UČITELJICA LJUBAVI

Brzo će proljeće. I osmi mart. I ljubičice kod Dvorca na Kruševcu. 

Od ove godine moje najdraže proljeće će drugačije mirisati. Moje prve ubrane ljubičice neće otići gdje i decenijama unazad. Mala kristalna vaza koja ih svake godine čeka, kao svoju drugu polovinu, na stolu dva u jedan trpezarija-kužine na drugom spratu stare zgrade na Bulevaru, ostaće prazna. Raznobojno cvijeće, mali ljudi, motivi iz prirode potpisanih i nepotpisanih autora, radovi malih i velikih đaka, njihove djece, rođaka, drugara, komšijske djece, djece prijatelja, poznanika... najvrjednija umjetnička djela nastala na papiru bloka pet zalijepljena na zelene zidove primaće prostorije, dva u jedan trpezarija-kužine, domaćina velike TA peći, pa bijelo-plave klompice povezane trakicom, suvenir koji sam joj poklonila po povratku iz Holandije, razni gobleni, među kojima i uokvirene ljubičice koje sam vezla prije trideset i kusur godina, koliko i stoje na centralnom mjestu iznad televizora, fotografije svih dragih o kojima brine i s kojima svakog dana priča, oslonjene na kristalnu činiju za voće ili prosto poređane po stolu, ali ne i moja sa rajfom od načičkanog cvijeća, baš ova koja ide uz kolumnu u Shopping listi, koju me je napominjala da joj uradim, a ja zaboravljala... neće više biti utočište jednog pticolikog svijeta u kome se bezbrižno ušuškala ljubav u svom izvornom obliku. Toliko sigurna u svoje grančicu po grančicu svijano gnijezdo, odoljelo brojnim podgoričkim sjeverima, zaboravila je da je sve prolazno. Ljubav ko ljubav, zna gdje je svoja. A njena čuvarka, ambasadorka, njena učiteljica za cio život, otišla je u svoju novu kuću. U nezaborav, gdje i pripada. 

U staru zgradu u Bulevaru Lenjina 16a doselili smo se kada sam imala godinu dana. Tek prohodala, popeti se na prvi sprat čije stepenice su podijeljene na tri cjeline: sedam, dvanaest, trinaest, kad se penješ (pošto je ulaz često bio mračan naučila sam da prebrojim i izbjegnem padanje) bio je pravi poduhvat. 

"Seko, daj mi ruku da ti pomognem da siđeš" govorila mi je komšinica sa drugog sprata, visoka, uvijek nasmijana dama sa najtoplijim smeđim, blago iskošenim očima, u šarenim haljinama s đerdanom oko vrata, i kosom upletenom u pletenicu koja je oivičavala njeno visoko čelo. 

"Necu! Sama! Sama!" odgovara sam joj, pažljivo se hvatajući za gvozdene šipke koje su se spuštale od držača za ruku pa do osnove svake stepenice, kako će mi kasnije pričati uz sjetni osmijeh,. 

Kada je moja učiteljica i tetka Draga Otašević poslije mog prvog razreda otišla u penziju, odjeljenje II4 titogradske škole Maksim Gorki, septembra 1979. godine  preuzela je Mileva Maja Gojnić, moja komšinica sa drugog sprata. Prebrodili smo i zemljotres i izmještanje našeg razreda u školu Sutjeska (i to baš u učionicu u koju će trideset godina kasnije ići oboje moje djece). Prošli smo i kroz učenje prirodnih pojava: ja posađena za kuhinjskim stolom dva u jedan trpezarija-kužine, a ispred mene se puši velika šolja planinskog čaja sa nacrtanim vilenjakom, moram da učim za treći kontrolni iz prirode i društva na istu temu, jer nikako da savladamo te definicije. Za osmi mart nije primala poklone. Samo poljsko cvijeće ili cvijeće iz bašte, ako je neko imao. Cvijeće je mnogo voljela. I vrapčiće kojima je svakodnevno ostavljala mrvice na minijaturnom balkonu njene dva u jedan trpezarija-kužine. Popodnevima smo igrale karte, imale smo tri vrste igara koje me je naučila. Onda bismo pošle na najveće i najljepše i najskuplje išlere u Titogradu, u hotel Crna Gora, pa bismo donijeli i padobranac za čika Bata, njenog divnog, dragog muža koji nas je napustio prije sedamnaest godina. Jednog popodneva išle smo zajedno u robnu kuću Nama da kupimo ogromnog medvjeda, moju omiljenu igračku. Lutke uglavnom nisam primjećivala, sem jedne lutka-bebe koja je plakala kad je okrenem na stomak. Htjela je da mi pomogne sa tim čudom, da se ne mučim da nosim tako veliki teret. Nisam dala. (Necu! Sama! Sama!) 

Kad su me spopale lude godine, išle smo u noćne šetnje. S teta Majom će me tata pustiti i ako kasnije izađemo, muljala sam po glavi. Sredim se ja, obučem crvenu haljinu sa bijelim srcima koju sam sama šila i điramo.

Djevojaštvo mi prolazi u beskrajnim razgovorima sa mojom teta Majom, na sve moguće teme. I na ispijanje kafa. I gatanje. Moja kafa je obavezno morala biti poslužena u bijeloj šoljici sa ljubičicama, jer to sam ja. Njena ljubičica. Njeno najdraže cvijeće. Njeno dijete koje nikad nije imala. Njena ćerka po ljubavi. 

Ličila sam na nju. Nije ni čudo što su mnogi mislili da mi je majka. Kako i neće kad smo toliko vremena provodile skupa. 

Udala sam se i zasnovala svoju porodicu. Posjećivala sam je, a voljela bih da sam više. Razmjenjivale smo knjige. Za Novu godinu, osmi mart i njen rođendan njenom dva u jedan trpezarija-kužinom nekako svečanije se vijorio njen zvonki, radosni glas, nerijetko nadglasan smijehom mojih sestara i mene. Voljela je da joj pjevamo.

Njen sedamdeset sedmi osmi mart dočekaće sa svojim voljenim čika Batom. Na najljepšem groblju koje sam ikad vidjela, u Brčelima. Kad smo je predali njenom Baćku, 9. februara 2015. dočekale su je visibabe. Vjesnice proljeća.
Već sjutradan izrasle su ljubičice. 

Tekst je objavljen u martovskom broju magazina Shopping lista 2015.