Vraćam se ja tako prije neki dan sa vježbanja kad mi u susret idu momak i đevojka koji se drže za ruke i zaljubljeno gledaju. Priđem dvorišnoj strani moje zgrade, koja je u priličnoj tmuši, kad svaka klupa zauzeta. Opet neki novi klinci razmjenjuju ljubavne signale. Hvatam sebe da mi se razliva širok osmijeh i da mi noge usporavaju. Nekako mi lijepo biti svjedokinjom cvjetanja ljubavi u kasnu jesen.
Popeh se kući sa osmijehom na licu, ispisah fejsbuk status na tu temu i prosirih je. A sta se desilo sa ljubavlju u zrelim godinama? Sta se desilo sa pokazivanjem ljubavi u zrelim godinama? Kazu da se ljubav mijenja, sazrijeva, mijenja oblik (kao energija?). Mozda to i jeste tako. A mozda i nije. Ali svakako, mislim da pokazivanje ljubavi ostaje vazna stavka u partnerskom odnosu. A kod nas je prilično zapostavljena.
Zašto je to tako? Zbog sredine? Zbog načina na koji smo vaspitavani? Zato što nam to nije potrebno? O, ne. Ne vjerujem da nam to nije potrebno. Prihvatam da smo različiti i da se razlikuje način na koji nam je potrebno da nas neko voli i način na koji to pokazuje, ali ne prihvatam da nam nije potrebno da nam partner i kaže i pokaže ljubav. I tako idu godine a mi se naviknemo i nepokazivanje ljubavi postane način života. A kako bi bilo lijepo da pokazivanje ljubavi bude način života. Kako bi bilo lijepo da pokazivanje ljubavi Svaki Dan bude način života. Možda bi se malo otkravila ona naša Crnogorština iz dubine stomaka. Onaj naš Gordi Gorštakluk iz sredine glave. Onaj naš Ledni Krš iz grudi. Možda naša djeca budu gledala tatu i mamu kako razmjenjuju nježnosti, ako već mi nijesmo rasli i odrasli sa tom slikom u svom domu pa nauče da to jeste uobičajeno ponašanje. Da ljubav u braku ostaje. Da brak nije isto što i roditeljstvo. Brak je zajednica dvoje ljudi koje vezuju zajedničke vrijednosti. Koje vezuje želja za zajedničkim životom. Koje vezuje ljubav. Roditeljstvo je divno i teško, ali se ne smije poistovjetiti sa partnerstvom. Ispunjen i zadovoljan partner ima predispozicije da bude dobar roditelj. Dobar roditelj će dijete naučiti pravim vrijednostima i naučiti ga da voli. Ličnim primjerom.
Skoro sam slušala izvjesnog profesora Božovića koji tvrdi da je
nedostatak pokazivanja ljubavi (i u javnosti) muškarca prema ženi (i obrnuto) u
crnogorskom društvu stvorio Crnogorsku Majku koja je opsesivno vezana za
sina kome poklanja svu svoju ljubav i vezuje ga za sebe do granice (ili
preko?!) zdravog odnosa. Sklona sam da povjerujem da to jeste tako.
A sjetih se kako nam je kao djeci bilo smijesno da gledamo turiste koji dođu u Crnu Goru, a koji su u zrelim godinama i drže se za ruke ili se, ne daj Bože, ljube! Ma, lako je bilo zaključiti da su to turisti jer su to samo oni radili! A danas kad vidim par koji se drži za ruke, a ima sijedu kosu ili čiji body language jasno govori o njihovoj bliskosti, što je i dalje jako rijetko među Crnogorcima, istopim se kao kugla sladoleda od vanile na vrhu čokoladnog suflea.
Pobijedimo sebe i priznajmo da jesmo ljubav. Kažimo. Pokažimo. Stvari mogu da se promijene. Ako krenemo od sebe.
Нема коментара:
Постави коментар