Nevjerovatna Indija

Svaki čovjek se rodi sa nekom srećom. Moja je da imam prijatelje. Otvoreno i hrabro srce u njedrima mene čini srećnom. Kad se sve to zbroji, sreća, sudba ili slučaj odluči da se nađem u Indiji. Beskrajno Hvala.

SLIKA PRVA: SVAKODNEVNI "OBIČNI" NJU DELHI
Nebo iznad Delija je sivo. Bukvalno. Saobraćajne gužve su život ovog grada u kome živi skoro 14 miliona stanovnika. Mislila sam da su podgorički vozači najveći virtuozi za volanom, ali sam se prevarila. Vozači u Deliju su čarobnjaci. Tuk-tuk, rikša, kombi ili putnički automobil učestvuju u ludoj trci koja traje 24 sata dnevno na putevima koji imaju po 3-4 kolovozne trake u jednom pravcu... Povlašteni učesnici u saobraćaju su, naravno, krave, u u drugim gradovima koje sam posjetila, poput Džaipura i Udajpura, kamile i slonovi su, takođe, prevoznici roba i ljudi. Pored tih i takvih ulica, na mjestu gdje bi trebalo da je trotoar, a u stvarnosti je zemljai prašina, srećnici imaju prizemne sklepane kućice, poput onih "izumrlih" buvljaka i tu prodaju raznorazne proizvode, od cigareta i pića do garderobe. Oni koji nemaju tu sreću da ih takva straćara štiti, sasvim prirodno, čini se, žive svoj život ispod sivog neba na prljavoj zemlji: pripremaju razne ulične specijalitete poput nan-a, prodaju prekrasno voće i porvće poređano na šarenim platnima, neki se briju i šišaju, a ako imaju sreće, mogu čak i da se ogledaju u ogledalu nekim čudom okačenom o zgosnu ogradu, drvo ili štogod. Na ulici se i vade zubi. Na ulici se i spava. Zamišljam ih u vrijeme monsuna. I sve to gledate svakog dana iz automobila u kome se vozite do nestvarnih kulturno-istorijskih znamenitosti ili šoping mola u elitnom dijelu grada.

SLIKA DRUGA: TADŽ MAHAL
Grad Agra u državi Utar Pradeš, U sjevernom dijelu Indije i, naravno, Tadž Mahal. Vodič koji, za razliku od većine Indijaca koji ih koriste, govori razgovjetan engleski, kaže mi kako u Agri imaju tri velika problema koji počinju na slovo p: polution, politicialns i people. Ovo prvo su uspjeli dijelom da riješe, makar kad je popularni Tadž u pitanju: 50km oko zdanja zabranjene su bilo kakve industrije koje zagađuju vazduh i koje bi mogle da štete prekrasnom bijelom mermeru od kojeg je sačinjena. To znači da nema ni saobraćaja, već se do Tadža vozimo u specijanom vozilu na električni pogon, a uz ulaznicu dobijamo specijalne navlake za cipele koje štite podove Tadža.
A Tadž Mahal? Ah, Tadž Mahal... Baš kao što se ni ljubav riječima nikad dovoljno dobro ne može opisati, ova ljepota ljubavi se može opisati samo srcem. Gledam i vjerujem. (Zamišljam da sam ja mogulska carica i sa me moj car Ovoliko voli... Pa šta, imam pravo na to! :)) Srce osjeća ljepotu te 22 godine građene ode ljubavi. Kada je nakon rođenja četrnaestog djeteta Mumtaz Mahal 1631, umrla, njen suprug, mogulski car Šah Džahan je naredio da se iznad njenog groba sazida "grobnica kakvu svijet nije vidio". Bijeli mermer od koga je sagrađena ova Ljepota Palata na površini sadrži kristale, tako da Tadž u različito doba dana dobija odsjaj različite boje. Mermer propušta svjetlo tako da kada na njega stavite direktan izvor svjetlosti, svjetlost probija kroz njega. Ukrasi imaju i hindiske i islamske elemente. Sve je savršeno simetrično. Neke šare na palati sadrže i citate iz Kurana, kao i optičke varke. Na svodu ima jedna šara koja podsjeća na portret Ajnštajna. Čitam da istoričari Tadž nazivaju snom u mermeru. Opravdano.

SLIKA TREĆA(zbog ogrničenog prostora, nužno okrnjena): POVRATAK U DELHI
Bahá'í House of Worship Lotus hram, inspirisan cvijetom lotosa, sastoji se od 27 latica, po 9 u svakom redu, sačinjenih od bijelog grčkog mermera u kome sve religije mogu slaviti svog boga, Yantara Mantra (instrument i formula) koja sadrži 13 arhitektonskih astronomskih instrumenata izgrađenih prije skoro 300 godina i koja je služila za mjerenje vremena, kretanja sunca, mjeseca i planeta, Qutb Minar i njegovi spomenici pod zaštitom UNESCO-a, sadrađen početkom 12, vijeka, a koji je u svijetu najviši minaret sagrađen od cigli i još mnogo neizrecivo lijepih zdanja, vjerujem, jedan su od zaista brojnih razloga koji su ovu čudesnu zemlju naveli da osmisle slogan "Nevjerovatna Indija". Takvim vidim i moj put.

* Tekst je pisan za dnevni list Vijesti i objavljen 12.12.2010.

ĆUTANJE

Odobravanje.
Mudrost.
Zlato.
Oprez.

Nezainteresovanost.

Neznanje.

Kukavičluk.
Kraj.

Dan Kada Boli Nemanje

Trebalo je da se završi juče. Tako sam odredila. A, opet je tu.

Nemanje.
Želje. Inspiracije. Nježnosti. Razumijevanja. Zajedništva. Zagrljaja. Ljubavi.

Slušanja. Pažnje. Topline. Davanja. Primanja. Ljubavi.
Dan Koji Mora Da Prođe.
Dan Kada Želim Da Nisam.

Ćutala bih. Tihovala. Žmurila. Samovala.
Nemala bih se.
Nek prođem. Nek prođe.
Dan Kada Boli Nemanje.

DOMAĆE ŽIVOTINJE, DIJAGNOZE, POGRDICE (smislih li ja ovo opet novi izraz-pogrdice :))

Prije devet godina, kad je moj sin Novak bio u jaslicama državnog vrtića, sa njim u grupi bila je djevojčica koja se zvala Vanja. Još nije imala godinu dana. Kad sam jedne prilike došla da uzmem Novaka, bilo je vrjeme ručka, Vanja je stajala u krevecu ručica ispruženih ka vaspitačici i plakala. Valjda je trazila da bude prva nahranjena ili štogod da joj je falilo. Vaspitačica joj je prišla obrativši joj se: -a što plačeš, kozo jedna, a ti si mi prva, pa tebi ću prvo dat' da jedeš.

Kozo, kravo, ćurko, gusko, svinjo, životinjo, đubre, smeće, idiote, kretenu, glupane, gov.., kučko, budalo, magarče, konju, ovco, kokoško, nesoju, govedo,... nastavi niz.

Ovo su riječi kojima određeni ljudi nazivaju svoju djecu, sestre, braću, supružnike, kolege, prijatelje, roditelje. Roditelje! Ne znam zašto sam se iznenadila kada sam čula da u školi pojedini nastavnici koriste tu terminologiju u obaćanju djeci. (Takve bih tužila dok ne budem sigurna da više nikada neće imati priliku da svoje nevaspitanje i frustracije prebacuju na djecu). Da li je došlo vrijeme da iskorijenimo tu ružnu naviku. Pa zar je u redu da se djetetu kaže -sjedi dolje, stoko jedna i nauči to za idući čas. Ili Majo, kravo jedna, daj mi tu lutku. A tek sočna uzrečica (i ne samo) tinejdžera koja izražava nevjericu  -ne seri(?)  Dobro, možda vam ovo na trenutak zvuči zabavno i titra vam blagi osmijeh na usnama dok prizivate slične sutuacije, ali zastanite. To nije u redu. Navika. Nerazmišljanje. Linija manjeg otpora. Pa i mene su tako nazivali, nije to tako strašno, to je sleng. To je iz milošte. Jel vam to prolazi koroz glavu? Ma, dajte! Ako imate svoje dijete recite mu maznim tonom idiotkinjo jedna draga. A? Pa, naravno, da je užasno. Ježim se od toga.

Nadalje, dok se u drugim kulturama kaže "spava kao beba ili jagnje", kod nas se kaže "spava kao zaklan". Aman! Pa jel vama to prihvatljivo? Meni nije. A ono "mrtva usta bi ga jela"? Pa zar nemamo neko ljepše poređenje? Šta fali onom "da prste poližeš"?

Skoro sam pročitala da u Crnoj Gori nije bilo psovanja sve do 1918. A onda je uvezeno i rasprostranjeno. Pitam se, kad li je počela moda nazivanja ljudi umjesto po ličnim imenima po domaćim životinjama, dijagnozama i pogrdicama. Nikako ne mogu da zamislim stare crnogorce kako idu da brane ognjište od neprijatelja i jedan drugome nazivaju -ej, majmune, dodaj mi te metke.

Od kad sam počela da obraćam dodatnu pažnju na jezik kojim govorim, zaista biram riječi i malo dublje razmislim prije nego upotrijebim neku frazu, poređenje, izraz. Vjerujem da riječi imaju snagu i da je jako važno lijepo govoriti, jednako kao i lijepo misliti i lijepo raditi.

Razmislite.
Sigurna sam da uviđate o čemu vam pričam. Divno je lijepo govoriti. Divno je lijepo misliti i lijepo raditi. Iako vam nekad dođe, iako vam se nekad čini da je lakše, da sva nervoza s takvim riječima izađe, iako u tome (još uvijek) ne vidite ništa lose.
Zastanite.
Izbrojte u sebi do 5 i razmislite. Da li je to potrebno? Kakav pimjer dajete svojoj djeci? (Zar još uvijek nijeste ukapirali da djeca oponašaju starije?) Da li ste sebi iznutra lijepi dok govorite te nelijepe riječi?

A, onda postupite po osjećaju.
Izaberite i živite svoje riječi.

           

*Tekst je objavljem u decembarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

TRAŽI POMOĆ

Jurim ja tako po cijeli dan da stignem sve. Da budem najbolja. Da budem primjer. Jer nosim odgovornst. Jer sam svjesna da oni koji znaju, umiju, razumiju, moraju i da rade i mijenjaju. To je ljudski zadatak. 

I prepoznala ja to još dok sam bila djevojčica. Pa, sve negdje prva, pa svuda nekuda stizala, pa svašta nešto učila, pa svima bila na usluzi. A sebi?

I odem ja za vikend na seminar i vratim se u nedjelju veče sva zadovoljna i puna planova da budem još bolja (blago mi se!), i shvatim da nisam obavila nedjeljnu trgovinu namirnica i odem i to da obavim, jer je, jelte, ipak ostalo jos malo vremena do zatvaranja radnje i bolje je da me to ne čeka, ponedjeljak mi je pretrpan... I odem i nakupujem namirnica, brat-bratu 20 kila. I parkiram se i kažem: daj da ne zovem sad muža, za čas ću ja to sama, da ne cimam sad, on vjerovatno suši Dini kosu, mogu ja to. I tako ja uzmem SVE kese odjednom (ma kud da se vraćam pet puta?!) i iznesem od kola do ulaza, pa od ulaza do lifta, pa od lifta do stana. 

I cap, presiječe kičma. I cap, bol krene naniže ka nozi. Ne mogu da se oslonim na lijevu nogu. I cap, bol krene i naviše ka glavi. Zaboli me ludački lijeva polovina glave. I cap. Bravo ti ga, kažem sebi. 

I što će mi naknadna pamet. Ko da od starta nisam znala da ne treba da vučem toliki teret. Pa, ne može žena toliko na ponese odjednom, ma koliko bila krupna (E vala i nek me košta ovo moje samoviđenje mene-grdosije, dako naučim!) 

I nije sporno ništa. Volim da jurim da stignem sve. I stignem. Volim da budem najbolja. I jesam-uvijek dajem sve od sebe. Volim da nosim odgovornost-jer imam zdrav stav i postižem rezultat. Volim da pomažem-to je dobro, ispravno i lijepo i mnogo se lijepo osjećam kada pomažem. I volim da sve što mogu sama da uradim, a mnogo toga mogu. Katkad umijem i da primim pomoć, kada mi se ponudi. Ali ne volim što nekad ne umijem da tražim pomoć kad mi je potrebna. Ne umijem da kažem sebi da će mi biti lakše, ljepše i bolje ako u određenim situacijama tražim pomoć. I sve znam: što treba, kako treba, zašto to tako treba, ali...

E pa dobro. Evo načina da naučim. Nećeš da tražiš pomoć? Eto ti bol u kičmi. I super si prošla.

I sad mi kažeš da se to desilo da bi demonstrirala da možeš sama da se izliječiš, bez ljekova, masti ostalih preparata. Samo na osnovu svoje volje i dobrih misli. Dobro neka je i tako. 

Imaš dvije ruke. Jednu da pomogneš sebi, a drugu da pomogneš drugima.

Traži pomoć.

AKO, SOKRAT I KOMUNIKACIJA

Ako tako hoćemo.

Ako zaista obratimo pažnju na ono što komuniciramo.

Ako smo spremni da priznamo da možemo biti bolji.

Ako u kontinuitetu radimo na sebi da budemo bolji.

Ako prepoznamo kada da pratimo svoj, a kada tuđi ritam.

Ako ne dozvolimo da nas ono što bi neko nazvao uspjehom uspava u namjeri da i dalje budemo bolji.

Ako umijemo da zastanemo.

Ako nikada ne zaboravimo one koji su nam se našli kada nam je bila potreba.

Ako uvijek imamo lijepu riječ.

Ako naučimo da ćutimo.

Ako je osmijeh naša karakterna osobina.

Ako je u našem srcu ljubav.

LIJEPO I USPJEŠNO KOMUNICIRATI JE LAKO.

Sinoć pročitah Sokratov trostruki test kojim je preporučivao da se informacije propuštaju kroz tri filtera, što u mojoj interpretaciji mudrog Sokratovog izuma izgleda ovako: prije nego li odlučite da plasirate informaciju, propustite njenu sadržinu kroz tri filtera.

Zapitajte se: Da li je ta informacija istinita. Ako je informacija koju plasirate ili prenosite istinita, krenite dalje i zapitajte se da li će ta informacija donijeti dobro.  I na kraju, kada je vaša informacija prošla kroz filter istinitosti i dobrote, zapitajte se da li imamo korist od te informacije. Ukoliko je informacija nesmetano prošla i kroz treći filter, čestitajte sebi. Uradili ste dobru stvar za sebe lično i za čovječanstvo. Nije teško procijeniti da li je neka informacija vrijedna plasiranja i prenošenja. Ako smo zaista iskreni prema sebi, znamo to na prvu loptu. Kriterijumi za procjenu takve vrijednosti prije svega imaju lični, a ne poslovni predznak. Svi smo mi prije svega ličnosti, osobe za sebe, a tek nakon toga poslovni ljudi i profesionalci. Ako smo prihvatili iskonske vrijednosti o dobru, istini i korisnosti na koje nas vraća Sokrat, nema dileme. Ako nas u poslu i navode da se preispitujemo na štetu istine, dobrote i korisnosti, naše je da kažemo ono što mislimo.

Sve što radimo je uvezano. Znate već onaj efekat leptira...

Sve što radimo sebi radimo. Prije ili kasnije doći će nam na naplatu.

Lično, poslovno, isto je. Sve nas čeka ista sudbina.

Izaberimo istinito, dobro i korisno jer tako ispravno.

*Tekst je objavljen na zvanicnoj stranici PRO.PR konferencije

 http://pro-pr.com/page.asp?nID=118&lang=hr#.UnozKo-lQps.facebook

Ne, hvala

Zdravo dragi moji.
Ispričaću vam jednu priču iz života. Možda se pronađete, sa koje god strane.
Krećem vraćajući se tridesetak godina unazad... Idemo tako, moje sestre i ja, uskim prašnjavim putićem ka baba Mileni koja je živjela na Crkvini-selu blizu Kolašina i poslije pola sata hoda, stignemo. Nakon pozdravljanja, baba nas pita sretosmo li koga usput. Mi kažemo da jesmo ili nijesmo (kako koji put). A ona će -Uvijek pozdravite ljude koje sretnete na putu do mene. -Ali bako, pa mi njih ne poznajemo, rekla bi neka od nas tri. -Ali poznaju oni i mene i vas. A, i ako vas ne poznaju, lijepo je reći dobar dan, glasio je odgovor mudre starice.

Eto tako je to bilo u mom djetinjstvu. Naučismo da pozdravimo seljane i putnike namjernike. Naučismo i da pozdravimo komšije. Da ih "poslušamo" da im kupimo hljeb, novine. Da poštujemo jedni druge, a posebno starije.
A kako to izgleda danas?
E, danas, u doba nekih novih načina komunikacije, telefon zvoni, ti se javiš ako znaš broj. Ako ti je volja. Dobro, ne kažem da treba da smo pripravni da "skočimo" na svaku zvonjavu, jer, fakat, tim osvajanjem slobode koja znači da u svakom trenutku možemo komunicirati, osvojili smo i još veću neslobodu-da budemo u svakom trenutku uzurpirani. Nego, nije to tema. Ekstremi i analize što smo dobili, a što izgubili razvojem novih tehnologija, nijesu tema. Tema je ono s početka. Javiti se, pozdraviti, reći "dobar dan", "do viđenja". Ali ta moć izbora-kome ćemo da se javimo, a kome nećemo, čini da se osjećamo važnim. (E, ako nas to čini važnim, vrijeme je da se zapitamo kakvi smo mi to...)

Ono što mi posebno upada u oči je komunikacija putem mejla. Nemali broj ljudi sa kojima komuniciram u mejlu ne umiju da pozdrave. Nemaju elementarno vaspitanje. Da u bodyju mejla, uz slanje attachmenta koji kače, napišu i koju rečenicu. Ona može glasiti:
-Dragi NN, šaljem... Srdačno, LL ili
-Zdravo NN, u prilogu ... Za dodatna pitanja stojim na raspolaganju. S poštovanjem, LL, ma može i ovako
-Pa hejjj, šaljem ti onu fotku za koju me mjesecima gnjaviš, ljubimmmmm XOXO

Poenta je da pozdravite i informišete. Sadržina i ton variraju u zavisnosti od relacije koju imate sa primaocem. Ali, POZDRAVITE. I da, postoje situacije kada je u pitanju neka redovna prepiska gdje samo prosljeđujemo ili šaljemo nešto što je primaocu rutina ili se radi o veoma bliskim saradnicima, koji već imaju svoj način i red i riječi im nijesu potrebne. OK, tada možemo i da preskočimo pozdravljanje. Ako moramo :)
I još nešto ima što mi nikad ne promakne. Kada mi se u mejlu obraćaju sa "Poštovani", pri čemu se samo meni piše, pa nema izvlačenja tipa to je grupni mejl... Kuc, kuc, moja adresa jasno govori da se radi o ženi. Molim, obratite mi se kao ženi. Razlika je u jednom slovu i par stotinki da se isto ispravi. Razlika je i u stepenu obraćanja pažnje na to što radiš, to što pišeš i kome pišeš. Ali ne, lakše je ljuljnuti uobičajeno, pa što ima veze. E, pa ima. I to govori o vama. O vašem znanju, kulturi, zainteresovanosti, vaspitanju. I, ne, neću se diskriminatorski odnositi prema takvim pošiljaocima, ali hoću steći određeni utisak o njima. A, znate onu priču o prvom utisku...

Ova priča ne bi bila potpuna ako ne bih uključila i sms i mejl ignorisanje. Bilo da vam piše neko poznat ili nepoznat, dok god sadržina odgovara vašem odnosu i pristojnoj prepisci, ne vidim razlog da ne odgovorite. Doživljavala sam i to. Pa kažem, -Možda je zaboravio, iskrslo nešto, pa i meni se desi i ponovo pošaljem sms ili mejl.  I zaključim da, očigledno, nikada neću dobiti odgovor. Naravno, uvijek postoji i drugi način da do odgovora ipak dođem, a koji je, po pravilu, mnogo manje prijatan za drugu stranu, ali zašto? U čemu je tu problem. Lijepo kaži ako ne želiš da razgovaraš, koji god da je razlog i čak nije nophodno ni navesti ga, ali ODGOVORI.
Eto možda vam je ova moja priča bila dosadna, suvišna, smorna. Možda razmišljate baš kako ja. Možda ćete reći da me pregazilo vrijeme i da brzi način života podrazumijeva i  brzi način komunikacije. Možda. Ali, ako brza komunikacija podrazumijeva odsustvo elementarnog vaspitanja i umjesto povezivanja nudi otuđivanje, imam samo jedno da vam kažem: -Hvala, ali ne, hvala.
Toliko od mene.
Doviđenja.

*Tekst je objavljem u novembarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista