Sjetih se danas jednog neobicnog dogadjaja. U stvari, za mene i nije tako neobican :) ja takve stvari dozivljavam cesto i rado. U Agenciji u kojoj sam donedavno radila pravili smo neki veliki djecji dogadjaj u okviru koga su, izmedju ostalog, djeca dobijala poklone za raznorazne radove koje su radila. Te godine djeca su crtala maskote manifestacije, u zenskom i muskom oblicju, onako kako ih ona vide. Po izabranim radovima, za sljedecu manifestaciju (koja se odrzava jednom godisnje) uradile bi se maskote. Receno-ucinjeno. Dobitnici su bili djecak Ivan i djevojcica Ana. Ana je dobila svoju nagradu za divan rad, ali Ivan nije. Naime, broj telefona koji su ostavili nije bio vazeci. Uporno smo pokusavali da zovemo taj broj, ali nista. Grizlo me je to. Prosla je godina dana i Ivanovu nagradu prekrila je prasina, a mi smo i dalje pokusavali da dobijemo ostavljeni broj.
Prosla je godina dana i doslo je vrijeme da se opet odrzi manifestacija. Po nagradjenim djecjim radovima uradili smo prekrasne maskote: Suncolinu i Suncoslava. Najljepse u njima je bilo to sto su uradjene apsolutno onako kako su ih djeca nacrtala. Niti jedan detalj nijesmo dodali.
A nas Ivan nije ni znao da je dao zivot veselom suncanom drugaru.
Gostovala sam na mnogim medijima, najavljivala dogadjaj i pozivala djecu da dodju i svaki put bih pomenula ime i prezime djecaka i pozvala da, ako ga neko zna, njega ili njegove roditelje, da mu kaze da nas posjeti, dodje na manifestaciju, pozove... Pitala sam sve moguce i nemoguce ljude s kojima sam dolazila u kontakt da li znaju koga sa tim prezimenom, zvala prijatelje koji su imali to prezime, zeljela jako, jako, jako da pronadjem Ivana. Znala sam da cu ga pronaci i nijesam odustajala. Boljelo me je to sto kod nas ljudi odmah misle da je sve "namjesteno", da je sve sto se radi na dar i bez interesa u stvari vec unaprijed zavrseno. Ne mogu reci da ih ne razumijem. Ali volim da vjerujem da se stvari mijenjaju. I jos vaznije zelim biti faktor promjene. Jesam promjena (hvala Velikom Gandiju na znanju koje sam usvojila!).
Sudbina je htjela da moja Dina navuce neku prehladicu, upalicu, ne sjecam se vise, i da je povedem kod njenog ljekara. Dok smo cekale da budemo prozvane, u cekaonici su bili mlada zena koja je u svom djetinjstvu zivjela u zgradi u kojoj sam i ja zivjela, a koja je radila u radnji koju sam cesto posjecivala i njen suprug koji radi kao konobar sa kojim sam, takodje, imala kontakt preko nekih dogadjaja koje smo organizovali, a koji radi u restoranu koji drzi moja prijateljica Milena. Znala sam im imena, ali ne i prezime. Njih su prozvali prije nas. Malisic. Srce mi je zaigralo. ZNALA SAM da su to Ivanovi roditelji. Dina je gubila strpljenje i morala sam dodatno da se pozabavim animacijom i dok smo se igrale, sestra nas je prozvala. Malisici su otisli. Bila sam potpuno mirna. Osjecala sam da sam ih pronasla i znala gdje da ih trazim. Zavrsila sam pregled sa Dinom i pozvala Milenu. Ukratko joj ispricala cijelu pricu o mojoj tvrdoglavoj jednogodisnjoj potrazi za nagradjenim djetetom i pitala za broj telefona njegovog tate. Dala mi je Novakov broj (Ivanov tata i moj sin nose isto ime!), pozvala sam, potvrdio mi je da je Ivan njegov sin. Misija zavrsena. Srce mi je preplavila radost. Istinska sreca.
Ivan je prerastao nagradu koju je dobio, ali je dobio nesto mnogo vece: jednu lijepu zivotnu pricu, mozda i lekciju, a mozda i samo uspomenu koja ce ostati zabiljezena na fotografiji Ivana i Suncoslava, maskote koju je osmislio i koja ce zadugo uveseljavati neke nove klince.
A ja?
Ja sam dobila puno srce i divno iskustvo koje danas sa vama dijelim.
Zivot je lijep ako jako zelimo i vjerujemo. Pravo.
To je lekcija koju zivim.
Нема коментара:
Постави коментар