Lična društvena odgovornost

Društveno odgovorno poslovanje zastupljeno je u svim zemljama regiona, negdje više, dublje, značajnije, rasprostranjenije, negdje skromnije. U Crnoj Gori se ozbiljnije praktikuje, uglavnom, od strane velikih kompanija čiji su osnivači u nekoj drugoj zemlji, ali nađe se i dobar primjer u okviru aktivnosti manjih i domaćih preduzeća. Ako se vratimo jednoj od definicija CSR-a, odnosno, DOP-a prisjetićemo se da je "Društveno odgovorno poslovanje obveza poslovnih ljudi da slijede politike poslovanja, donose odluke ili slijede smjernice koje su poželjne u smislu ostvarivanja ciljeva i vrijednosti našeg društva." (A, vjerujemo da naše društvo ima neke ciljeve i vrijednosti, jel da? Ili naše društvo poslije ne tako davnih razarajućih događanja mora sebe izgraditi u ono koje razumije koje ciljeve valja sebi postaviti i koje vrijednosti nanovo mora uspostaviti, a kojima one obnovljene dopuniti… Nego to je neka druga tema. Tematina. A, u stvari, opet se mora krenuti od i ka pojedincu.)

Nego, vratimo se korak unazad. Ima li društveno odgovornog poslovanja bez društveno odgovornog pojedinca? Ispravite me ako griješim, ali u našem regionu nijesam primijetila da je neko otvorio pitanje PSR-a (Personal Social Responsibility) naspram ili, ako hoćete, kao logičnu prethodnicu CSR-a, u okviru PR-a, komunikacija, marketinga. Nije li nužno pozabaviti se tim pitanjem? Pa hajde da krenemo.

Nije nepoznato da najveći doprinosi dobrotvornim organizacijama dolaze upravo od pojedinaca, a ne od kompanija, organizacija ili vlada. Nego, to jesu slučajevi sa margina, onih daljih, a ja bih da se bavimo nama. Našom objektivnom pričom koja obuhvata najveći broj privrednih subjekata, odnosno, njihovih načina i pristupa CSR-u. Dakle, regionom.

Kako se postaje društveno odgovorna osoba? Najbolje od malena, smjernicama koje se dobijaju u porodici. Ako u porodici postoji takva osviješćenost. Ako ne postoji, onda tu može biti važna uloga ugledanja na pojedince koji to jesu. Svakako, nadogradnja je potreban nastavak.

Znam one koji će reći da nije realno očekivati da će pojedinci biti orjentisani na formiranje boljeg društva kada su im stomaci gladni, dakle kada prosječna potrošačka korpa ne može da pokrije ni trećinu realnih potreba jedne porodice. I ne kažem da ima i toga. Ali kažem da ako se kao pojedinci ne bavimo društvom i dobrobiti društva u cjelini, onda to društvo neće imati kapacitet da nam pruži bolje od onog što sada jeste. I naći ćemo se u jednom zatvorenom krugu.

Društveno odgovoran pojedinac je filantrop, pravedno postupa prema svima, donira krv, donira novac, donira svoje vrijeme, vodi računa o svojoj okolini (ah to smeće, voda, vazduh, zemlja…) i iznad svega je pošten. Naravno, ne možemo svi sve, ali možemo nešto od pobrojanog. I uvjek možemo biti pošteni.

Ako pričamo o konceptu PSR-a onda zaključujemo da pojedinac mora biti svjestan da je itekako odgovoran za svoja postupanja i van kruga porodice. I zašto ne bismo pošli i korak dalje, pa od onih svjesnijih zatražili i da budu primjer ostalima i koriste svaku priliku da šalju poruke lične društvene odgovornosti. A, ko će to bolje i vještije uraditi ako ne ljudi koji se bave komunikacijama. Koji umiju da oslušnu javnosti, uobliče prave poruke, prepoznaju kanale, lansiraju priču i ostave otvorena vrata.

E kada budemo došli do kritične mase istinskih PSRova onda će javnost i CSR posmatrati više kao iskrenu želju za društvenim boljitkom, a manje kao smišljene poteze kompanija za dobijanje poreskih olakšica i poboljšanje imidža.  CSR-om se moraju baviti PSR-ovi. PR-ovi moraju biti PSR-ovi.

 #pr #psr #dop #lop #mislimootome

Ljiljana Burzan Nikolić

Profesionalka u oblasti komunikacija

*Tekst je objavljen u Magazinu PRO.PR Svijet kommunikacija uz Dnevni list, Mostar, BiH, 02.2016.