OSMI MART

photo by: THE LAB Studio

 Svakog Osmog marta razmišljam o sebi, crnogrskoj Ženi, svojoj majci i učiteljici Maji.

I iako smatram da svaki dan, a ne samo jedan u godini,  treba da bude dan kada se ženi poklanja pažnja, nježnost i ljubav, jer iz toga crpi snagu za dalje, obraduju me čestitke koje mi djeca osmisle i pripreme. Velika je radost u igri. A tek igra u radosti…

Ispričaću vam jednu priču o mojoj učiteljici. Kažem jednu, jer imala bih da vam ih pričam mnogo. Ali ova se tiče Osmog marta.

Imala sam neizrecivu sreću da imam učiteljicu kakvu niko imao nije. Učiteljicu koja nam je bila i učiteljica Života, što ćemo, naravno, tek kasnije shvatiti. Samo jedna, osmomartovska lekcija koju nas je naučila, obilježila mi je školovanje i odrastanje i pokazala mi put kojim se rjeđe ide. Linijom većeg otpora. Pravi put.

“Osmomartovska groznica” u blizini moje škole “Maksim Gorki” nije se mnogo razlikovala od onih u drugim podgoričkim školama. Odasvuda su iznicali prodavci sa upakovanim sitnicama, ikebanicama, vazicama, saksijicama i kolonama šarenog cvijeća, od ruža do narcisa. Djeca su se gužvala da bolje vide, odaberu, pokušaju da pogode što bi se od sveg tog mirisnog džumbusa moglo dopasti njihovoj učiteljici ili nastavnici.

Vidite, moje odjeljenje, II4, pa III4, bilo je izuzeto iz tog vrtloga. (U prvom razredu sam imala drugu učiteljicu, a učiteljica Maja je počela da mi predaje od drugog).

Nekoliko dana prije 8. marta, naša učiteljica bi strogo podvukla da joj niko od učenika ne smije donijeti poklon za Dan žena i da je jedini poklon koji ona prima dobro učenje, vladanje i dobra ocjena. Znala je to da ponovi i po nekoliko puta, da dobro upamtimo. Naše raširene okice nijemo su je gledale i nešto čekale-nekakav nastavak rečenice koji nije dolazio. Ali bi, zato, došao i taj Osmi mart. Poneko ko bi se prevario i donio poklon, bio bi vraćen uz učtivu zahvalnost i podsjećanje uz strogu kritiku, da je na vrijeme rečeno da učiteljica neće primati poklone.

Ništa nam nije bilo jasno. Pa, mi smo voljeli da darujemo učiteljici neku sitnicu. To svi rade. Osim II4.

Prošlo je mnogo martova od tada. Učiteljica Maja je nastavila sa istom praksom i nakon naše generacije. I onda je otišla u penziju.

Iako smo bili zbunjeni i donekle uvrijeđeni što naša učiteljica nije primala poklone od nas, nakon određenog niza godina, kada smo dovoljno sazreli da razumijemo, osjećanje zbunjenosti i nijeme zaprepašćenosti se pretvorilo u osjećanje zahvalnosti za veliku životnu lekciju. U našem odjeljenju bilo je veliki broj djece iz siromašnih, radničkih porodica. Mojoj učiteljici je bilo najvažnije da se ta djeca uklope i ne osjećaju manje važnim ili vrijednim zato što su manje imućni. Iako u doba mog djetinjstva maltene i nije bilo bogataša, većina je pripradala srednjoj klasi, nekako se sklopilo da je baš u našem odjeljenju bilo mnogo onih najsiromašnijih. U stvari se nije sklopilo, već je učiteljica Maja prigrlila baš tu djecu. Znala je ona da ih ona može najbolje naučiti da drže do sebe i svojih vrijednosti, jer novac nije mjerilo vrijednosti. Mjerilo vrijednosti je naše unutrašnje bogatstvo. Ono što su nas kod kuće naučili dok smo bili još maleni i formirali se. Znanje koje smo sticali i stičemo. A ima i nas srećnih koje je i učiteljica naučila posebnim znanjima: da su sva djeca jednaka i važna i vrijedna pažnje i ljubavi. Pa kad ta djeca porastu, postanu ljudi. I oni su jednaki i vrijedni. Svi. Baš svi.

Eto, ja sam naučila i danas to učim svoju djecu, onako kako umijem. I svu djecu sa kojom dolazim u kontakt na razne načine. I njihove roditelje, takođe. One koji žele da čuju. I one koji to ne žele ili ne umiju. Ali ja imam svoju misiju i vrijedno radim. I uspjeću. Zato što u biti ljudi jesu dobri, samo što to ponekad zaborave. Ponese ih materijalno…

Sjetih se nešto. Kad ovaj tekst bude objavljen, biće početak marta. Pravo vrijeme da pođem do dvorca Petrovića i provjerim da li još uvijek u dvorištu ima ljubičica koje sam kao mala brala za majku i učiteljicu Maju. Da, to je bio poklon koji jeste primala. Ljubičice koje sam lično ubrala. Najljepše ljubičice za moju teta Maju. Obećavam da ću da ih potražim i odnesem joj. Poći ću sa mojom Dinom koja je sad u drugom razredu osnovne i pokazaću joj gdje ih ima najviše. Ih, pa naravno da se sjećam gdje izviruje najviše ljupkih ljubičanstvenih gospođica! Dina će ubrati ljubičice za baku Cacu i za svoju učiteljicu Suzanu, a ja za moju učiteljicu. Jednu, jedinu-učiteljicu Milevu-Maju Gojnić.

*Tekst je objavljen  2013. u martovskom broju magazina Montenegro Shopping Lista