REDOVI, LJUDI I TRUBA

Odavno krecem da se bavim redovima. I nama u redovima. I nivoom nekulture. I nivoom neznanja. I nenivoom.

SLIKA PRVA

Prošle sedmice. Nalazim se u radnji rasprostranjenog lanca marketa robe široke potrošnje. Pronalazim željene namirnice i stajem u red kod kase koja radi. Treća sam u redu. Tu je još jedna kasa koja ne radi, ali kako se polako red produžuje, nailazi druga kasirka i sijeda za drugu kasu. Izgovara rečnicu Izvolite, možete preći ovdje. Nastaje mini stampedo u kome najbrži stigne prvi. Kasirka se na to ne obazire, kao ni većina ljudi iz reda. Naravno da je logično da ko je bliži u postojećem redu treba da ima primat i bude prvi na drugoj kasi, ali ne. Naš narod i dalje ima potrebu da potrči tih 78 cm, "pobijedi"?!ostale čekače i osvoji mjesto koje mu pripada zahvaljujući brzonogosti. I nedostatku vaspitanja. U stvari, neko jednostavno o tome ne razmišlja nego radi ono što uvijek radi. Grabi. A, kad bi malo zastali, pa razmislili, pa pogledali oko sebe i potrudili se da vide one drugačije, pa da da možda razmisle žašto oni to tako. Možda bi shvatili. Naučili. Prihvatili. Možda bi se sjetili da je nekad neko njih uvažio i prepustio im ono što im pripada. Nije grabio. Jer nisu svi grabljivci. Kao grabljivci. Grabljivci.

SLIKA DRUGA

Juče. Veliki podgorički šoping centar. Popularna radnja sa povoljnim cijenama. Vrijeme popusta. Dvije kase. Jedna zatvorena. Ispred druge red od oko dvadeset ljudi. Da, dvadeset. Kasirka radi svoj posao, artikli joj padaju, ne podiže ni jedan. Podižu ih čekači. Pošto sam deseta u redu imam vremena da posmatram, analiziram, razmišljam, zaključujem. Pošto je to jedna od onih radnji koje imaju menadžera radnje, naivno mislim da im se to tako sad desilo i da sigurno nisu imali vremena da brzo odreaguju i prebace neku od zaposlenih da bude za kasom. Odčekam svoje, platim račun i odem kući vjerujući da će se situacija sa redovima sigurno srediti. Dolazim uveče u isti objekat, sat vremena prije zatvaranja, idem na drugo mjesto ali prolazim pored te radnje. Red je isti. ISTI. Sigurno dvadeset ljudi čeka. Dakle cijeli dan je pred kasom nedopustivo dugačak red. I ne, neću pričati o tome koliko je to loše za tu radnju, koliko negativnih emocija i utisaka je ponijelo na stotine kupaca. Neću ni pokušati da shvatim drugu stranu kojoj su, recimo, sveli osoblje na minimum i nema ljude koji bi mogli "uskočiti" za slučaj potrebe. Jer menadžer nema rješenje. Jer ne postoji protokol što i kako se postupa u datoj situaciji. Jer ih redovi u vrijeme popusta iznenade kao snijeg putare zimi na sjeveru Crne Gore. Jer smo mi jedna truba. I sebi i drugima.

SLIKA TREĆA

Prije nekoliko godina. NLB Montenegro banka. Uvedene trake za one koji ne razumiju da u redu treba čekati jedno iza drugog i za one koji ne razumiju gdje tačno valja stajati. Svi stoje u jednom redu i ko dodje na red ide na prvi slobodni šalter (od tri). Ako neko ne poštuje red, tu je obezbjeđenje koje napominje prekršioca da se drži pravila ponašanja u banci, ne ometa onog ispred sebe, kao ni šaltersku radnicu.
Eto kako može.
Ko zna.
Ko hoće.
Ko umije.
Kome je važno.

Da li je vama važno?

STONOGA

E baš ste me obradovali što vam se toliko svijdjela pjesma JA SE ZOVEM DINA (za tri dana stigla je na drugo mjesto po čitanosti od kad pišem blog!) pa rekoh da nastavim sa objavljivanjem dječjih pjesama :)
I pjesma koju ću danas podijeliti ima lični pečat. Maja, ćerka moje kume Ane, u to vrijeme prekrasna djevojčica, a danas tinejdžerka, igrala se na igralištu u našem G kvartu, koje je oivičeno G zgradom, našom zgradom i onom pored Tehničke (škole). Sva djeca iz komšiluka tu su se skupljala i bojila djetinjstvo. Ali, djeca, ko djeca, katkad i nestašna i nepažljiva, uspiju i da se povrijede, pa nekad i ozbiljnije od redovnih ogrebotina i modrica. Tako je junakinja ove pjesme, Maja, kako će mi ispričati njena mama Ana, ljuljajući se pala i slomila lakat. Kao podsjetnik na taj događaj na lijevom laktu ostao je ožiljak koji je ličio na stonogu. Slušajući priču, stvarala sam sliku od slova i poklonila je Maji, ali i svoj djeci uz poruku da se mora voditi briga o zdravlju.
I priča se tu ne završava.
Anja, ćerka mog školskog drugara Nikole, voljela je da pjeva na dječjim festivalima i jedne prilike otpjevala je Stonogu. I da uspomena bude zaokružena, na dječjem događaju DAN SUNCA koji sam u to vrijeme radila, u muzičkom dijelu programa Anja je otpjevala Stonogu, a Maja je smislila svoju koreografiju i upotpunila izvođenje originalnim scenskim nastupom.
Kakva divna uspomena!

STONOGA

Igrala se Maja u parku kod zgrade
skakutala tamo-amo ko što djeca rade
ručicama uhvatila granu pa se njiše
gore-dolje idu zgrade, sunce još i više!

Otvorila oči širom, sluša dječju graju
dvije ruke ljuljalice baš joj dugo traju
"Pusti granu ako smiješ, ti lijeva trapavice"
reče desna ruka glasom suparnice.

Lijeva ruka pusti granu, al desnica ne izdrža
pade Maja, stiže mama i od vjetra brža!
Doktor kaže slomljen lakat, al hrabra je ona
pa još dokaz pokazuje drugarima, bez pardona!

Stonoga se uselila na lijevi lakat
pa podsjeća Maju na važan zadatak:
i kada je igra pravo dječje slavlje
znaj da prvo moraš sačuvati zdravlje!

Skači, viči, lupaj, trupaj, sve do mile volje
samo svoju glavu čuvaj i od majke bolje!
Prijatelje svoje pazi, pruži ruku svima
svijet je puno bolji kad drugarstva ima!

Podgorica, 2009.

Biografska priča u stihu o jednom doživljaju gospođice Maje Cmiljanić, jubi je Lila  :)

JA SE ZOVEM DINA

Dina na proslavi petog rođendana

Moja ćerka Dina ima 11 godina.
Velika djevojčica ;)
A djevojčice ko djevojčice.
Beskrajno šarmantne, slatke, mile, najčešće i nemaš pojma kako sve klizi kako one hoće.
Kad je bila mala tepali smo joj svakojako.
Baš, baš je imala mnogo nadimaka.
A ona je voljela da je zovemo po imenu.
Dina.
I nastade pjesma.

Ja se zovem DINA

Počelo je s Bebolina, zatim dođe Mala Fina
Čokolina, Bambolina, Suncolina, Balerina
Onda prođe doba rime. Rekoh, dobih nazad ime,
al ne lezi vraže, (oooo masaže!) tepalice opet draže.

Sunce, Zlato, Srcka, Cicka, Srećo, Zlato, Vrcka, Micka,
Ljubav Mala, Cio Svijete, ima l' ime ovo dijete?
 Mama, tata, mili braco, đede, tetke, baka Caco,
znam ja da vi to od srca, ljubav vaša svuda vrca...

Nego, imam molbu jednu, sasvim malu, neuglednu:
Voljela bih, ako može, svi nadimci da se slože,
u sjećanja da se odlože, al isprave, ne tobože,
Onda da se s pažnjom čuje, što vam subjekt poručuje:

Svi vi moji dragi, mili, sve vas volim, zdravo bili,
Sve vas ljubim, sve vas grlim, obasipam prahom vrlim...
Proglašavam, svi da čuju, upamte i poštuju, preko rijeka i planina:
ja se zovem DINA!

Podgorica, 12. oktobar 2010.

ŠTO ĆE MI OVA PRIČA

Gnjavi ne neki stomačni virus evo dva-tri dana. Nije vala strašan, al je mnogo dosadan. Oduzima slobodu kretanja ovim nogama skitalicama. Oduzima slobodu skretanja misli sa ove otužne zbilje. Obično se dobro nosim s njom; fokusiram se na dobro, lijepo, ono što mogu da promijenim i ne gubim nadu. Ali ovih dana... steže se stomak, zuji u glavi, ko da mi tijelo nešto poručuje. Rekoh, možda riječi neke traže da izađu, pa se latih bloga.

RAČUNDŽIJE

Kažu mi Oni Koji Mi Dobro Misle, a što moraš da kažeš sve što misliš? A što nešto i ne prećutiš? Znaš, treba mudar biti...
Da, političarenje. Zato i ne volim politiku. Stalno neki račun. Što će reći ovaj i kako će to uticati na ono. Nikoga nije briga za ispravno.
Da, razumijem, u preovladavajućem neispravnom, ispravno štrči. Podsjeća. Bocka. Smeta.
Ne uklapa se u račun.
A račun bi trebalo da bude samo jedan;
istina+dobrota+etičnost=ljubav
ili dva:
znanje+rezultati+etičnost=ugled
Ma, znam da ste shvatili.
Ah, kako to lijepo zvuči.
E, vidite, kod nas je druga priča. Uglavnom neki račun. Ja tebi-ti meni. A kad uradiš nešto dobro i lijepo, traže se skriveni motivi, jer se ne vjeruje da sam čin dobrog djela može da pokrene pojedinca...
(Kad smo bili mali rekli bi) Greotice.
(I, da, znam da to tako funkcioniše. Hvala na pitanju.)
Da, imam te trenutke nemoći kad mi se čini da je moj rad na sebi i oko sebe potpuno besmislen u moru račundžija koji su orobili ovu najljepšu Crnu Našu.
Ili možda nisu. možda to jeste njeno pravo lice.
Crne Naše.

CRNI MI U CRNOJ NAŠOJ:

Gdje je revanšizam pažljivo njegovana disciplina, posebno na najvišim pozicijama. Što "moćniji" to temeljniji revanšista!
U kojoj se ekspertima nazivaju&samonazivaju oni bez znanja, bez rezultata, sa blistavim egom.
Kojima su najčuveniji stručni dometi selfi kampanje praćene odgovarajućim egocentričnim haštagovima.
Koji lagano pokrivaju i po nekoliko jako odgovornih full-time pozicija istovremeno.
Koji se prihvataju pozicija kojima su nedorasli.
Koji se lažno predstavljaju i pune svoje CV-je raznovrsnim polu-istinama i informacijama koje dobro zvuče, a nemju istinsku težinu. Nek se vidi raskoš (umijeća varanja sistema, društva, sebe)!
Koji raspisuju konkurse sa sve kriterijumima (ah, prijatnog li iznenađenja!) kojih se ni sami ne pridržavaju (bambaraaas!), već na kraju, opet, odluka padne na onog jednog i njegov račun. Ili Njegovo nešto drugo. Ili treće. Magareće.

A što da ne?
To i onako nikoga ne zanima.
Važno je da se slikamo i nakačimo haštag #MasterOfTheUniverse

KRIV JE VIRUS!

Zbilja, što će mi ova priča?
To i onako nikoga ne zanima.

Dako prođe ovaj virus brzo. Pa da opet izađem da udišem proljeće. Bavim se fizičkom kondicijom, dobro mi je krenulo. Pražnjenjem mozga od svih suvišnih i beskorisnih analiza.
Ubraću buketić bijelih rada. Kako su preslatko prepavile travu.

Licemjeri svih plemena, nahija, mora, brda, jezera UJEDINIMO SE!
Ups, pardon. Jedinstvo ostvareno odavnina.
Silly me.

Znam!
Virus je za sve kriv.
Evo opet krenu temperatura.

ĆIRIBU ĆIRIBA MARKETING ČAROLIJA

Prije nekoliko dana sam održala radionicu o marketingu mališanima uzrasta 7-11 godina. Radionicu ĆIRIBU ĆIRIBA MARKETING ČAROLIJA sam osmislila i realizovala u Igračkoteci i razvojnom centru koju je osnovalo udruženje "Roditelji". 

ŠTO MARKETING NIJE?

Marketing je predivna i prezanimljiva disciplina, široka i raznovrsna, a koja se na našim prostorima poistovjećuje sa reklamom, odnosno oglašavanjem, koje je samo jedan mali dio marketinga. 

A zašto je to tako?

Kad sam bila mala reklamni blokovi na televiziji su se zvali EPP. Ekonomsko Propagandni Program. Možda nije idealnan naziv, niti je baš kreativan, ali jeste korektan. Onda se, prije dvadesetak godina neko dosjetio da EPP nazove marketingom. (Valjda je moderno zvučalo, šta li?) I to su prihvatili svi mediji koji su postojali u to vrijeme, a nije ih bilo mnogo. A, onda i svi oni mediji koji su nastajali, ustajali, sazrijevali u godinama koje su pristizale. A, njih je baš mnogo. I od tada do dan danas, kada su se mediji razgranali i po širini i po dubini, u vijeku dvadeset prvom, šesnaestu godinu gazimo sa neispravnim nazivima: 

1. Odjeljenja koja se bave prikupljanjem oglašivača zainteresovanih za oglašavanje na određenom mediju, odnosno PRODAJOM medijskog oglasnog prostora (minuta na radiju, televiziji, prostora u novinama, magazinima, webu) 

2. Oglasnih blokova i prostora u medijima u okviru kojih oglašivači emituju reklamne spotove i objavljuju oglase i banere koje nazivaju MARKETINGOM. 

I tako je javnost desetinama godina izložena pogrešnim informacijama i asocijacijama koje upija, upija i upija. 

I na kraju je upila. 

I zaglupila. 

ŠTO MARKETING JESTE?

"Marketing je poslovna funkcija koja prepoznaje neispunjene potrebe i želje, definiše i mjeri njihovu jačinu i potencijalnu isplativost, određuje koja to ciljna tržišta organizacija može na najbolji način da usluži, odlučuje o tome koji proizvodi, usluge i programi odgovaraju izabranim tržištima i apeluje na sve u organizaciji da misle o kupcima“ jednom reče Filip Kotler. 

KAKO SE ODVIJALA RADIONICA ĆIRIBU ĆIRIBA MARKETING ČAROLIJA?

Djeca u radionici naučiše da su osnove na kojima počiva marketing proizvod, cijena, promocija i distribucija. Lila Marketing Vila ih je uputila da naprave svoj proizvod, zbirku radova koje su crtali na licu mjesta, a potom ih skupili, povezali i ukoričili, te nazvali "Svaštara". Uslijedilo je kreiranje cijene proizvoda koji su napravili, uz analizu što su sve morali da nabave i iskoriste kako bi proizvod bio ono što jeste, uz dodavanje posebne vrijednosti koju su proizveli svojim ručicama i glavicama. Potom smo razmišljali ko bi to mogao da bude zainteresovan da kupi njihov proizvod i kako da obezbijedimo da taj neko sazna za taj proizvod, te na koji način da mu proizvod predstavimo i na kraju, smislili smo kako da "Svaštara" stigne do radnje u kojoj će da se prodaje, utvrdili da je važno da ima dovoljno primjeraka, kako kupci ne bi došli u situaciju da traže proizvod, a proizvoda nema dovoljno u radnji i da prodavac mora da zna kakav je to proizvod, da bi umio da ga predstavi i predloži kupcu.

Svi polaznici radionice od Lile Marketing Vile dobili su medalje za uspješno usvojeno znanje o osnovama marketinga.

Eto, ako stariji vole pogrešno, neka djeca nauče ispravno. 

Sreća, pa je to još nekome i važno. 

ĆIRIBU ĆIRIBA MARKETING JE ČAROLIJA!

ŠIRIMO ZNANJE

Dan je počeo jednom skroz simpa porukicom sa fejsa. Kaže;
-Dobro jutro Ljiljana, danas je 29. februar i dolazi svake četvrte godine, potrudi se da bude poseban.
-O, da! Baš takav će biti, rekoh u sebi i izjetjeh iz kreveta u 6.30 kad začuh Ocean Voyage temu s mog pametnog telefona zaduženu za prijatno buđenje.

Ispratih Dinu u školu i bacih pogled na prezentaciju koju sam sinoć do ponoći dotjerivala. Sve je spremno, zadovoljna sam i sadržinom i izgledom. Mnogo je dobro što u obradu teme uključujem i kolege iz prakse koji daju dodatni kvalitet obradi teme, bacajući svjetlo na aktuelne situacije, aktuelne tržišne uslove i tržište. Vjerujem da će studentima biti zanimljivo današnje predavanje.

Danas je moj drugi dvočas na UDG-ju gdje sam počela da predajem marketing kao saradnica iz prakse. Neizreciva je moja radost što mi se ispunjava velika želja da znanje i iskustvo koje sam sticala dvadeset godina prenesem novim generacijama, da otvorim jedan sasvim nov portal razmjene informacija, energije i dobrih vibracija. Kako je samo veliko kada vam se pruži prilika da usmjerite, utičete ili obilježite školovanje jednog mladog bića. Da mu odškrinete vrata koja ne vidi, za koja ni ne zna da postoje, Kako je samo važno da mu predočite sve ono dobro, lijepo, korisno i potrebno za njegov profesionalni razvoj. A, ko bi bolje to umio nego baš ona koja je upravo takav uticaj iskusila kao studentkinja i koja sa distance i Razumije i Zna. Pa još i Želi da Nastavi.

Ekonomski fakultet sam upisala zato što sam bila svjesna da moram završiti fakultet. Situacija je bila takva da sam morala studirati u Podgorici i izbor je pao. Bez nekog posebnog uzbuđenja i zanimanja, redovno sam davala ispite i gurala po planu. Na drugoj godini sam upoznala profesora Vesa. Onog koji mi je u ruke stavio knjigu iz Odnosa s javnoscu koji su tada bili apsolutna nepoznanica u Crnoj Gori. Ali ne i za njega. Pročitala sam tu knjigu plavih korica (pitam se da li je još ima :)) i pronašla nedostajući motiv da s voljom učim. Jer me zanima. Onda sam na trećoj godini izabrala smjer koji je vodio Profesor i slobodno mogu reći da je ta naša ekipa od 15-20 studenata bila sjajna, homogena skupina koja se jako lijepo družila i koja je odmah nakon studija, nastavila svoje školovanje na Postdiplomskim studijama. Nisu svi, ali većina jeste.
Znate, prave riječi u pravom trenutku, pažnja, podsticaj, odnos koji pokazuje vjeru u vas, vaše ljudske i profesionalne kapacitete, mnoooogo je važan. Pa i ključan, ako hoćete. Sa 19 godina svi se mi još tražimo. U stvari, tako je bilo u moje vrijeme, čini mi se da se danas te granice pomjeraju.( Ili mi se samo čini...) Takav odnos se nikada ne zaboravlja. A, oni koji su ga doživjeli imaju zadatak da ga prenesu dalje. Da nastave sa praksom davanja podrške, vjere, znanja, nade. Jer ko to bolje zna od onih koji su odživjeli tu metamorfozu.
Imala sam sreću da na trećoj godini slušam, tada asistenta, danas profesora, bivšeg dekana, Miška Jovovića na predmetu marketing. Kakvo je to uživanje bilo. Kakva predivna razmjena. Kakva interesantna tema, puna života. Pa su još i Odnosi s javnošću dio te velike, vrijedne, šarene porodice. I nije bilo neke potrebe za donošenjem velikih odluka, sve se nekako spontano iskristalisalo.
Marketing+PR was My Thing. Still is. And will be.



Radni vijek mi je dug i sadržajan. I prilično zanimljiv. Volim promjene. Volim da učim. Volim da pratim svoje okruženje, činim ga boljim svojim postupcima i od njega crpim ono što mene čini boljom. Prije nekoliko godina osjetila sam potrebu i jaku želju da dijelim svoje znanje. Svoje Iskustveno Znanje. I baš prije neki dan pričam s mojom Radom, koja je doletjela iz Norveške na par dana, koliko je sve drugačije kada ga proživite i doživite, koliko je ta teorija koju smo učili dobila smisao tek kad smo je sa svojih deset prstiju oblikovali. E to je ono što studenti žele da čuju. I to je ono što želim da im dam. I studentima na UDG-ju i studentima Škole za odnose s javnostima koju su uspješno završile već tri generacije,a koju su upravo osnovali praktičari Eleonora Albijanić i Miško Strugar uz profesorsku podršku Bojane Femić i polaznicima ostalih različitih seminara i škola na koje me pozivaju kao predavačicu.
Sve u svemu, širimo znanje. Nesebično.
U znanju je moć.
U davanju još veća.

Lična društvena odgovornost

Društveno odgovorno poslovanje zastupljeno je u svim zemljama regiona, negdje više, dublje, značajnije, rasprostranjenije, negdje skromnije. U Crnoj Gori se ozbiljnije praktikuje, uglavnom, od strane velikih kompanija čiji su osnivači u nekoj drugoj zemlji, ali nađe se i dobar primjer u okviru aktivnosti manjih i domaćih preduzeća. Ako se vratimo jednoj od definicija CSR-a, odnosno, DOP-a prisjetićemo se da je "Društveno odgovorno poslovanje obveza poslovnih ljudi da slijede politike poslovanja, donose odluke ili slijede smjernice koje su poželjne u smislu ostvarivanja ciljeva i vrijednosti našeg društva." (A, vjerujemo da naše društvo ima neke ciljeve i vrijednosti, jel da? Ili naše društvo poslije ne tako davnih razarajućih događanja mora sebe izgraditi u ono koje razumije koje ciljeve valja sebi postaviti i koje vrijednosti nanovo mora uspostaviti, a kojima one obnovljene dopuniti… Nego to je neka druga tema. Tematina. A, u stvari, opet se mora krenuti od i ka pojedincu.)

Nego, vratimo se korak unazad. Ima li društveno odgovornog poslovanja bez društveno odgovornog pojedinca? Ispravite me ako griješim, ali u našem regionu nijesam primijetila da je neko otvorio pitanje PSR-a (Personal Social Responsibility) naspram ili, ako hoćete, kao logičnu prethodnicu CSR-a, u okviru PR-a, komunikacija, marketinga. Nije li nužno pozabaviti se tim pitanjem? Pa hajde da krenemo.

Nije nepoznato da najveći doprinosi dobrotvornim organizacijama dolaze upravo od pojedinaca, a ne od kompanija, organizacija ili vlada. Nego, to jesu slučajevi sa margina, onih daljih, a ja bih da se bavimo nama. Našom objektivnom pričom koja obuhvata najveći broj privrednih subjekata, odnosno, njihovih načina i pristupa CSR-u. Dakle, regionom.

Kako se postaje društveno odgovorna osoba? Najbolje od malena, smjernicama koje se dobijaju u porodici. Ako u porodici postoji takva osviješćenost. Ako ne postoji, onda tu može biti važna uloga ugledanja na pojedince koji to jesu. Svakako, nadogradnja je potreban nastavak.

Znam one koji će reći da nije realno očekivati da će pojedinci biti orjentisani na formiranje boljeg društva kada su im stomaci gladni, dakle kada prosječna potrošačka korpa ne može da pokrije ni trećinu realnih potreba jedne porodice. I ne kažem da ima i toga. Ali kažem da ako se kao pojedinci ne bavimo društvom i dobrobiti društva u cjelini, onda to društvo neće imati kapacitet da nam pruži bolje od onog što sada jeste. I naći ćemo se u jednom zatvorenom krugu.

Društveno odgovoran pojedinac je filantrop, pravedno postupa prema svima, donira krv, donira novac, donira svoje vrijeme, vodi računa o svojoj okolini (ah to smeće, voda, vazduh, zemlja…) i iznad svega je pošten. Naravno, ne možemo svi sve, ali možemo nešto od pobrojanog. I uvjek možemo biti pošteni.

Ako pričamo o konceptu PSR-a onda zaključujemo da pojedinac mora biti svjestan da je itekako odgovoran za svoja postupanja i van kruga porodice. I zašto ne bismo pošli i korak dalje, pa od onih svjesnijih zatražili i da budu primjer ostalima i koriste svaku priliku da šalju poruke lične društvene odgovornosti. A, ko će to bolje i vještije uraditi ako ne ljudi koji se bave komunikacijama. Koji umiju da oslušnu javnosti, uobliče prave poruke, prepoznaju kanale, lansiraju priču i ostave otvorena vrata.

E kada budemo došli do kritične mase istinskih PSRova onda će javnost i CSR posmatrati više kao iskrenu želju za društvenim boljitkom, a manje kao smišljene poteze kompanija za dobijanje poreskih olakšica i poboljšanje imidža.  CSR-om se moraju baviti PSR-ovi. PR-ovi moraju biti PSR-ovi.

 #pr #psr #dop #lop #mislimootome

Ljiljana Burzan Nikolić

Profesionalka u oblasti komunikacija

*Tekst je objavljen u Magazinu PRO.PR Svijet kommunikacija uz Dnevni list, Mostar, BiH, 02.2016.