LilaVila

LilaVila

среда, 17. октобар 2012.

LJEPOTA SRCA

    - Uh mama, jedva čekam da opet idem popodne u školu, jer ponedjeljkom srijedom i petkom kad se zavrsava fizicko (vaspitanje) vidi se zalazak sunca, a ja bas volim zalazak sunca.
- Divno draga, i ja volim da posmatram zalazak sunca. Jel ti nesto posebno drag ili onako, bez razloga?
    - Pa zato sto ja onda ja stanem sa Markom u red i lijepo mi je. Znas, juce me je poljubio Marko.
- Stvarno? Kako se to desilo?
    - Kad smo bili na odmoru, jela mu se mandarina i ja sam mu dala svoju. On je uzeo pola i pola mi je vratio.
    - Bas lijepo od tebe sto si podijelila svoju uzinu s Markom.
- A onda me je poljubio.
    - I kako ti se to činilo? Šta si ti uradila?
- Super mama, ja sam se samo opustila i bilo mi je lijepo.


Evo ovako jedna sedmogodišnja djevojčica uživa u prvoj ljubavi. Ne znam za vas, ali ja sam uvijek imala problem da se do kraja opustim, da uzivam, da zivim te male velike trenutke sa dragim bićem... Da pustim i da se prepustim...
Pitam se da li je oduvijek bilo tako ili sam negdje duboko zakopala svoju emotivnu sigurnost... Stalno je bilo ovo ili ono: iščupah li ja obrve (evo me kao pećinski čovjek, kako jedna dama može sebi to da dozvoli..), jel mi dah prijatan (sta sam ono jela, katastrofa, imam li bombonice ili bar zvake...), vidi kolika mi je ova modrica na ruci (joooj kako mi se kvaka zarila u meso...), a kosa?! (horor). (Sreca pa nemam oci i pozadi, da se stuštim i na druge pozamašne obline i kažem im posa...)
I onda me zaboli stomak.
Umjesto da se opustim i da mi bude lijepo-što intuitivno zna i jedna sedmogodišnja djevojčica, ja sam uvijek puštala nekog crva da pravi rupe po cvjetnoj bašti snoviđenja koja mi se događaju, po kojima jauče nesnosna promaja...
Onda ih više nije bilo.



U jednom trenutku shvatam da kad smo odrasli, potrebna nam je podrška, sigurnost, saznanje da smo nekome lijepi i da nas voli bas takve kakve jesmo i bas zbog toga sto smo takve: Savrseno Nesavrsene. Jer to nam pomaze da probudimo nasu sigurnost koju smo tamo negdje duboooko dooobro utapkale Sara Kej cipelicama kao kada smo sadile košpice od jabuke u dvorištu zgrade, u nadi da će tu jednog dana izrasti jabuka.
Tu je ona, tu, samo spava dubokim snom i budi samo na prave note...



Onakve smo bas kakve bi trebalo da budemo. I bas takve smo najljepse.
Negdje u odrastanju, zaboravile smo istisku ljepotu. Ljepotu Srca. Važnije nam je bilo da budemo lijepe kao one druge djevojke, žene, ljepotice s naslovnica. Jer ako nijesmo takve-nikakve smo. Zato što nam je to tako neko nametnuo, a mi nijesmo umjele da se izborimo i sačuvamo Samo Svoju Ljepotu koja ima dubok i snažan korjen u našem srcu.
I da se razumijemo: i dalje nijesam naučila da budem sebi lijepa, ono spolja lijepa. Stanje je nešto bolje, ali daleko od toga da me je spoznaja potpuno promijenila. I dalje učim i mijenjam se. Da budem i bolja i ljepša. Sebi. Iz srca. Da opet budem sedmogodišnja djevojčica koja se samo opusti i lijepo joj je. Možda uspijem, ako isprave pokušam...





Нема коментара:

Постави коментар