MOŽEMO LI PROTIV SEBE

JA nijesam moj posao.

Ipak, MOJ POSAO obavljam JA.

Kad god razmišljam i/ili pišem o svojoj ili tuđoj profesiji, ne mogu a da ne počnem od toga ko sam ja. Ko je onaj koji nešto poručuje, komunicira. Volimo da istaknemo kako mi nijesmo naš posao, kako smo mi ličnosti, a da je naš posao ono što radimo i to je tačno. Ali posao koji radimo radimo mi, ličnosti, i u njega unosimo sve ono što mi jesmo. Negdje je ta linija, ipak, duboko urezana u posao koji obavljamo, a slobodno ću reći i da je ključna za formiranje nečega što se zove profesionalni profil. Ljudi rade posao sa ljudima. Ljudi znaju što očekuju od pojedinih ljudi sa kojima su već imali iskustvo u saradnji. Na osnovu toga donose odluke da li će i na koji način dalje raditi.

Kod političara, rekla bih, nije ništa drugačija priča. Možda je čak i izraženija. Političar se posmatra kao neko ko nema pravo na svoje odvojeno JA. Sve je stopljeno u jedno. Tim prije je vrlo važno što i kako komunicira. Meni je tu zanimljivije pitanje etike političara koji komunicira i njegove ličnosti, nego samog načina komunikacije. Naš posao, kao PR profesionalaca je da nađemo, podučimo, sprovedemo prave poruke, za prave javnosti, na pravi način. I, nesumnjivo, znamo kako se to radi. Nego, često dolazimo u situaciju da predlažemo političarima nešto što je jako dobro i korisno za njihovu kampanju, a, opet nikako nije u skladu sa njima samima. I što onda. Onda, oni bi trebalo da poslušaju nas. To je nešto što mi od njih očekujemo, pa i tražimo, jer drugačije ne garantujemo za uspješnost kampanje. Ali što ako je sve to u stvari jedna velika laž.

Ako političari u potpunosti sprovedu ono što osmislimo, iskreiramo, istreniramo, isplaniramo, organizujemo, odnosno, kampanja bude  super uspješna, oni osvoje glasove i pobijede  na izborima, da li bi Mi trebalo da slavimo zajedno sa njima, jer smo odlično odradili posao i zaradili novac?  Gdje je tu PR etika? Ako je partija/političar/nezavisni kandidat  u realnosti potpuno drugačiji od slike koju smo o njemu/njoj stvorili u javnosti. Da li iko snosi odgovornost za plasiranje netačnih informacija, građenju lažne slike i imidža?

Etika? Etika.

Snažno zastupam istinu. Oblikovanu na način da se lakše shvati i privati, ali istinu.

Da li javni poslenici, političari,  PR profesionalci,  imaju pravo da lažu javnost?

Nemaju. 

*Tekst je objavljen u Magazinu PRO.PR Svijet kommunikacija uz Dnevni list, Mostar, BiH, 09.2014.

BIRAJMO DOBRO

Postoje ljudi koji žele bolji svijet. I pored toga što to žele, oni i rade da bude bolji. Onako i onoliko koliko umiju. Iako vide sve male i velike nepravde, oni se fokusiraju na cilj i idu dalje. Imaju svoju viziju i žele bolje i više.
Dobrog.
Prije svih, od sebe.

Postoje i ljudi kojima to jako smeta. Jer ne razumiju. Oni vide ono što mogu da vide. Onako i onoliko koliko umiju. Neznanje, nerazumijevanje ili nemoc ih ujedinjuje i osnažuje.
Naizgled.
Ne znaju da samo dobro ima moć. Zlo, iako zastrašujuće snažno, ima samo privid moći. To shvate kad im se vrati sve ono što su pokušali durgome da upute.
Tada nauče.
Možda.

Birajmo dobro.

FESTIVAL ČISTE LJUBAVI - TREĆI PUT

"Dobro se dobrim vraća." "Bolje je biti pažljiv nego biti u pravu." "Ako dovoljno jako želiš snovi se ostvaruju." Dopišite sami...

Znam da mnogi od vas afirmativne poruke na temu ljubavi, sreće, blagostanja, milosrđa koje sve više uzimaju maha posmatraju kao spamovanje i lagano prelaze preko njih kao da su neki sektaški proglasi i poštujem vaš izbor. Lično, mnogo ih volim, dijelim, osmišljavam i tvrdim da u mojoj stvarnosti to djeluje. Ispričaću vam svoju priču. Mogu samo da vam kažem da je istinita, a vi vidite što dalje.

Prije nešto više od tri godine u kancelariju mi je došao prijatelj Davor koji je glumac, režiser lutkarstva, animator, učitelj u svojoj školici glume, Dobar Čovjek. Predložio mi je da osnujemo međunarodni festival lutkarstva. Saslušala sam sve sto mi je rekao i odmah rekla: hoćemo! Moj stomak je nepogrešivo znao da je to prava stvar. Nisam imala što da razmišljam. Znala sam da hoću i mogu. Isto tako sam znala da ću uspjeti. Već tada. Rekla sam mu da imam samo jednu sugestiju. Koju, pitao je. Da sve predstave budu besplatne i da to bude princip dok je festivala. S radošću se saglasio.

Naravno da smo oboje znali koliko to otežava realizaciju, skupljanje kritične mase novca koja nam je potrebna za ostvarenje te zahtjevne ideje, u situaciji u kojoj krećemo s nule i nemamo nikakva leđa. Ali imamo nas. Imamo svoje ličnosti, svoje znanje, svoje uspjehe, svoje reputacije i svoju neugasivu želju da uradimo nešto dobro. Za svoj grad. Za svoju zemlju. Za sebe. I nismo se zadržali na Podgorici. Uvijek pokušavamo da ostvarimo kontakt sa drugim gradovima da i u njima bude makar po jedno izvođenje neke od predstava koje gostuju. Ove godine smo, za sad, dogovorili i Nikšić, Herceg Novi i Berane. Nadamo se da će se lista proširiti dok ovaj broj Shopping liste krene u štampu. (I dok je otišao u štampu, dogovorili smo i Kotor!)

Da. Bilo je jako teško. Mnogo smo radili, na mnoga vrata zakucali, sa mnogo strana jednostavno odignorisani, sa jako visoke adrese grubo prevareni. Ipak, uspjeli smo. Neopisiva je radost koju su s nama dijelili i dijele brojni pojedinci, koje smo znali lično ili nijesmo, nego samo preko Fejsa, koji su nam pomagali da prevedemo, lijepimo postere, vozimo po Crnoj Gori. I sami smo, naravno, sa svojom djecom koja su pozvala svoje drugare da nam se pridruže, išli ulicama Podgorice i dijelili flajere, te pozivali djecu i roditelje da dođu. I naravno, desile su se i institucije i kompanije koje su prepoznale o čemu to pričaju ova dva velika djeteta u tijelu odraslih, sa širokim osmijesima, obrazima rumenim od silnog uzbuđenja i razigranim očima i bili voljni da podrže. U prvom redu Fondacija Petrović Njegoš i princ Nikola lično, čija je uloga bila ključna. Zatim i mnogi drugi pojedinci, kompanije institucije i mic, po mic, evo nas do trećeg festivala. Zar je neko sumnjao? (Vjerujte mi da oni koji me znaju nijesu!)

Zašto vam sve ovo pričam? Zato što znam kako smo uspjeli i želim to da podijelim sa vama. (oprez: ovo što slijedi ima prizvuk afirmativnih poruka!) Uspjeli smo tako što smo vjerovali u sebe u ovaj predivan projekat. Tako što smo se nesebično davali i nijesmo gubili nadu ni kada je bilo ludo zadržati je. Tako što smo na prepreke odgovarali osmijehom i lijepom riječju jer smo znali da je to samo stepenica do nečeg boljeg. I bila je. Uvijek. Tako što smo svake sekunde vremena posvećenog radu na projektu isijiavali ljubav sto procentno. I to je ključno. Pored velikog rada, naravno, ali nekada veliki rad nije dovoljan. Nekada treba ono nešto više. To nešto više je otvoreno srce, vjera u sebe, cilj koji će ostaviti traga na što veći broj pojedinaca. Vjera u ljude. Baš sve. I dosta više o tome kako su ljudi loši. Tražite pomoć i predočite im valjan cilj i gledajte kako se javljaju. Baš kao što se nama dešava.

I opet vam kažem. Imajte jasan cilj. Volite ono što radite. Usrećujte ljude oko sebe, time usrećujete sebe. To radi. Ako vjerujete.

Dobro se dobrim vraća. Meni jeste. Želim vam isto.

ps. dovedite malene i dođite da upoznate neke nove lutke. Stižu nam iz Kine, Turske, Ukrajine, Slovenije i,naravno, naše Crne Gore. informacije: www.lutkarstvo.me

* Tekst je objavljen u septembarskom broju magazina Shopping Lista 2014
* &Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 27. maja 2015.

LJUBAV ZA LJUBAV SIR ZA MEZE

Koliko žene košta sloboda?
U Crnoj Gori, takvoj kakva nam je, sve je više ekonomski nezavisnih žena. Ono o čemu naše majke nisu ni razmišljale, iz kojeg god razloga, danas je svakodnevica, a slobodno mogu reći i težnja svake mlade samosvjesne žene.
Da ima svoj stav, svoje izbore, svoju ekonomsku slobodu.
I onda dolazimo u situaciju da to postaje problem.
Muškarcima.
Kažu da su ugroženi ako je žena samosvjesna, uspješna, ambiciozna, vrijedna, na poziciji. Ugroženi su zato što im se oduzelo pravo da budu muškarci: da zaštite ženu, da se za nju bore, da budu stub. Kažu, ne zna se ko tu nosi pantalone. A ko im to brani da nose pantalone? Ko im brani da nas štite, da se za nas bore, da nam budu stub? Oni sami sebi.
Ispade da je u stvari imetak taj koji im daje snagu da nam budu stub.
Zar je?
Kakvoj je?
Kojem je?

Otkud, uopšte, ideja da ekonomsku slobodu žene poistovjećuju sa slabljenjem uloge muškarca u zajednici muškarca i žene? Žena i dalje želi da je zaštićena, da se za nju bori, da ima pored sebe onog na koga uvijek može da se osloni. Samo ne želi da bude zavisna. Zar je to loše? Jel ekonomski nezavisna žena možda manje željna ljubavi? (A ekonomski slabostojeći muškarac?) Ili je ista ona manje vrijedna ljubavi? (A on?) Zato što je samostalna? Zato što bira da bude svoja? Zato što bira da bude i ostane njegova iz ljubavi, a ne iz ekonomske zavisnosti. Pa zar baš tada on nije skroz siguran da je izabrala njega zbog njega, a ne zbog njegovog stana? Okej, ima i onih koje žele muškarce koji će da im ugađaju materijalnim stvarima, a one im vraćati svojim ženskim čarima. (Zar nema takvih i muškaraca?!) Ali nisu one (i oni) tema ove moje priče. Tema su one druge.

Toliko divnih žena u svojim tridesetim, četrdesetim, pedesetim, šesdesetim... oko mene koje su same.
Toliko divnih muškaraca u svojim tridesetim, četrdesetim, pedesetim, šesdesetim... oko mene koji su sami.
I ne govorim o onima koji žele tako. Govorim o onima koji rado ne bi bili sami. Ma, ljudi moji, što je to?
Ona ima stan, a on ga nema? To je problem? Pa zaboga?! Zar to nije super? Imaju krov nad glavom! Ljubav ne zanima što piše u posjedovnom listu. Nju zanima sreća.
Koliko žena generacija naših majki je živjelo u stanu svojih muškaraca i nas odgajalo? Al to je ok. On je muskarac i njegovo je da obezbijedi egzistenciju. E, da, normalno je da je zena izdržavano lice. Slabiji pol. Ma ko, bre slabiji pol? Nismo mi slabiji pol. Mi smo žene. Žene. Slabe baš koliko treba i jake isto toliko. Nas zanima ljubav. Više od ičega na svijetu. Ljubav. U tome smo sve iste. Snažno želimo ljubav. Zašto nam je uskraćujete? Zašto tražite da se odreknemo ljubavi prema sebi da bi dobili vašu ljubav? Nije pošteno. Nije ni ispravno. Nije ni moguće. Nećemo se odreći sebe, a vas ćemo jedva dočekati.
Prihvatite nas onakve kakve smo i samo nas volite. Lako je.
Što vas košta ;)

* Tekst je objavljen u julskom broju magazina Shopping Lista 2014.

SREĆAN TI ROĐENDAN, ALEKSA

Juce.Subota oko podne. Djeca i muž su sa bakom i tetkom otišli na more, a ja imam radan vikend.
Odvozim prijateljicu kući nakon predivno provedenog jutra. Otkrila mi je mjesto iz bajke. Razmijenile smo svakojake teme. Smijale se ko šašave. Nurko (Hypko) je opet uspio da nas zasmije. Fino doručkovale i skitkale po radnjama.
Skrećem ka Bloku iz Bulevara i na proširenju mimoilazim dječačića koji stopira. Obučen je u neki sintetički fudbalerski komplet, iznošen, isprane crne boje sa nekim ispisima. Na leđima mu prašnjavi ranac u nekoj jarkoj boji koji pokriva cijela njegova leđa.
Komentarišem s prijateljicom kako tako malo dijete stopira na ulici u podgoričko junsko podne i ćutke se saglašavamo da je od nevolje. Ostavljam je i vraćam se istim putem nazad. Zaustavljam se na proširenju, palim četiri žmigavca, i prilazim malenom.
-Zdravo zlato, kako se zoveš?
-Aveksa.
-Ja sam Ljilja, a đe ideš Aleksa?
-Idem na Mavezu, odgovara maleni tamnoputi klinac.
Oko usta i na obrazima su mu sitne mrve od hljeba.
-Ajde da te prebacim.
-Jel ono tvoje auto, kako ti je vijepo. A odakle ti ovi cvjetovi po njemu?
-Jeste, to sam tako zalijepila jer mi se sviđa.
Sijeda na zadnje sjedište.
-A zašto sam stopiraš, đe ti je majka ili tata?
-Oni su se vazveli, ja sam s majkom.
-A đe si bio sad?
-Išao sam u Hvam za hvanu.
-A što su ti dali?
-Pasulj i hveba.
-A u čemu ti je pasulj, da se ne prospe?
-Neće, neće, u kanticu je.
-A đe ti je majka?
-Ona vadi.
-A imaš li još koga kući?
-Imam sestvu, ona je udata.
-Kolko imaš godina?
-Devet.
-Devet? Bravo ti ga i ja imam ćerku koja ima devet godina.
Zapažam da je sitan za devetogodišnjaka.
-Danas mi je vođendan i baš sam ljut na majku
.... ton kreće ka plačnom
-Danas ti je rođendan? Super! Srećan ti rođendan, Aleksa!
-A majka mi je obećala da će mi dat euvo dva za vođenadan, a nije mi dala i stvašno sam ljut na majku
-Nemoj Aleksa da se ljutiš na majku, ona bi ti dala da je imala i daće ti kad bude imala.
-A mom bvatu je dala, njemu je kupila i biciklo i on mi sad ne da da ga vozim, a ona je vekla da mi da.
-Pa tada je možda imala. Al tek je počeo dan, možda će ti kasnije dat.
-Neće, kad nije ujutvo neće, tako je i pvošle godine. Nikad joj se neću vazljutit.
Glas je već samo što ne zaplače.
-Nemoj, mili, da se ljutiš na majku, ona sve radi da tebi bude bolje, moraš da razumiješ, znam da si mnogo pametan, sigurno nema da ti da.
-A jesi završio treći razred?
-Jesam i odličan sam đak i idem na Vevušu i majka mi je rekla da će mi dat ako budem odličan, pa mi nije dala.
-O, bravo ti ga, znala sam da si odličan đak, ti si baš pametan i vrijedan dječak.
-Moj bvat je napustio školu, pa sad vadi.
-A koliko ima godina on?
-Petnaes.
-A ja ću da zavvšim svih devet vazveda i kasnije.
-Hoćeš! Ti ćeš da završiš i osnovnu i srednju školu i poslije ćeš da upišeš fakultet, ti si baš divan i pametan -dječak, znaš Aleksa.
-Oću, a sestva mi je napustila školu da mene čuva.
-A kolko godina ima ona?
-Ona je udata.
-Ja poznajem ljude.
-Kako ih poznaješ?
-Ja kad sam žedan odem u kafanu i tvažim da mi daju i tamo upoznam ljude. Ja znam ljude.
-Znas, nije sigurno ovako da stopiraš, moraš da budeš oprezan. Ima i loših ljudi.
-Meni je danas vođendan a majka mi nije dala što je vekla i ja sam odličan đak...
-A đe ti radi majka?
-Sad će da počne da radi u ... ambasadu. Tamo je vijepo i ja bi da odem tamo.
-Pa poći ćeš, tamo će baš lijepo da joj bude.
Približavamo se destinaciji.
-Super će da ti bude na Veruši, pazi se kad stopiraš, važi?
Vadim dva eura iz novčanika i dajem mu.
-Srećan ti rođendan, Aleksa i nemoj da se ljutiš na majku, važi? Evo računaj kako da ti je ona dala ova dva eura.
-Dobvo.Hvava.
Izlazi iz kola.
-Hvava.
Srećan ti rođendan, Aleksa.

TO JE TO

Nedjelja. Sama u svom svijetu, preslazem ovonedjeljne utiske. Bilo je bas kako treba. Aktivno, ispunjeno, nadahnuto.
Poseban utisak na mene su ostavila dva dogadjaja koja su podrazumijevala okupljenje velikog broja ljudi.
Prvi se desio u cetvrtak, u Bečićima na Spark konferenciji, a drugi juce, na svadbi jedne divne clanice moje sire porodice.

Na Sparku se otvara jedna nevjerovatna freska energija, cista, obecavajuca, puna neke izvjesne nade za bolje sjutra. Ne, nisam pogrjiesila, bas tako je dozivljavam, kao izvjesnu nadu, sto god to kome znacilo ili ne znacilo.
I idem tamo vec drugu godinu za redom i bukvalno kao da se prikopcam na izvor te lijepe sile i akumuliram. Pripunim se, dodam svoj lilavila smek i sirim dalje. To je to.

I znam otkud je krenulo. Od ljudi. Od zadovoljnih, otvorenih, vrijednih, lijepih, pametnih, ljudi, fokusirenih na cilj, ljudi koji se iskreno daju i vjeruju u svoj projekat. Znam da je tako jer se to osjeca. A ko umije i zeli da vidi, vidi da je tako. Ekipo, kapa dolje. Odlicnu stvar radite i uzivajte u plodovima svog rada, a tek cete da vidite sto cete postici sa takvim pristupom. Nek i tada budem tamo da svjedocim.

Slika druga: juce, svadba, mnogo svijeta, znanog i neznanog. Dotjeranog. Nasmijanog. Radosnog. Sjetnog. Onog koji trazi. Onog kojeg traze. Onog koji se pita i kojem misli lutaju. Tu je i cijeli jedan samo svoj, a svaciji svijet: porodica. Oni od kojih nastajemo, od kojih ucimo da zivimo, koji su nam podarili gene, koji su nam zadali zadatak da nosimo svoje ime kako valja. I opet, prikljucim se i akumuliram. Ljubav. Smijeh. Srecu. Razmjenjujem toplinu, zagrljaje, dobre misli. I u toj skupini toliko razlicitih, a toliko istih ljudi iz porodice, u kojoj se osjecam ususkano i sigurno, zapazam divan odnos roditelja mlade. I prisjecam se kada su se vjencali (bila sam tek djevojcurak, pamtim kako su se ophodili jedno prema drugom) kako su tada imali divan odnos. Gledam ih juce i shvatam da se on uopste nije promijenio. Nakon dvadeset i kusur, skoro trideset godina, oni su i dalje bliski, pazljivi i njezni jedno prema drugom. To je to, kazem sestrama.

Ljudi. Odnosi. Energije. Razmjena. Porodica.

Geni omogucavaju ili ogranicavaju. Kako izaberemo. A i medjusobni odnosi isto.
Ja danas biram preslaganje emocija u samovanju. Ako mi moze bit. 

POPLAVA HUMANOSTI

Proljeće. Moje najdraže doba u godini. Pisala sam vam o tome i prošlog proljeća. Obožavam njegove mirise, zvuke, boje, osmijehe, lepršavost. Volim sebe u proljeće. Ovog proljeća, u onom dijelu koje ljetu hita, voda je odlučila da nas odvoji i spoji. Jedne od drugih, jedne ka drugima, jedne sa drugima, jedne za drugima. Da nas podsjeti. Da nas vrati. Jedne Drugima.

Ovo proljeće ostaće upamćeno po poplavama koje su zadesile Srbiju, Bosnu, Hrvatsku. Da li to ide s godinama ili s roditeljstvom, tek, nesreća tih znanih i neznanih ljudi, pogodila me je više nego ikad. Eto. I dok vam ovaj tekst pišem, glava me boli od tuge koju brižno sakupljam ovih dana. I pratim što se dešava i ne umijem da definišem da li sam više tužna zbog poplava ili srećna kada vidim kako se cijela Juga (jedna avlija) na noge digla da pomogne. Napisah na FB statusu: Ocemo li ikad naučit. Samo jedni druge imamo. Mi smo raja. Ovi veliki, nalickani su šminka i foleraj. Malo grublje od moje uobičajene terminologije, al tako bi. I shvatam, nikad neću prestati da osjećam svojim sve te narode i narodnosti zemlje u kojoj sam rođena. Jugoslavije. I nisam jedina. Znam. Svakolika podrška koja je iz Crne Gore otišla komšijama, nemjerljiva je. Opet se moja divna mala zemlja pokazuje onakvom kakva znam da jeste. Oduvijek je tako. Osjecam to u svakoj svojoj pori.

Srce joj je veće od nje same.

I nije važno koliki smo mi, a koliko smo dali. I nije važno koliko imamo, a koliko dajemo. I nije važno koliko nas ima a koliko nas je otišlo da pomogne. I nije važno koliko stotina hiljada eura, konzervi, ćebadi, sapuna, kilograma brašna i litara vode je otišlo u Srbiju, Bosnu, Hrvatsku. Važno je da smo ostali ljudi. Vazno je da smo nakon ružnih devedesetih ušli u ovu trećemilenijumsku četrnaestu bolji. Bolji.

Živeći svako kako umije, morate priznati da se, češće nego što nam prija, ipak, zapitamo kud se zakopa ono zrno ljudskosti... U što se to pretvaramo... Zašto se plašimo dobrote. Zar je iko ikad osiromašio od davanja? Kad ono, zrno izraslo, izlistalo, procvjetalo u najdivnije boje koje ni sami nismo slutili da možemo iznjedriti. Dobri smo. Ljudi smo. Jesmo. Budimo.

Što je to? Kad je neko ispred nas, znamo ga cio život, uzimamo ga zdravo za gotovo i ni ne pomišljamo da bi trebalo da budemo milosrdni. Ni ne želimo da primijetimo da nas neko treba. Nismo tu. A kad nevolja zadesi susjede, eto nas, tu smo, svi na nogama, rukama, glavama! 

Ma što je to? Ni ne usuđujem se da pomislim da sam kadra otkriti tu zavrzlamu. Oni kojima nisam ni do koljena ne uspješe, kud ću ja? 

Ali, stvarno, što je to? Ne znam. 

Možda vam ova moja priča zvuči suviše banalno, patetično, prazno, kako vidjeh da komenetarišu izlive emocija onih koji brinu. Možda. Pa dobro. Šta da se radi. 

Banalno, patetično, prazno, kako god ko voli.

Moje srce je puno. Sva ona voda što se izlila u komšiluku u njega se smjestila. 

I pretvorila u ljubav. 

I sad se fino ljuljuškam.

I svoju zemlju. I ljude. I sebe. Ja tako volim.

* Tekst je objavljen u junskom broju magazina Shopping Lista 2014.