ŠARENA LAŽ(A)

Imala sam jednu prijateljicu, par godina stariju, svojeglavu i prgavu, a u srcu dragu. Spojilo nas je neko višemjesečno stručno usavršavanje u inostranstvu, a razdvojio... nemam pojma šta. Al tako vam je to sa njom-samo prestane da se javlja. Elem, moja prijateljica, o kojoj nista ne znam već godinama, uradila je za mene mnogo, iako to ne zna. (Vjerujem da svi mi to činimo-svojim radnjama ili riječima, pa i ako ih ne upućujemo direktno, mi utičemo na nekoga, pomažemo mu, učimo ga... a da toga uopšte nijesmo svjesni). Oduvijek sam imala problem da shvatim da postoji siva zona. Za mene je sve uvijek bilo ili bijelo ili crno. Sive prosto nije bilo u mom spektru. Ili je dobro ili je loše. I nikako nisam mogla da shvatim i prihvatim stvari iz sive zone. Muke odrastanja, reći ćete. Ali taj aspekt odrastanja je kod mene imao produženo dejstvo. Da li se potrefilo mjesto, vrijeme i moja spremnost da prihvatim ili je Tanja (tako se zove moja prijateljica) bila toliko sugestivna, nemam pojma, ali poslije jedne mučne dileme koju imadoh (a koje se više i ne sjećam!) sjede me na klupu kod moje (Stare ili, kako je još zovu, Njemačke) zgrade đe se čekala (autobus) trojka za Tološe i reče mi: Ljiljo, moraš da shvatiš više: ništa u životu nije samo bijelo niti samo crno. U stvari, sve je sivo. Pitanje je samo nijanse koja preovladava. I rekoh joj ja: ma kako to? I reče mi ona: baš tako. I prihvati to više. I otplakah ja još jednu turu, što s njom, što kući, ali prihvatih. Sivo prevladava. I ko zna što se sve tu ispričalo i ko se kome izjadao i ko je sve bio kriv, a ko prav, ali ja sam pošla kući s novim Prihvatanjem.

Ova divna djevojka se zove Vasilisa i ćerka je moje prijateljice Ane, a fotografisala je moja prijateljica Jelica. Vjeruejm da mi neće zamjeriti sto sam je stavila na svoj blog bez pitanja.

Čini mi se da se svakim danom mijenjam, čini mi se da sam prešla ogroman lični put u svojih 40 godina života, a vjerujem da me čekaju nova znanja. Pa ipak, zaključila sam da se sve ono što je društvo nametnulo kao ispravan kodeks ponašanja u određenim situacijama, ona distanca, račun, uzdržanost i oprez, lagano tope i nestaju s mog Puta. Sve je više one malene djevojčice koja se ne plaši da istupi i kaže što misli, bez obzira na moguću "štetu" koju bi sebi mogla nanijeti (a što je "šteta"? uglavnom nešto što podrazumijeva mogući gubitak komfora...), koja se ne plaši da će da pogriješi, koja se glasno smije i istupa s povjerenjem i neki bi rekli ludo iskreno. Ne plaši se zadnjih namjera onog drugog, ne plaši se da će biti prevarena, ismijana, kritikovana, upecana, ostavljena, razocarana, sama...
Kad radis dobro i radis iz čistog srca, stvari jednostavno imaju Svoj put. Taj put je bijele boje. Ako i ima poneke sive tačkice, neka je. Neka podsjeća da postoji i drugačije. Uostalom, koliko loše može učiniti nekoliko sivih tačkica ;) I biram da vjerujem ljudima. I vjerujem da su ljudi dobri, samo treba da dozvole svojoj pravoj prirodi da izađe i podsjeti ih djeteta u njima.

Raspisah se ja u ovo lijeno nedjeljno popodne. Volim kad mi se ono desi i kad imam vremena da sredim ili zavrtim misli i bacim ih na papir. Znači mi...

... i idem ja tako svojim putem, kad u pravo vrijeme, na pravo mjesto pred mene istrča Laž. Zastadoh, zapitah se, prepoznah je, ali mi se dopade. Shvatih da mi je ona potrebna. Rekoh sebi: ali to je Laž, pa onda odgovorih: Neka je. Lijepa je. Prija mi. Odavno se nisam tako osjećala, a sve zahvaljujući njoj. Laži. I da li je laž nešto što znate da je laž i nešto što prihvatate kao laž i što puštate u svoj život iako je laž zato što se osjećate bolje i zato što je to nešto što vam je baš u tom trenutku potrebno? Jeste. I dalje je Laž. Vjerujem da je to ona Bijela Laž, kako ljudi kažu za laži koje "dobro čine". Ili možda nije. U stvari, Laž koja je mene savladala bila je mirisna i šarena poput livade pune poljskog cvijeća, bubamara i leptirova (baš onakva kakvu bih željela da nekad imam ispred kuće na Crkvini i u kojoj uživam dok pijem topli nes bez pjene iz bijele šolje na crvene tufne). Kakva divna Laž. Ne to nije Laž, ona je Laža. Skoro da sam se zaljubila u nju.

Toliko mi prija da sam čak sebi dozvolila i da se zapitam: a što ako moja Laža u stvari nije Laž?
Ma jeste, jeste. Znam da jeste. I treba da bude. Ali lijepo je kad nam je lijepo. Pa što i ako je izazvano nekom DivnomMirisnomZaboravljenomŠarenom Lažom.
I dalje je lijepo kad nam je lijepo.
Baš volim leptirove, bubamare i poljsko cvijeće.
Mora da su stvoreni u jedno lijeno nedjeljno popodne poput ovog.

Kladim se da najveci broj vas nije slusao ovu izvedbu Parola, a trebalo bi... ;)