Ovo mi je treci put da dolazim u Oslo. Dva puta sam bila dok je jesen, a jednom u zimsko doba. Moracu da dodjem neki put i u proljece ili ljeto, da zaokruzim dozivljaj. :)
Ovaj lijepi grad odise mirom, harmonijom, redom. Volim njegovu skladnu dotjeranost. Nekako sticem utisak da im je vazno da im je lijepo i ugodno u okruzenju u kome borave. Unutra i vani.
Podsjetilo me na Holandiju, ali tamo je sve nekako sladje, a ovdje smirenije, a lijepo. Bas lijepo. Da, govorim o ukrasima, cvijecu, ogromnim saksijama, drvenim klupama ispred kafea sa uparenim cebadima da se pokrijete ako vam je hladno. Sve je tako ususkano, a neoptereceno u smislu skupocjenih materijala, dekoracija, namjestaja. Posebno mi se svidja koliko su sjedinili estetiku i prakticnost. Na svakom koraku to primjecujem. Znate one jorganske navlake s kojima se razvlacimo da udjenemo krajeve jorgana u krajeve jorganske navlake, pa onda kad uspijemo skakucemo da sve lijepo legne na svoje mjesto. E oni lijepo imaju sa bocnih strana na vrhovima proreze i vi lagano drzite krajeve jorgana kroz te proreze dok uklapate jorgan i navlaku. Super jednostavno, a super korisno, a estetika nije narusena.
Zapazam da nema guzve u saobracaju. Nema guzve ni u parku. Ni na ulicama. Sve je nekako umjereno i rasporedjeno. Kao da se dogovaraju da jedni drugima ne smetaju. Kao da svako ima svoj red u saobracaju, setnji, parku.
Boravim u kraju blizu jezera Bogstad. Prekrasno jezero u jos prekrasnijoj prirodi. Dva labuda koja prate jedan drugog u svom ljubavnom plesu otpremise me u dimenziju malo bajke, malo baleta.
Na putu ka stanu nailazimo na benzinsku stanicu. Zapazam da se i tu moze kupiti razno cvijece.
Paznju mi privlace i roze traka zavezana u masnu oko pistolja za punjenje goriva. Obzirom da je oktobar, iako ne razumijem norveski jezik da bih bila sigurna sto znace roze ispisana slova na oznaci iznad, odmah znam o cemu se radi. Cinjenica da se ovdje otislo toliko daleko u podrsci kampanji prevencije protiv raka dojke ne iznenadjuje me, naprotiv, sasvim je u skladu sa mojim ocekivanjima, ali izaziva radost u mom srcu. I prisjetih se kad sam prvi put boravila u Norveskoj prije dvanaest godina, da je kampanja na tu temu i tada bila vrlo vidljiva. Cini mi se da u nasoj zemlji tada nije sprovodjena. Vazno je da je sada ima i da se kolektivna svijest polako otvara.
Zapazam da su stanovnici Osla jako aktivni. Svako malo sretnem bicikliste, dzogere, brze hodace sa i bez stapova, a mogu mislit kako se broj rekreativaca uvecava kad padne snijeg. Kao da im je to dio svakodnevne rutine. Bar meni tako djeluje.
Jako malo ljudi sam vidjela koji imaju visak kilograma. Vjerujem da za to mogu da zahvale upravo posvecenom praktikovanju rekreativnih aktivnosti.
Ulazna vrata, ulazi, balkoni, dvorista kuca, zgrada, sve je brizno ukraseno, prikladnim detaljima, cvijecem, zelenilom. I svi o tome vode racuna. Drze se kucnog reda. Postuju pravila. Jer im je vazno.
Iako ima malo suncanih dana i mnogo zime, iako sam jako osjetljiva na hladnocu, cini mi se da bih mogla da zivim ovdje.
Doduse, morala bih sacekati da vidim kako bih se izborila sa tolikim snijegom. Uh.
A mozda bi mi to bio novi izazov. :)
Ovaj lijepi grad odise mirom, harmonijom, redom. Volim njegovu skladnu dotjeranost. Nekako sticem utisak da im je vazno da im je lijepo i ugodno u okruzenju u kome borave. Unutra i vani.
Podsjetilo me na Holandiju, ali tamo je sve nekako sladje, a ovdje smirenije, a lijepo. Bas lijepo. Da, govorim o ukrasima, cvijecu, ogromnim saksijama, drvenim klupama ispred kafea sa uparenim cebadima da se pokrijete ako vam je hladno. Sve je tako ususkano, a neoptereceno u smislu skupocjenih materijala, dekoracija, namjestaja. Posebno mi se svidja koliko su sjedinili estetiku i prakticnost. Na svakom koraku to primjecujem. Znate one jorganske navlake s kojima se razvlacimo da udjenemo krajeve jorgana u krajeve jorganske navlake, pa onda kad uspijemo skakucemo da sve lijepo legne na svoje mjesto. E oni lijepo imaju sa bocnih strana na vrhovima proreze i vi lagano drzite krajeve jorgana kroz te proreze dok uklapate jorgan i navlaku. Super jednostavno, a super korisno, a estetika nije narusena.
Zapazam da nema guzve u saobracaju. Nema guzve ni u parku. Ni na ulicama. Sve je nekako umjereno i rasporedjeno. Kao da se dogovaraju da jedni drugima ne smetaju. Kao da svako ima svoj red u saobracaju, setnji, parku.
Boravim u kraju blizu jezera Bogstad. Prekrasno jezero u jos prekrasnijoj prirodi. Dva labuda koja prate jedan drugog u svom ljubavnom plesu otpremise me u dimenziju malo bajke, malo baleta.
Na putu ka stanu nailazimo na benzinsku stanicu. Zapazam da se i tu moze kupiti razno cvijece.
Paznju mi privlace i roze traka zavezana u masnu oko pistolja za punjenje goriva. Obzirom da je oktobar, iako ne razumijem norveski jezik da bih bila sigurna sto znace roze ispisana slova na oznaci iznad, odmah znam o cemu se radi. Cinjenica da se ovdje otislo toliko daleko u podrsci kampanji prevencije protiv raka dojke ne iznenadjuje me, naprotiv, sasvim je u skladu sa mojim ocekivanjima, ali izaziva radost u mom srcu. I prisjetih se kad sam prvi put boravila u Norveskoj prije dvanaest godina, da je kampanja na tu temu i tada bila vrlo vidljiva. Cini mi se da u nasoj zemlji tada nije sprovodjena. Vazno je da je sada ima i da se kolektivna svijest polako otvara.
Jako malo ljudi sam vidjela koji imaju visak kilograma. Vjerujem da za to mogu da zahvale upravo posvecenom praktikovanju rekreativnih aktivnosti.
Ulazna vrata, ulazi, balkoni, dvorista kuca, zgrada, sve je brizno ukraseno, prikladnim detaljima, cvijecem, zelenilom. I svi o tome vode racuna. Drze se kucnog reda. Postuju pravila. Jer im je vazno.
Iako ima malo suncanih dana i mnogo zime, iako sam jako osjetljiva na hladnocu, cini mi se da bih mogla da zivim ovdje.
Doduse, morala bih sacekati da vidim kako bih se izborila sa tolikim snijegom. Uh.
A mozda bi mi to bio novi izazov. :)
