Povede se skoro uvijek aktuelna tema: da li dati sve od sebe i pokušati uticati na stvari ili ići linijom manjeg otpora, ne talasati, uklopiti se u date uslove. Naravno, kao i sve u životu, argumentacija varira u zavisnosti od brojnih činilaca. Nekada ne možeš ništa značajno da promijeniš, naprosto nisi "faktor" koji nešto može da učini jer je okruženje zatvoreno, stegnuto, sterilno, ne dozvoljava bilo kakav vjetrić promjena i tada je pametno prihvatiti stvari i raditi najbolje što možeš u zadatoj sredini, ali i osluškivati kada će se otvoriti portal do druge strane koja vodi ka promjeni. Ipak, mnogo je situacija kada možemo nešto da promijenimo, možemo bar da pokušamo, ali ipak to ne činimo. Nekako nam se čini ugodnim taj prosjek, to mirno more na čijoj površini se ljuljuškamo bez želje da zavirimo u jednako opasne i čudesne dubine koje su ispod.
Uvijek sam voljela izazove. I nisam ih samo voljela, izazivala sam izazove! Kako mogu da znam da sam bolja, da mogu više, da rastem ako ne pomjeram granice. A kako mogu da pomjeram granice ako ih ne izazovem?
Da, griješila sam. Da, nisam uvijek bila ponosna na rezultat koji sam postigla.Da, mislim da je to dobro jer me je brusilo i tjeralo dalje. Uvijek sam sebi zadavala nove i veće zadatke zato što sam znala da ih mogu ostvariti.
Kada sam osmišljavala projekte počinjala sam tako što nisam imala ni najmanju ideju kako ću to da uradim. Ali ono što sam uvijek znala je da će to da bude odlično. Ne zato što sam ja genije, već zato što znam da ću dati sebe do kraja. Takav stav me je doveo do mog današnjeg bića koje volim. Da, volim svoje biće i volim što sam došla u fazu da sam svjesna sebe i svoje ljubavi prema sebi koja jesam. Malo brljam misli, al nema veze, baš ovako hoću da ostane ova ispisana misao. To sam ja Sada.
Što je čovjek ako ne pokuša da sebe i svoje okruženje učini boljim. Dobro, to je čovjek koji voli svoj prosjek i sebe kao takvog. Okej. Želim mu/joj srećan život. Ja biram da budem statistička greška. Ili to nisam ja izabrala? Možda su to geni? Možda nešto treće? Što god.
Idem dalje. Idem dublje. Idem više. Talasam!
Uvijek sam voljela izazove. I nisam ih samo voljela, izazivala sam izazove! Kako mogu da znam da sam bolja, da mogu više, da rastem ako ne pomjeram granice. A kako mogu da pomjeram granice ako ih ne izazovem?
Da, griješila sam. Da, nisam uvijek bila ponosna na rezultat koji sam postigla.Da, mislim da je to dobro jer me je brusilo i tjeralo dalje. Uvijek sam sebi zadavala nove i veće zadatke zato što sam znala da ih mogu ostvariti.
Kada sam osmišljavala projekte počinjala sam tako što nisam imala ni najmanju ideju kako ću to da uradim. Ali ono što sam uvijek znala je da će to da bude odlično. Ne zato što sam ja genije, već zato što znam da ću dati sebe do kraja. Takav stav me je doveo do mog današnjeg bića koje volim. Da, volim svoje biće i volim što sam došla u fazu da sam svjesna sebe i svoje ljubavi prema sebi koja jesam. Malo brljam misli, al nema veze, baš ovako hoću da ostane ova ispisana misao. To sam ja Sada.
Što je čovjek ako ne pokuša da sebe i svoje okruženje učini boljim. Dobro, to je čovjek koji voli svoj prosjek i sebe kao takvog. Okej. Želim mu/joj srećan život. Ja biram da budem statistička greška. Ili to nisam ja izabrala? Možda su to geni? Možda nešto treće? Što god.
Idem dalje. Idem dublje. Idem više. Talasam!
Нема коментара:
Постави коментар