Dan je počeo jednom skroz simpa porukicom sa fejsa. Kaže;
-Dobro jutro Ljiljana, danas je 29. februar i dolazi svake četvrte godine, potrudi se da bude poseban.
-O, da! Baš takav će biti, rekoh u sebi i izjetjeh iz kreveta u 6.30 kad začuh Ocean Voyage temu s mog pametnog telefona zaduženu za prijatno buđenje.
Ispratih Dinu u školu i bacih pogled na prezentaciju koju sam sinoć do ponoći dotjerivala. Sve je spremno, zadovoljna sam i sadržinom i izgledom. Mnogo je dobro što u obradu teme uključujem i kolege iz prakse koji daju dodatni kvalitet obradi teme, bacajući svjetlo na aktuelne situacije, aktuelne tržišne uslove i tržište. Vjerujem da će studentima biti zanimljivo današnje predavanje.
Danas je moj drugi dvočas na UDG-ju gdje sam počela da predajem marketing kao saradnica iz prakse. Neizreciva je moja radost što mi se ispunjava velika želja da znanje i iskustvo koje sam sticala dvadeset godina prenesem novim generacijama, da otvorim jedan sasvim nov portal razmjene informacija, energije i dobrih vibracija. Kako je samo veliko kada vam se pruži prilika da usmjerite, utičete ili obilježite školovanje jednog mladog bića. Da mu odškrinete vrata koja ne vidi, za koja ni ne zna da postoje, Kako je samo važno da mu predočite sve ono dobro, lijepo, korisno i potrebno za njegov profesionalni razvoj. A, ko bi bolje to umio nego baš ona koja je upravo takav uticaj iskusila kao studentkinja i koja sa distance i Razumije i Zna. Pa još i Želi da Nastavi.
Ekonomski fakultet sam upisala zato što sam bila svjesna da moram završiti fakultet. Situacija je bila takva da sam morala studirati u Podgorici i izbor je pao. Bez nekog posebnog uzbuđenja i zanimanja, redovno sam davala ispite i gurala po planu. Na drugoj godini sam upoznala profesora Vesa. Onog koji mi je u ruke stavio knjigu iz Odnosa s javnoscu koji su tada bili apsolutna nepoznanica u Crnoj Gori. Ali ne i za njega. Pročitala sam tu knjigu plavih korica (pitam se da li je još ima :)) i pronašla nedostajući motiv da s voljom učim. Jer me zanima. Onda sam na trećoj godini izabrala smjer koji je vodio Profesor i slobodno mogu reći da je ta naša ekipa od 15-20 studenata bila sjajna, homogena skupina koja se jako lijepo družila i koja je odmah nakon studija, nastavila svoje školovanje na Postdiplomskim studijama. Nisu svi, ali većina jeste.
Znate, prave riječi u pravom trenutku, pažnja, podsticaj, odnos koji pokazuje vjeru u vas, vaše ljudske i profesionalne kapacitete, mnoooogo je važan. Pa i ključan, ako hoćete. Sa 19 godina svi se mi još tražimo. U stvari, tako je bilo u moje vrijeme, čini mi se da se danas te granice pomjeraju.( Ili mi se samo čini...) Takav odnos se nikada ne zaboravlja. A, oni koji su ga doživjeli imaju zadatak da ga prenesu dalje. Da nastave sa praksom davanja podrške, vjere, znanja, nade. Jer ko to bolje zna od onih koji su odživjeli tu metamorfozu.
Imala sam sreću da na trećoj godini slušam, tada asistenta, danas profesora, bivšeg dekana, Miška Jovovića na predmetu marketing. Kakvo je to uživanje bilo. Kakva predivna razmjena. Kakva interesantna tema, puna života. Pa su još i Odnosi s javnošću dio te velike, vrijedne, šarene porodice. I nije bilo neke potrebe za donošenjem velikih odluka, sve se nekako spontano iskristalisalo.
Marketing+PR was My Thing. Still is. And will be.
Radni vijek mi je dug i sadržajan. I prilično zanimljiv. Volim promjene. Volim da učim. Volim da pratim svoje okruženje, činim ga boljim svojim postupcima i od njega crpim ono što mene čini boljom. Prije nekoliko godina osjetila sam potrebu i jaku želju da dijelim svoje znanje. Svoje Iskustveno Znanje. I baš prije neki dan pričam s mojom Radom, koja je doletjela iz Norveške na par dana, koliko je sve drugačije kada ga proživite i doživite, koliko je ta teorija koju smo učili dobila smisao tek kad smo je sa svojih deset prstiju oblikovali. E to je ono što studenti žele da čuju. I to je ono što želim da im dam. I studentima na UDG-ju i studentima Škole za odnose s javnostima koju su uspješno završile već tri generacije,a koju su upravo osnovali praktičari Eleonora Albijanić i Miško Strugar uz profesorsku podršku Bojane Femić i polaznicima ostalih različitih seminara i škola na koje me pozivaju kao predavačicu.
Sve u svemu, širimo znanje. Nesebično.
U znanju je moć.
U davanju još veća.
-Dobro jutro Ljiljana, danas je 29. februar i dolazi svake četvrte godine, potrudi se da bude poseban.
-O, da! Baš takav će biti, rekoh u sebi i izjetjeh iz kreveta u 6.30 kad začuh Ocean Voyage temu s mog pametnog telefona zaduženu za prijatno buđenje.
Ispratih Dinu u školu i bacih pogled na prezentaciju koju sam sinoć do ponoći dotjerivala. Sve je spremno, zadovoljna sam i sadržinom i izgledom. Mnogo je dobro što u obradu teme uključujem i kolege iz prakse koji daju dodatni kvalitet obradi teme, bacajući svjetlo na aktuelne situacije, aktuelne tržišne uslove i tržište. Vjerujem da će studentima biti zanimljivo današnje predavanje.
Danas je moj drugi dvočas na UDG-ju gdje sam počela da predajem marketing kao saradnica iz prakse. Neizreciva je moja radost što mi se ispunjava velika želja da znanje i iskustvo koje sam sticala dvadeset godina prenesem novim generacijama, da otvorim jedan sasvim nov portal razmjene informacija, energije i dobrih vibracija. Kako je samo veliko kada vam se pruži prilika da usmjerite, utičete ili obilježite školovanje jednog mladog bića. Da mu odškrinete vrata koja ne vidi, za koja ni ne zna da postoje, Kako je samo važno da mu predočite sve ono dobro, lijepo, korisno i potrebno za njegov profesionalni razvoj. A, ko bi bolje to umio nego baš ona koja je upravo takav uticaj iskusila kao studentkinja i koja sa distance i Razumije i Zna. Pa još i Želi da Nastavi.
Ekonomski fakultet sam upisala zato što sam bila svjesna da moram završiti fakultet. Situacija je bila takva da sam morala studirati u Podgorici i izbor je pao. Bez nekog posebnog uzbuđenja i zanimanja, redovno sam davala ispite i gurala po planu. Na drugoj godini sam upoznala profesora Vesa. Onog koji mi je u ruke stavio knjigu iz Odnosa s javnoscu koji su tada bili apsolutna nepoznanica u Crnoj Gori. Ali ne i za njega. Pročitala sam tu knjigu plavih korica (pitam se da li je još ima :)) i pronašla nedostajući motiv da s voljom učim. Jer me zanima. Onda sam na trećoj godini izabrala smjer koji je vodio Profesor i slobodno mogu reći da je ta naša ekipa od 15-20 studenata bila sjajna, homogena skupina koja se jako lijepo družila i koja je odmah nakon studija, nastavila svoje školovanje na Postdiplomskim studijama. Nisu svi, ali većina jeste.
Znate, prave riječi u pravom trenutku, pažnja, podsticaj, odnos koji pokazuje vjeru u vas, vaše ljudske i profesionalne kapacitete, mnoooogo je važan. Pa i ključan, ako hoćete. Sa 19 godina svi se mi još tražimo. U stvari, tako je bilo u moje vrijeme, čini mi se da se danas te granice pomjeraju.( Ili mi se samo čini...) Takav odnos se nikada ne zaboravlja. A, oni koji su ga doživjeli imaju zadatak da ga prenesu dalje. Da nastave sa praksom davanja podrške, vjere, znanja, nade. Jer ko to bolje zna od onih koji su odživjeli tu metamorfozu.
Imala sam sreću da na trećoj godini slušam, tada asistenta, danas profesora, bivšeg dekana, Miška Jovovića na predmetu marketing. Kakvo je to uživanje bilo. Kakva predivna razmjena. Kakva interesantna tema, puna života. Pa su još i Odnosi s javnošću dio te velike, vrijedne, šarene porodice. I nije bilo neke potrebe za donošenjem velikih odluka, sve se nekako spontano iskristalisalo.
Marketing+PR was My Thing. Still is. And will be.
Radni vijek mi je dug i sadržajan. I prilično zanimljiv. Volim promjene. Volim da učim. Volim da pratim svoje okruženje, činim ga boljim svojim postupcima i od njega crpim ono što mene čini boljom. Prije nekoliko godina osjetila sam potrebu i jaku želju da dijelim svoje znanje. Svoje Iskustveno Znanje. I baš prije neki dan pričam s mojom Radom, koja je doletjela iz Norveške na par dana, koliko je sve drugačije kada ga proživite i doživite, koliko je ta teorija koju smo učili dobila smisao tek kad smo je sa svojih deset prstiju oblikovali. E to je ono što studenti žele da čuju. I to je ono što želim da im dam. I studentima na UDG-ju i studentima Škole za odnose s javnostima koju su uspješno završile već tri generacije,a koju su upravo osnovali praktičari Eleonora Albijanić i Miško Strugar uz profesorsku podršku Bojane Femić i polaznicima ostalih različitih seminara i škola na koje me pozivaju kao predavačicu.
Sve u svemu, širimo znanje. Nesebično.
U znanju je moć.
U davanju još veća.
Нема коментара:
Постави коментар