LilaVila

LilaVila

недеља, 1. јануар 2017.

SKRIVENI SVIJET

Dan mi nije bio lijep. Tako sam mu presudila. Jer sam dozvolila da mi ga pokvari jedna hladna, daleka, opora, riječ.
Samo jedna.
Riječ.
A, ima tome da sam naučila da to ne radim. To, da dozvolim da mi kvare nešto moje.
Riječi, postupci, ljudi.
Nešto moje, kao što je moj dan. Hej, dan!
I, eto.
Nema veze.
Neka bude podsjetnik da tako vise neće biti.
Pik crveno.


A slušajte sad što mi se desilo što je izvrsan razlog za divan dan. Za divnu godinu, čak!
Kako volim da posmatram ono što me okružuje, da zapažam, upijam, učim, prirodu posebno, danas sam počašćena pravom životnom poslasticom.
I idem ja jutros da prošetam s Vilijem, našim tri godine starim labradorom, bićem koje me je oplemenilo i usrećilo uh, koliko! Dakle, idemo nas dvoje u redovnu jutarnju šetnju, redovnom jutarnjom rutom. Lagano kroz 13. jula skrećemo ka Plavom dvoru (studenskom domu) u Svetozara Markovića i tu se malo zadržavamo. Volimo dvorište doma jer je uvijek uredno, redovno se održava, kosi trava, navodnjava. Jako je lijepo. Voljela bih da i studenti to zapažaju i malo se odgovornije ponašaju i opuške i ostalo smeće bacaju u za to predviđena pomagala, a ne preko prozora u lijepo, zeleno, kao rijetko gdje uredno, dvorište. Mi ga čuvamo. Ne ostavljamo ni otpatke ni Vilijev izmet. Sve uredno pokupim i bacim u kontejner iza doma, iako, ima i onih koji tu dolaze, ali ne čine isto.
Iako je bilo hladno, sunce nas je dočekalo i priredilo nam jedinstveno iskustvo. Poslalo je zrake baš kroz živu ogradu koja oivičava naše omiljeno dvorište. I, šta tu ima posebno, reći ćete. E, pa ima! Ima! Cijeli jedan svijet postoji u toj živoj ogradi!
Vrapčji svijet!
Zapazih neko pokretanje, preveliko za bube, premalo za mačke, kad ono, vrapci. Pogledam u jednom dijelu, dva tri vrapčiča skakuću i nešto čavrljaju. Pogledam ulijevo ka ćošku žive ograde, i tamo skakuću još dva vrapca, pogledam još lijevo, i tamo tri vrapca! Pa, hej! Vrapci imaju super sklonište! Kako su mudri i slatki.
Ti divni, vjerni vrapci koji ne idu nigdje kad zazimi, koji se hrane larvama štetočina.
I pričam danas sestrama priču o vrapčjem svijetu iz dvorišta studenskog doma, dok smo pile kafu u Unico kafeu, a u tom trenutku sunce obasjava njihova lica koja se transformišu u prelijepe blistave osmijehe, pune nježnosti koje samo vrapci mogu izmamiti.
I riječ.
Lijepa riječ, puna brige i ljubavi za drugog.
Neka nam je srećna ova 2017. pa da je ispunjavamo lijepim riječima i ljubavlju za drugog.
A, prije toga za sebe.

Lijepo je kad hoćemo da učimo, jel da?

Нема коментара:

Постави коментар