Juče se završila školska godina. Djeca se raduju, a pusti se i poneka suzica. Srećno đacima i nastavnicima!
A mene ne napušta mučan osjećaj na temu školstva.
Podijeliću ga, pa recite...
Naravno da ima i svijetlih primjera, ali ja ću se osvrnuti na tamniju stranu našeg školstva.
Jurnjava za školskim uspjehom. Poravljanje ocjena i šakom i kapom. Roditelji koji intervenišu, što direktno, što posredno. Spremna sam i da ustvrdim da je do uspjeha više stalo roditeljima nego đacima. I to onim nerealno ambicioznim. I nije problem poraviti jednu ili dvije ocjene djeci čije je znanje na granici između četvorke i petice, trojke i četvorke i tako rredom... glasam za to da se djeca motivišu i vjerujem da svaki dobar pedadog i nastavnik to i čini. Ali kod nas se dešava da se odjednom popravi i po 6-7 ocjena i učenik dobije cijeli stepen više, iako njegovo znanje ne odgovara tom stepenu znanja. Juri odličan. Juri dobar. Juri luču.
Kakva je to jurnjava kad se takav uspjeh nije zaslužio?
Zašto bi neko imao luču, ako nije briljantan? Zato što je prvih šest razreda imao, pa mora i u sedmom. E, pa, ne mora. Naprosto nema taj kapacitet. I ne treba da bude nezadovoljan, jer nemaju svi isti kapcitet. I nije sramno izgubiti luču u sedmom razredu. A i sama luča ne mora da bude mjerilo uspjeha u daljem školovanju, radu, životu... Svi smo različiti i reagujemo na različite stimulanse...
Šta imamo kao rezultat tog silnog poklanjanja ocjena i autodestruktivnih kompromisa?
Srećan učenik - jupiiii ima uspjeh kakvom se nije nadao i koji zna da nije zaslužio.
Srećan roditelj - jupiiii, dijete mi je završilo razred odličnim, skroz odličnim, vrlo-dobrim, iako zna da nema taj nivo znanja.
Srećna škola-jupiiii prosjek rezultata učenika je na zavidnom nivou, iako znaju kako je do toga došlo i da je to ne odgovara istini.
Svi su srećni što su dobili/izazvali/omogućili lažnu sliku o postignutom nivou znanja. I onda dođe testiranje znanja koje se odradi loše i svi se čude. I svi sve znaju, ali to ostaje tako.
Kome, uopšte, može biti dobro kada iz škole izlaze djeca koja nemaju nivo stečenih znanja adekvatan uzrastu? Djeci neznalicama koja su naučena od malena da nije vrijednost učiti, već imati poznanstva i stvari završavati kraćim i lakšim putem? Roditeljima koji umjesto da dijete uče da vrijedno uči, vrše pritiske na nastavnike i direktno su odgovorni za loše znanje svoje djece, čime i loše usmjeravanje razvoja društva? Školama kojima je dopušteno da tolerišu neznanje i nerad, protekcionizam i koje ne nalaze za shodno da takvu praksu nepovrato prekinu? Nadležnom ministarstvu koje na to ne reaguje i ne propisuje adekvatne mjere da se zaustavi loša praksa, jer, vjerovatno, nijesu upućeni u takvo stanje?
Možda vam se ova tema i ne čini toliko važnom u ovom teškom momentu kroz koji prolazi i naša zemlja i region i Evropa. Ipak, MENI TO JESTE UŽASNO VAŽNO. Pada li nekome na pamet da je upravo ovakav pristup stvarima, školovanju i vaspitavanju djece doprinio da se nađemo u istoj toj krizi.
Čija je naša muka?
A mene ne napušta mučan osjećaj na temu školstva.
Podijeliću ga, pa recite...
Naravno da ima i svijetlih primjera, ali ja ću se osvrnuti na tamniju stranu našeg školstva.
Jurnjava za školskim uspjehom. Poravljanje ocjena i šakom i kapom. Roditelji koji intervenišu, što direktno, što posredno. Spremna sam i da ustvrdim da je do uspjeha više stalo roditeljima nego đacima. I to onim nerealno ambicioznim. I nije problem poraviti jednu ili dvije ocjene djeci čije je znanje na granici između četvorke i petice, trojke i četvorke i tako rredom... glasam za to da se djeca motivišu i vjerujem da svaki dobar pedadog i nastavnik to i čini. Ali kod nas se dešava da se odjednom popravi i po 6-7 ocjena i učenik dobije cijeli stepen više, iako njegovo znanje ne odgovara tom stepenu znanja. Juri odličan. Juri dobar. Juri luču.
Kakva je to jurnjava kad se takav uspjeh nije zaslužio?
Zašto bi neko imao luču, ako nije briljantan? Zato što je prvih šest razreda imao, pa mora i u sedmom. E, pa, ne mora. Naprosto nema taj kapacitet. I ne treba da bude nezadovoljan, jer nemaju svi isti kapcitet. I nije sramno izgubiti luču u sedmom razredu. A i sama luča ne mora da bude mjerilo uspjeha u daljem školovanju, radu, životu... Svi smo različiti i reagujemo na različite stimulanse...
Šta imamo kao rezultat tog silnog poklanjanja ocjena i autodestruktivnih kompromisa?
Srećan učenik - jupiiii ima uspjeh kakvom se nije nadao i koji zna da nije zaslužio.
Srećan roditelj - jupiiii, dijete mi je završilo razred odličnim, skroz odličnim, vrlo-dobrim, iako zna da nema taj nivo znanja.
Srećna škola-jupiiii prosjek rezultata učenika je na zavidnom nivou, iako znaju kako je do toga došlo i da je to ne odgovara istini.
Svi su srećni što su dobili/izazvali/omogućili lažnu sliku o postignutom nivou znanja. I onda dođe testiranje znanja koje se odradi loše i svi se čude. I svi sve znaju, ali to ostaje tako.
Kome, uopšte, može biti dobro kada iz škole izlaze djeca koja nemaju nivo stečenih znanja adekvatan uzrastu? Djeci neznalicama koja su naučena od malena da nije vrijednost učiti, već imati poznanstva i stvari završavati kraćim i lakšim putem? Roditeljima koji umjesto da dijete uče da vrijedno uči, vrše pritiske na nastavnike i direktno su odgovorni za loše znanje svoje djece, čime i loše usmjeravanje razvoja društva? Školama kojima je dopušteno da tolerišu neznanje i nerad, protekcionizam i koje ne nalaze za shodno da takvu praksu nepovrato prekinu? Nadležnom ministarstvu koje na to ne reaguje i ne propisuje adekvatne mjere da se zaustavi loša praksa, jer, vjerovatno, nijesu upućeni u takvo stanje?
Možda vam se ova tema i ne čini toliko važnom u ovom teškom momentu kroz koji prolazi i naša zemlja i region i Evropa. Ipak, MENI TO JESTE UŽASNO VAŽNO. Pada li nekome na pamet da je upravo ovakav pristup stvarima, školovanju i vaspitavanju djece doprinio da se nađemo u istoj toj krizi.
Čija je naša muka?
Нема коментара:
Постави коментар