Rece mi jednom jedna osoba u trazenju: "ti kao da si podvojena licnost".
Moram priznati da sam se zamislila, ne zato sto su me njene rijeci zabrinule nego zato sto sam negdje duboko i sama znala da je to istina. U stvari, ja imam samo jedno lice, ono je lijepo, toplo, cisto i nasmijano ali ga razliciti ljudi razlicito vide. Prema razlicitim ljudima potrebno je odnositi se drugacije da bi shvatili i prihvatili poruku koju saljem. Ne govorim o postovanju osnovnih vrijednosti i mjerila koje cine sustinu naseg bica-koje mi jesmo, a koja su, kao takva, konstanta. Govorim o postupanju u odredjenim situacijama sa odredjenim ljudima sa odredjenim karakternim osobinama, a ne odstupajuci od uvrijezenih vrijednosnih postulata.
I zasto bi to bilo negativno? Ja mislim da je to pozitivno. To govori o trudu i zalaganju da se stavim u poziciju druge strane i pokusam da dam rjesenje koje ce ona najlakse shvatiti.
Jos od malih nogu imala sam snazno razvijen osjecaj empatije. Imala sam i snazno razvijen osjecaj da zastitim slabije, da pomognem, pa preuzmem na sebe terete, da zastupam i predvodim. I iako cesto vucem vise, nije mi tesko. Kompenziram to osjecajem ispunjenosti i radosti u srcu koju osjecam kad uradim nesto dobro i lijepo. Volim da kazem jasno i glasno ono sto imam, posebno ako je to nesto, opet, dobro i lijepo. Posebno me raduje kada takve svecane hvale deklamujem ljudima koje ne znam. Ali ja osjecam da treba da podijelim to lijepo i to i uradim. Kakav divan osjecaj. Kao da se srce osmjehuje. Volim da otvoreno razmjenjujem iskustva i dobra i losa i ona o kojima se ne prica. Bas ta su mi najvaznija. Ako se o njima ne prica, a kako cemo moci da pomognemo jedni drugima, da makar pripremimo, ako vec ne mozemo da sprijecimo, da drugo bice napravi istu gresku, (da-licno iskustvo je najveci ucitelj-to svi znamo).
Cesto sam aktivno cekala da druga strana uvidi da neke stvari nisu u redu, davala signale, prenesene poruke, da se ne uvrijedi, da sama dodje do zakljucka (uz moju malenu pomoc :)) ali to ne radi svaki put. (A nekada nije ni ispravno. Nekada je vazno sad i odmah otvoriti karte) E tada je vrijeme za novo lice: promijenu nacina saopstavanja poruke. Ali avaj! Onda se poruka shvati iz prve, al se ego razgoropadi i krene u juris. Svi znamo kako to zna da bude razorno. Takva rusilacka energija je jedinstvena. Iako je obicno upucena bicu preko puta, najvise steti samom nosiocu rasturackog ega, a da on toga nije ni svjestan. Kakva katastrofa. I onda jurisnik ne umije da izadje iz zacaranog kruga jurisanja na drugog, pa okrece i obrce u glavi po ko zna koliko puta sve strategije, taktike, napade i odbrane, ali nikako ne umije da se zastiti od sebe?! I to traje. I traje. I traje.
Odustala sam od posmatranja sebe kao najbolje, bezgresne, savrsene... O, da, bilo je i toga. Ali, naucila sam. Naucila sam i da neki ljudi prosto nisu spremni za odredjene situacije, informacije, dogadjanja. Neki ljudi ne zele da vide, shvate, prihvate. A neki nisu sposobni. Svi smo mi samo ljudi. I svi mi u sebi nosimo po malo od svega toga. Sta ce isplivati, bljesnuti, opstati, ostati? Ko to zna. Ja znam da volim da ucinim sve da bude dobro i meni i onima oko mene. Ipak, jako vazna lekcija koju sam naucila je da se nekada povucem. Da precutim. Da ne reagujem. To je bilo najteze. Ali je rast mog bica ubrzalo vise nego sto sam mogla da pretpostavim.
Da li su sve te razlike i kontrasti u okviru samo jedne cestice mene vise lica? Mozda jesu, mozda nisu, ko to zna. Meni je dobro.
Нема коментара:
Постави коментар