Druga polovina maja. Doba maturskih proslava i najljepših mirisa podgoričkih ulica.
U svakom domu u kom pupi po neki maturant još od 1. septembra, matursko veče bilo je centralna tema. Bilo je tu dilema, planova, želja, maštanja, ihaaaaa. I sve se stiglo. Groznica maturske večeri uzdrmala je sva dvorišta, zgrade, kvartove. I uradilo se sve što se moglo. I mnogo više. Uvijek. Da maturanti zablistaju. Svuda su. Na ulicama, u taksijima, kod drugarice na desktopu, u novinama, na portalima, po sred dnevne sobe, u bakinom ramu na centralnom mjestu na zidu, na majčinom stolu u kancelariji, a ponajviše u svim i svojim telefonima, tabletima i ostalim spravicama u kojima se vodi cijeli jedan paralelni život...
Vraćam se na svoje matursko. Pristižu mi slike, dok se lijevi ugao usana izvija u poluosmijeh koji priziva zvuke, mirise, boje... Pripreme su počele, naravno, mjesecima ranije. Željela sam plišanu crnu haljinu sa V izrezom, blago sječenu u struku, pa na glok. Da se šije! Majka je dobila neke mnogo dobre crne antilop cipele sa kockastom petom iz inostranstva i baš su bile moj broj! Oko kvadratastog jezička su imale tanku zlaćkastu traku, ali avaj, bijahu uske. Ih, ko da je to prepreka. Od drugarice Bibice sam uzela neku skalameriju koja se stavi u cipele i one se šire. Stajalo je to tu podosta. Haljina se šila i bila je kako valja. A kosa? E, kosa je povodom mature dobila svoj prvi minival. Kod teta Dane Tmušić (ona je radila u pozorištu i bila je majkina prijateljica) da mi pazi kosu da ne izgori, mnogo je slaba. I bi minival. Al stavih neki rajf odmah i ispravi se dio pri glavi. Onda mi se slika pokvari i sitni uvijuci nisu bili dio maturske koreografije. Jos bolje! Hoću punđu! Kod teta Dane, naravno (koliko ih je samo za predstave napravila!). Napravila mi je punđu baš kako treba. Kući su rekli da ličim na Jovanku Broz. Ma neka su. Baš sam bila super. Šminkala sam se sama i znam da sam stavila crveni karmin koji mi je jako lijepo stajao. (zašto li ga sada ne koristim?) U torbicu sam stavila rezervne unihopke, jer se nešto nikako nismo srodile, pa ni do dan danas. I, naravno, ode žica brzo. I bi drugi par. Valjao bi i treći, al što ćemo sad. :)
Uglavnom, bješe to jedno bučno šarenilo. Otkrismo da je ono što je slijedilo dan poslije ipak bilo sasvim obično. Dobro, dobro, nije toliko obično, imali smo mnogo toga da ispričamo i prepričamo... Doduše, nekome je i nečije obično bilo sasvim neobično.
Neobično? E to je ono kad krenu okupljanja nakon deset, pa još deset i onda, valjda, još deset... godina. Pa svi kažemo kako izgledamo mnogo bolje nego na maturi. I stvarno to mislimo. A iz susreta u susret sastaju se neki drugačije isti ljudi. Pa obećamo da će naredno okupljanje biti mnogo prije nego što će i biti. Pa je sve nekako... kao da se ne dešava tebi nego nekom drugom, a ti to posmatraš sa strane, samo su emocije skroz tvoje. Ma, što hoće taj crveni stakutavac lijevo ispod grudi. Recite mu da se utiša, ne čujem! Pa, ne može istovremeno i da iskoči i da se rastopi. Nek mu neko kaže, mene ne sluša!
Sjetih se riječi moje učiteljice Maje, koje mi je govorila kao nešto što su njoj govorili kada je bila učenica: Uči Ljiljo, uči, vrijeme se kotura, uskoro će doći velika matura. Koturaju se mature iz godine u godinu. Rekao bi čovjek uvijek i iznova drugačije i nove. A nisu. Uvijek je to onaj isti prenaglašeni osjećaj važnosti. Trenutak prelaska crte koja dijeli svijet djetinjstva i odrastanja. Dan Velikih Očekivanja. Vrijeme kada nam se čini da je cio svijet naš, da sve znamo, sve umijemo, sve možemo. Što slijedi poslije, zavisi od nas.
SREĆNO MATURANTI!
ps. vjerujte da možete i tako će biti i recite skakutavcu da ne skače, nego da upija što više može. zvuke, boje, mirise, pokrerte.
Нема коментара:
Постави коментар