u zimsko doba. Moracu da dodjem neki put i u proljece ili ljeto, da zaokruzim dozivljaj. :)
Ovaj lijepi grad odise mirom, harmonijom, redom. Volim njegovu skladnu dotjeranost. Nekako sticem utisak da im je vazno da im je lijepo i ugodno u okruzenju u kome borave. Unutra i vani.

Podsjetilo me na Holandiju, ali tamo je sve nekako sladje, a ovdje smirenije, a lijepo. Bas lijepo. Da, govorim o ukrasima, cvijecu, ogromnim saksijama, drvenim klupama ispred kafea sa uparenim cebadima da se pokrijete ako vam je hladno. Sve je tako ususkano, a neoptereceno u smislu skupocjenih materijala, dekoracija, namjestaja. Posebno mi se svidja koliko su sjedinili estetiku i prakticnost. Na svakom koraku to primjecujem. Znate one jorganske navlake s kojima se razvlacimo da udjenemo krajeve jorgana u krajeve jorganske navlake, pa onda kad uspijemo skakucemo da sve lijepo legne na svoje mjesto. E oni lijepo imaju sa bocnih strana na vrhovima proreze i vi lagano drzite krajeve jorgana kroz te proreze dok uklapate jorgan i navlaku. Super jednostavno, a super korisno, a estetika nije narusena.

Zapazam da nema guzve u saobracaju. Nema guzve ni u parku. Ni na ulicama. Sve je nekako umjereno i rasporedjeno. Kao da se dogovaraju da jedni drugima ne smetaju. Kao da svako ima svoj red u saobracaju, setnji, parku.

Boravim u kraju blizu jezera Bogstad. Prekrasno jezero u jos prekrasnijoj prirodi. Dva labuda koja prate jedan drugog u svom ljubavnom plesu otpremise me u dimenziju malo bajke, malo baleta.

Na putu ka stanu nailazimo na benzinsku stanicu. Zapazam da se i tu moze kupiti razno cvijece.

Paznju mi privlace i roze traka zavezana u masnu oko pistolja za punjenje goriva. Obzirom da je oktobar, iako ne razumijem norveski jezik da bih bila sigurna sto znace roze ispisana slova na oznaci iznad, odmah znam o cemu se radi. Cinjenica da se ovdje otislo toliko daleko u podrsci kampanji prevencije protiv raka dojke ne iznenadjuje me, naprotiv, sasvim je u skladu sa mojim ocekivanjima, ali izaziva radost u mom srcu. I prisjetih se kad sam prvi put boravila u Norveskoj prije dvanaest godina, da je kampanja na tu temu i tada bila vrlo vidljiva. Cini mi se da u nasoj zemlji tada nije sprovodjena. Vazno je da je sada ima i da se kolektivna svijest polako otvara.

Zapazam da su stanovnici Osla jako aktivni. Svako malo sretnem bicikliste, dzogere, brze hodace sa i bez stapova, a mogu mislit kako se broj rekreativaca uvecava kad padne snijeg. Kao da im je to dio svakodnevne rutine. Bar meni tako djeluje.

Jako malo ljudi sam vidjela koji imaju visak kilograma. Vjerujem da za to mogu da zahvale upravo posvecenom praktikovanju rekreativnih aktivnosti.

Ulazna vrata, ulazi, balkoni, dvorista kuca, zgrada, sve je brizno ukraseno, prikladnim detaljima, cvijecem, zelenilom. I svi o tome vode racuna. Drze se kucnog reda. Postuju pravila. Jer im je vazno.

Iako ima malo suncanih dana i mnogo zime, iako sam jako osjetljiva na hladnocu, cini mi se da bih mogla da zivim ovdje.
Doduse, morala bih sacekati da vidim kako bih se izborila sa tolikim snijegom. Uh.
A mozda bi mi to bio novi izazov. :)

KA OSLU

Krenuh u Oslo. Malo kod kume, malo kod sebe.

Pripreme su pocele sa redovnom zebnjom na temu ostanka djece i servisiranja svih njihovih vanskolskih aktivnosti, ali to sam brzo prevazisla. Kao i obicno, dobro se organizujem i imam posvecenu podrsku, porodicu, naravno. Spakovah svasta nesto u moj veliki sjajni rozi kofer (premili rodjendanski dar od prije neku godinu od Bibice, Ane, Sandre i Bilje koje mi te prilike i pjesmu odpjevase, a ja trenutak ovjekovjecih) i krenuh. Od kad sam kupila majcu sa likom princeze Ksenije odlucila sam da kad putujem van zamlje nosim bas nju. Eto tako. Princeza i Vila ruku pod ruku u pohode. ;)

Let Podgorica-Bec s Austrijanom bi ok. U avionu se cuje Becki valcer. Razmisljam kako je to sjajna uvertira za uplovljavanje u konacnu destinaciju i upitah se da li je nas Montenegro airlines uveo nesto slicno (konstatujuci sama sa sobom da odavno nisam letjela nasom avio kompanijom). Kad pravim slike i zvuke u glavi smisljajuci nesto novo, uvijek razmisljam na dva nivoa. Jedan je nivo ja-korisnica usluga, proizvoda, a drugi ja-nosilac/realizator/komunikator ideje o toj istoj uslizi/proizvodu. Ja-putnica, Necrnogorka voljela bih da cujem nesto autenticno, crnogorsko, uhu ugodno. Ja-marketarka, rodjena Crnogorka bih isla na tradicionalnu crnogorsku muziku u modernom ruhu. Poruka koju saljem i emocija koju bih da prenesem onome koji dolazi. Zemlja sunca, istorije i prirodnih ljepota. I krece notni ples Montenegrin instrumental forces I, II, III, Vladimir Maras, gitarski duo Nikcevic-Bulatovic, jedna, jedina Vjera Nikolic. I bilo bi tu sigurno jos autora...

Iscitavam oktobarsku Shopping listu i nailazim na tekst o sjajnoj Vesni Anastasiji Bozovic. I vec se radujem svemu sto ce postici, jer takvi ljudi stizu daleko. Prisjetih se analize glasa koju mi je radila i neceg sasvim novog sto sam zahvaljujuci njoj otkrila: human designa. Divna, siroka, jednostavna, nasmijana Vesna. 

Dugo putovanje od aviona, preko busa, do tranzit zone na beckom aerodromu na cas me vraca u rodnu zemlju. Cekajucu lift u kome staje 4-5 ljudi sa prtljagom, cujem iza sebe cikoticki, prilicno glasan, govor u kome se Jedan zali na Drugoga sto je usao u lift, a njih ostavio. Izadje drugi iz lifta, udje neko nov.

Na beckom aerodromu cekam 3 ipo sata do leta za Oslo. Dobro. Imam knjigu, imam casopis, telefon, tablet, punjace. Lagano. Svracam u neki kafe, uzimam sendvic sa mocarelom, pradajzom i rukolom, vodu i brauni. Pa se vratih za jos jedan brauni. Pa za jos jedan. Ups. Aloooo. Dobro. Naucila sam da me ne grize savjest ako nekad pretjeram u slatkisima. A dobra sam, stvarno :) (sto je dobar bio taj brauniiii ;) )

Citam, dopisujem se s mojima, punim gadzete, setam. U free shopu isprobavam novi Narciso Rodrigez parfem i konstatujem da je dobar, ali da je moj Musc collection ipak najbolji i svako malo njuskam, sto papiric, sto ruku, da vidim jesam li ispravno zakljucila. Nek odlezi. Vidim zanimljiv drzac za neki dzin. Mora da je poznata marka, a ja neupucena :). Slikam, naravno.

Bording za Oslo. Spava mi se. Bording kartu sami provlacimo preko skenera. Smorena i pospana promasim da skeniram bas dio karte koji se mora osvijetliti i pocinje ti-ti-ti-ti (umjereno glasno, nije uspjelo da me razdrma). Uredno stanem dok dama za obliznjim pultom ne utvrdi da je sve u redu i da mogu da nastavim ka avionu, da malo odspavam.

Uh, ovog puta sam na sjedistu do prolaza. Super. Sve je bolje od onog u sredini. Smjestam se i automatski zatvaram oci. Nekako mi bas udobno. A onda skacim da mi je sjediste zavaljeno unazad i da bez obzira sto ga ispravljam, ono klizi natrag. Eto, htjelo se da mi je ugodno za spavanje.

Stjuardesa nudi slani ili slatki snack, rekoh, moze li oboje? Dade mi. Zanimalo me sto je sadrzina tih kesica. Slani krekercici i slatke napolitankice. Dobro. ZzzZzzZzzzZzzzZzZzzzzzz

Negdje pred samo slijetanje, krenu turbulencija. Putnici se uznemirise i nagnuse ka prozorima, ne bi li vidjeli sto se desava. A sto mozemo da vidimo u 23 nocu? Bjese neprijatno, ali ne treba se uzbudjivati. Zatvorim oci da ne gledam blagu paniku i cekam da prodje, jer znam da hoce. Proslo je. Sletjesmo. 

Vijugava crna zmija isporuci moj predivni kofer i krenuh ka znaku Exit.

Eno Rada.

BUDI ONO ŠTO JESI, SVIJET ĆE SE PRILAGODITI

Kad sam bila tinejdžerka pročitala sam u Bazaru ili Praktičnoj ženi, magazinima koje je čitala moja majka, kako neka dama, poznata glumica ili model, ne sjećam se više, ima poseban tretman njege predjela oko očiju. Ta dama je, kako je pisalo, stavljala deblji sloj Nivea kreme na predio oko očiju i sa bijelim masnim polukrugovima išla na spavanje. Pokušah to da primijenim tada i nešto mi bi tu čudno. Srećom, nije dugo trebalo da shvatim da to baš i nije ispravno. Umišljam li (ili ne) da su mi se od toga pojavile sićušne loptice u predjelu podočnjaka, pojma nemam. Tek, i danas ih imam.

Danas, kada sam zrela žena, pročitam nekad neki tekst ili pogledam neki prilog na tv-u na temu ženske ljepote i zapazim kvalifikacije i poruke koje se tamo mogu naći. Krupnije žene (čitaj: ja) imaju "nedostatke na tijelu" zato što nemaju proporcije koje je tamo neko propisao kao idealne. (Jadne mi.) I nije samo to, bez obzira na kilograme koje nam mjere, imamo i žene sa nogama "na o", "na iks" i ko zna koja sva slova. (A one što im "voz može proć između"?) Zatim, one širokih kukova, uskih ramena, malih grudi, ogromne zadnjice, kvrgavih prstiju. (U doba kad me je to diralo govorilo se da je neka žena ravna kao daska petica ili je građena kao boca kokakole, a sad vjerovatno ima nekih sočnijih opisa koji jednostavno do mene ne dopiru. Jer tako hoću.) 

I tako. I nemam ja problem da nazovemo stvari pravim imenom, ali imam da se vrijeđamo, kvalifikujemo i odnosimo prema drugačijem kao da je s greškom. Pa još i da nam takve poruke plasiraju mediji. E, da, i ovo je zanimljivo: situaciju u kojoj je tamo neku Mnogo Popularnu Manekenku ostavio Super Plaćeni Košarkaš novnarka opisuje, "a što ćemo mi, obične, žene, kad je nju takvu, savršenu, ostavio taj i taj". I što sad? Ako nismo po mjeri poznatih i slavnih ili po mjeri urednika i novinara, mi smo za baČit. Ma nemojte.

I kako kažu sa Top Šopa: I TO NIJE SVE! Sigurno ste se susreli s kvalifikacijama pristojne i nepristojne debljine. Molim?! A zapitaju li se ti kvalifikatori o svojoj pristojnosti kada daju takve ocjene, ili je važnije okarakterisati drugog... Odgovor znamo i vi i ja.

Zapita li se neko ko ima pravo da šalje diskriminišuće poruke? Da li neko odgovara za to? Zabrine li se neko što se mladi ljudi koji tek formiraju svoje mišljenje o mnogim stvarima i pojavama upijaju poruke koje čitaju, a onda ih žive. Da li je to nekome, uopšte važno? Ili je najvažnije prodati priču.

Žena koja nije fit, nije lijepa. Žena koja se ne uda za nekog "paraša" nije se dobro udala. Žena koja se udala za "paraša", a pri tom je prelijepa, nije dovoljno vrijedna ako je "paraš" ostavi, jer je, jelte, "paraš=vrhovno božanstvo". Kakve besmislice. 

Zene, lijepe smo. Budimo ono sto jesmo. Ne slušajmo one koji nam lijepo ne misle.

I još nešto da vam kažem.
Od kad sam prestala da slušam te grozne poruke koje nam nameću upravo oni koji ne vole sebe, postala sam ljepša.
Sebi. 

Stvarno.  :)


* Tekst je objavljen u oktobarskom broju magazina Shopping Lista 2014.

MOŽEMO LI PROTIV SEBE

JA nijesam moj posao.

Ipak, MOJ POSAO obavljam JA.

Kad god razmišljam i/ili pišem o svojoj ili tuđoj profesiji, ne mogu a da ne počnem od toga ko sam ja. Ko je onaj koji nešto poručuje, komunicira. Volimo da istaknemo kako mi nijesmo naš posao, kako smo mi ličnosti, a da je naš posao ono što radimo i to je tačno. Ali posao koji radimo radimo mi, ličnosti, i u njega unosimo sve ono što mi jesmo. Negdje je ta linija, ipak, duboko urezana u posao koji obavljamo, a slobodno ću reći i da je ključna za formiranje nečega što se zove profesionalni profil. Ljudi rade posao sa ljudima. Ljudi znaju što očekuju od pojedinih ljudi sa kojima su već imali iskustvo u saradnji. Na osnovu toga donose odluke da li će i na koji način dalje raditi.

Kod političara, rekla bih, nije ništa drugačija priča. Možda je čak i izraženija. Političar se posmatra kao neko ko nema pravo na svoje odvojeno JA. Sve je stopljeno u jedno. Tim prije je vrlo važno što i kako komunicira. Meni je tu zanimljivije pitanje etike političara koji komunicira i njegove ličnosti, nego samog načina komunikacije. Naš posao, kao PR profesionalaca je da nađemo, podučimo, sprovedemo prave poruke, za prave javnosti, na pravi način. I, nesumnjivo, znamo kako se to radi. Nego, često dolazimo u situaciju da predlažemo političarima nešto što je jako dobro i korisno za njihovu kampanju, a, opet nikako nije u skladu sa njima samima. I što onda. Onda, oni bi trebalo da poslušaju nas. To je nešto što mi od njih očekujemo, pa i tražimo, jer drugačije ne garantujemo za uspješnost kampanje. Ali što ako je sve to u stvari jedna velika laž.

Ako političari u potpunosti sprovedu ono što osmislimo, iskreiramo, istreniramo, isplaniramo, organizujemo, odnosno, kampanja bude  super uspješna, oni osvoje glasove i pobijede  na izborima, da li bi Mi trebalo da slavimo zajedno sa njima, jer smo odlično odradili posao i zaradili novac?  Gdje je tu PR etika? Ako je partija/političar/nezavisni kandidat  u realnosti potpuno drugačiji od slike koju smo o njemu/njoj stvorili u javnosti. Da li iko snosi odgovornost za plasiranje netačnih informacija, građenju lažne slike i imidža?

Etika? Etika.

Snažno zastupam istinu. Oblikovanu na način da se lakše shvati i privati, ali istinu.

Da li javni poslenici, političari,  PR profesionalci,  imaju pravo da lažu javnost?

Nemaju. 

*Tekst je objavljen u Magazinu PRO.PR Svijet kommunikacija uz Dnevni list, Mostar, BiH, 09.2014.

BIRAJMO DOBRO

Postoje ljudi koji žele bolji svijet. I pored toga što to žele, oni i rade da bude bolji. Onako i onoliko koliko umiju. Iako vide sve male i velike nepravde, oni se fokusiraju na cilj i idu dalje. Imaju svoju viziju i žele bolje i više.
Dobrog.
Prije svih, od sebe.

Postoje i ljudi kojima to jako smeta. Jer ne razumiju. Oni vide ono što mogu da vide. Onako i onoliko koliko umiju. Neznanje, nerazumijevanje ili nemoc ih ujedinjuje i osnažuje.
Naizgled.
Ne znaju da samo dobro ima moć. Zlo, iako zastrašujuće snažno, ima samo privid moći. To shvate kad im se vrati sve ono što su pokušali durgome da upute.
Tada nauče.
Možda.

Birajmo dobro.

FESTIVAL ČISTE LJUBAVI - TREĆI PUT

"Dobro se dobrim vraća." "Bolje je biti pažljiv nego biti u pravu." "Ako dovoljno jako želiš snovi se ostvaruju." Dopišite sami...

Znam da mnogi od vas afirmativne poruke na temu ljubavi, sreće, blagostanja, milosrđa koje sve više uzimaju maha posmatraju kao spamovanje i lagano prelaze preko njih kao da su neki sektaški proglasi i poštujem vaš izbor. Lično, mnogo ih volim, dijelim, osmišljavam i tvrdim da u mojoj stvarnosti to djeluje. Ispričaću vam svoju priču. Mogu samo da vam kažem da je istinita, a vi vidite što dalje.

Prije nešto više od tri godine u kancelariju mi je došao prijatelj Davor koji je glumac, režiser lutkarstva, animator, učitelj u svojoj školici glume, Dobar Čovjek. Predložio mi je da osnujemo međunarodni festival lutkarstva. Saslušala sam sve sto mi je rekao i odmah rekla: hoćemo! Moj stomak je nepogrešivo znao da je to prava stvar. Nisam imala što da razmišljam. Znala sam da hoću i mogu. Isto tako sam znala da ću uspjeti. Već tada. Rekla sam mu da imam samo jednu sugestiju. Koju, pitao je. Da sve predstave budu besplatne i da to bude princip dok je festivala. S radošću se saglasio.

Naravno da smo oboje znali koliko to otežava realizaciju, skupljanje kritične mase novca koja nam je potrebna za ostvarenje te zahtjevne ideje, u situaciji u kojoj krećemo s nule i nemamo nikakva leđa. Ali imamo nas. Imamo svoje ličnosti, svoje znanje, svoje uspjehe, svoje reputacije i svoju neugasivu želju da uradimo nešto dobro. Za svoj grad. Za svoju zemlju. Za sebe. I nismo se zadržali na Podgorici. Uvijek pokušavamo da ostvarimo kontakt sa drugim gradovima da i u njima bude makar po jedno izvođenje neke od predstava koje gostuju. Ove godine smo, za sad, dogovorili i Nikšić, Herceg Novi i Berane. Nadamo se da će se lista proširiti dok ovaj broj Shopping liste krene u štampu. (I dok je otišao u štampu, dogovorili smo i Kotor!)

Da. Bilo je jako teško. Mnogo smo radili, na mnoga vrata zakucali, sa mnogo strana jednostavno odignorisani, sa jako visoke adrese grubo prevareni. Ipak, uspjeli smo. Neopisiva je radost koju su s nama dijelili i dijele brojni pojedinci, koje smo znali lično ili nijesmo, nego samo preko Fejsa, koji su nam pomagali da prevedemo, lijepimo postere, vozimo po Crnoj Gori. I sami smo, naravno, sa svojom djecom koja su pozvala svoje drugare da nam se pridruže, išli ulicama Podgorice i dijelili flajere, te pozivali djecu i roditelje da dođu. I naravno, desile su se i institucije i kompanije koje su prepoznale o čemu to pričaju ova dva velika djeteta u tijelu odraslih, sa širokim osmijesima, obrazima rumenim od silnog uzbuđenja i razigranim očima i bili voljni da podrže. U prvom redu Fondacija Petrović Njegoš i princ Nikola lično, čija je uloga bila ključna. Zatim i mnogi drugi pojedinci, kompanije institucije i mic, po mic, evo nas do trećeg festivala. Zar je neko sumnjao? (Vjerujte mi da oni koji me znaju nijesu!)

Zašto vam sve ovo pričam? Zato što znam kako smo uspjeli i želim to da podijelim sa vama. (oprez: ovo što slijedi ima prizvuk afirmativnih poruka!) Uspjeli smo tako što smo vjerovali u sebe u ovaj predivan projekat. Tako što smo se nesebično davali i nijesmo gubili nadu ni kada je bilo ludo zadržati je. Tako što smo na prepreke odgovarali osmijehom i lijepom riječju jer smo znali da je to samo stepenica do nečeg boljeg. I bila je. Uvijek. Tako što smo svake sekunde vremena posvećenog radu na projektu isijiavali ljubav sto procentno. I to je ključno. Pored velikog rada, naravno, ali nekada veliki rad nije dovoljan. Nekada treba ono nešto više. To nešto više je otvoreno srce, vjera u sebe, cilj koji će ostaviti traga na što veći broj pojedinaca. Vjera u ljude. Baš sve. I dosta više o tome kako su ljudi loši. Tražite pomoć i predočite im valjan cilj i gledajte kako se javljaju. Baš kao što se nama dešava.

I opet vam kažem. Imajte jasan cilj. Volite ono što radite. Usrećujte ljude oko sebe, time usrećujete sebe. To radi. Ako vjerujete.

Dobro se dobrim vraća. Meni jeste. Želim vam isto.

ps. dovedite malene i dođite da upoznate neke nove lutke. Stižu nam iz Kine, Turske, Ukrajine, Slovenije i,naravno, naše Crne Gore. informacije: www.lutkarstvo.me

* Tekst je objavljen u septembarskom broju magazina Shopping Lista 2014
* &Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 27. maja 2015.

LJUBAV ZA LJUBAV SIR ZA MEZE

Koliko žene košta sloboda?
U Crnoj Gori, takvoj kakva nam je, sve je više ekonomski nezavisnih žena. Ono o čemu naše majke nisu ni razmišljale, iz kojeg god razloga, danas je svakodnevica, a slobodno mogu reći i težnja svake mlade samosvjesne žene.
Da ima svoj stav, svoje izbore, svoju ekonomsku slobodu.
I onda dolazimo u situaciju da to postaje problem.
Muškarcima.
Kažu da su ugroženi ako je žena samosvjesna, uspješna, ambiciozna, vrijedna, na poziciji. Ugroženi su zato što im se oduzelo pravo da budu muškarci: da zaštite ženu, da se za nju bore, da budu stub. Kažu, ne zna se ko tu nosi pantalone. A ko im to brani da nose pantalone? Ko im brani da nas štite, da se za nas bore, da nam budu stub? Oni sami sebi.
Ispade da je u stvari imetak taj koji im daje snagu da nam budu stub.
Zar je?
Kakvoj je?
Kojem je?

Otkud, uopšte, ideja da ekonomsku slobodu žene poistovjećuju sa slabljenjem uloge muškarca u zajednici muškarca i žene? Žena i dalje želi da je zaštićena, da se za nju bori, da ima pored sebe onog na koga uvijek može da se osloni. Samo ne želi da bude zavisna. Zar je to loše? Jel ekonomski nezavisna žena možda manje željna ljubavi? (A ekonomski slabostojeći muškarac?) Ili je ista ona manje vrijedna ljubavi? (A on?) Zato što je samostalna? Zato što bira da bude svoja? Zato što bira da bude i ostane njegova iz ljubavi, a ne iz ekonomske zavisnosti. Pa zar baš tada on nije skroz siguran da je izabrala njega zbog njega, a ne zbog njegovog stana? Okej, ima i onih koje žele muškarce koji će da im ugađaju materijalnim stvarima, a one im vraćati svojim ženskim čarima. (Zar nema takvih i muškaraca?!) Ali nisu one (i oni) tema ove moje priče. Tema su one druge.

Toliko divnih žena u svojim tridesetim, četrdesetim, pedesetim, šesdesetim... oko mene koje su same.
Toliko divnih muškaraca u svojim tridesetim, četrdesetim, pedesetim, šesdesetim... oko mene koji su sami.
I ne govorim o onima koji žele tako. Govorim o onima koji rado ne bi bili sami. Ma, ljudi moji, što je to?
Ona ima stan, a on ga nema? To je problem? Pa zaboga?! Zar to nije super? Imaju krov nad glavom! Ljubav ne zanima što piše u posjedovnom listu. Nju zanima sreća.
Koliko žena generacija naših majki je živjelo u stanu svojih muškaraca i nas odgajalo? Al to je ok. On je muskarac i njegovo je da obezbijedi egzistenciju. E, da, normalno je da je zena izdržavano lice. Slabiji pol. Ma ko, bre slabiji pol? Nismo mi slabiji pol. Mi smo žene. Žene. Slabe baš koliko treba i jake isto toliko. Nas zanima ljubav. Više od ičega na svijetu. Ljubav. U tome smo sve iste. Snažno želimo ljubav. Zašto nam je uskraćujete? Zašto tražite da se odreknemo ljubavi prema sebi da bi dobili vašu ljubav? Nije pošteno. Nije ni ispravno. Nije ni moguće. Nećemo se odreći sebe, a vas ćemo jedva dočekati.
Prihvatite nas onakve kakve smo i samo nas volite. Lako je.
Što vas košta ;)

* Tekst je objavljen u julskom broju magazina Shopping Lista 2014.