Nedavno sam bila u jednoj dilemi. Šta da uradim. Da li da postupim onako kako se od mene očekuje, a što bi spadalo pod društveno korektno ponašanje ili da uradim onako kako ja osjećam, a čime ne činim loše drugima.
I to mi, naravno, nije prvi put, ali ovaj put je bilo posebno.
Od malena sam pokazivala znake "neposlušnosti" u ispunjavanju očekivanog. Nekako sam uvijek voljela sama da istražim i uvjerim se da je baš taj način pravi. Za mene.
I evo me opet u toj situaciji. Dovoljno krupnoj da nemir u meni naraste ono baš.
Naučeni šablon ponašanja učini da prevagne ovo prvo. Zaboravim ja na sebe IspitajSamaIZaključi i poslušam UzornoDijete. I bude mi loše. Bukvalno.
Rekoh sebi, ovo nešto nije u redu. Zašto se osjećam ovako ako sam donijela ispravnu odluku.
Zato što nijesam donijela ispravnu odluku, čujem sebe. Sad ću je donijeti.
I izaberem opciju dva. (Srećom pa sam bila na vrijeme. A koliko nas je koji zakasnimo i dozvolimo da nas lična odluka koja nas je učinila nesrećnim kucka u potiljak, onako tupo, kao otkucaji starog sata u duboku noć kada ne daju snu da se zakači i uvuče nas u svoju dimenziju... bez mogućnosti da se ikada stvari promijene).
Ne činim loše drugima ako činim dobro sebi. Nikako. Dok god činjenje dobro sebi ne podrazumijeva ciljano i svjesno povrjeđivanje drugih. Ako sam ja zadovoljna mogu samo da isijavam to zadovoljstvo i drugima činim da im bude dobro kao što je meni.
I kažem sebi tada, imam puno pravo na slabost. I dopadne mi se ta misao.
Prespavamo.
Probudimo se i (u snu podučena) kažem joj da će morati da se promijeni ili da ode.
Pravo na lični izbor ne može biti slabost.
To je pravo na sebe.
Ispunjena i zadovoljna razmišljam:
Kako je teško izaći iz naučenih obrazaca. Kako je teško ne kriviti sebe kada postupiš suprotno od naučenog obrasca. Kako je teško kada otkriješ koliko je godina prošlo do trenutka kada shvatiš da naučeni obrazac nijesi ti.
Ti stvaraš svoj put.
Onako kako Ti smatraš da treba.
Da budeš ispunjena.
Radošću.
Trenutak donošenja odluke ZA sebe bio je čudesan. Nikada nisam doživjela toliko rasterećenje. Bukvalno kao da je nestao ogroman kamen iz mog stomaka koji me je vukao dolje, koji mi je usporavao kretanje i nanosio mi bol s kojom sam se bila toliko srodila da nijesam ni osvijestila da je to Bol. Nekako je bilo prirodno da sam tako spora, troma i tužna.
Bol ne smije da stanuje u nama. Ne smije da se odomaći i preuzme naš život. Zato što nas je neko tako naučio, a mi dobri đaci utvrdili gradivo i poslušno idemo sigurnim, dobro utabanim stazama. A gdje su pitanja? A gdje je dopuna gradiva? Gdje su nova saznanja? Gdje su nova vremena? Pa, kada naše generacije u školi nijesu učili da je postavljati pitanja dobro, poželjno, korisno! Nas su učili da bubamo i ćutimo. Da se ne zamjeramo.
Bubalice moje iz moje ili tvoje generacije, vrijeme je da naučimo da postavljamo pitanja.
Sebi.
Imamo pravo na to.
Imamo pravo na sebe.
Puno.
* Tekst je objavljen u majskom broju magazina Shopping Lista 2014.
Good morning, how are you?
ОдговориИзбришиMy name is Emilio, I am a Spanish boy and I live in a town near to Madrid. I am a very interested person in knowing things so different as the culture, the way of life of the inhabitants of our planet, the fauna, the flora, and the landscapes of all the countries of the world etc. in summary, I am a person that enjoys traveling, learning and respecting people's diversity from all over the world.
I would love to travel and meet in person all the aspects above mentioned, but unfortunately as this is very expensive and my purchasing power is quite small, so I devised a way to travel with the imagination in every corner of our planet. A few years ago I started a collection of used stamps because through them, you can see pictures about fauna, flora, monuments, landscapes etc. from all the countries. As every day is more and more difficult to get stamps, some years ago I started a new collection in order to get traditional letters addressed to me in which my goal was to get at least 1 letter from each country in the world. This modest goal is feasible to reach in the most part of countries, but unfortunately, it is impossible to achieve in other various territories for several reasons, either because they are very small countries with very few population, either because they are countries at war, either because they are countries with extreme poverty or because for whatever reason the postal system is not functioning properly.
For all this, I would ask you one small favor:
Would you be so kind as to send me a letter by traditional mail from Montenegro? I understand perfectly that you think that your blog is not the appropriate place to ask this, and even, is very probably that you ignore my letter, but I would call your attention to the difficulty involved in getting a letter from that country, and also I don’t know anyone neither where to write in Montenegro in order to increase my collection. a letter for me is like a little souvenir, like if I have had visited that territory with my imagination and at same time, the arrival of the letters from a country is a sign of peace and normality and an original way to promote a country in the world. My postal address is the following one:
Emilio Fernandez Esteban
Avenida Juan de la Cierva, 44
28902 Getafe (Madrid)
Spain
If you wish, you can visit my blog www.cartasenmibuzon.blogspot.com where you can see the pictures of all the letters that I have received from whole World.
Finally, I would like to thank the attention given to this letter, and whether you can help me or not, I send my best wishes for peace, health and happiness for you, your family and all your dear beings.
Yours Sincerely
Emilio Fernandez