GREŠKE

Zapitah se danas: zašto je ljudima tako teško da priznaju greške? Sasvim je jasno da svi griješe, apsolutno svi i poznata je teza da ako samo konstatujemo da jesmo progijesili, priznamo to sebi i drugima, kao da smo pola problema koji je ta greška izazvala riješili.
Pa, zašto nam je teško da priznamo da smo pogriješili?
Zato što nam ego ne dozvoljava da prihvatimo da jesmo pogrijesili?
Zato sto nemamo kapacitet da shvatimo i prihvatimo da jesmo pogrijesili?
Zato sto se stidimo greske koju smo napravili?
Zato sto su posljedice greške koju smo napravili ozbiljne?
Zato što se pribojavamo da će izgubiti povjerenje u nas?
Vjerujem da bi ovom spisku mogli dodati jos stavki, a i ove sam pobrojala zahvaljujuci komentarima prijatelja zainteresovanih za ovu temu na mom FB statusu.

I evo mog slucaja freskog tek nekoliko minuta: necu priznati da sam pogrijesila u slucaju kad cijenim da drugoj strani uopste nije vazno moje priznanje ili izvinjenje. I iako sam zakljucila da sam pogrijesila sto sam reagovala na impulsiva nacin, da je to pogresno i da je lijepo i ispravno da kazem da sam pogrijesila, shvatam da je to gubljenje vremena i energije. Eto, ima i takvih situacija, iako, ne tvrdim da je takav epilog uvijek valjan. 

Cinjenica je da su mnoga dobra djela nastala pogreskom. Cinjenica je i da nas greske kale i cine iskusnijim i vjestijim u upravljanju buducim potencijalnim greskama. Ali je cinjenica i da neprihvatanje greske koju smo napravili moze napraviti samo gore nasem licnom razvoju.

I ne ocekujem da nakon priznanja greske i pokretanja akcije da se posljedice saniraju vise necemo praviti greske. Ne. Ali necemo praviti iste greske. 

Pravicemo bolje greske :)

*Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 9. maja 2015.

TVRDNJE

Kako ljudi lako tvrde. Bez mnogo razmisljanja, spremni su i ruku staviti u vatru da ustvrde da je nesto tako kako tvrde. A sigurna sam da veliki broj njih ne učine ni najmanji napor da istraze ili provjere ili se bar zapitaju da li je ta tvrdnja na mjestu. To dođe kako reprodukovanje istine nekog drugog od koga smo tvrdnju culi ili su, pak, to neke teme oko kojih nije vrijedno umarati se, pa zasto i paziti da li cemo izreci tvrdnju ili nesto sto je ipak malo relativizuje, tipa cula sam da, mislim da...
Mozda sam ja previse oprezna, u izrazavanju, ali, nije li izrazavanje vazna stanica na putovanju nasih i tuđih misli koje hitaju ka djelima koja ce Biti ili Biti nece... Nije li vazno voditi racuna i ne dovoditi u zabludu sebe i/ili druge zbog svoje lijenosti, nemara ili zelje da ostavimo dobar utisak iskazujuci tvrdnje koje neko zeli da cuje, cime ga dovodimo u zabludu i ko zna sto još... Naravno, ovo važi za one koji su svjesni težine svojih iskaza.

A onda tvrdnje pogode cilj.
Komentrarise skoro moja majka jedan brutalan novinarski tekst u kome autor u najruznijem svjetlu iskazuje tvrdnje o ljudima koje ona zna, pa jos i o jednoj dami, sto izaziva kulminaciju njenog negodovanja... Kazem joj da ona ne mora da vjeruje u to sto pise, da ne moze znati da je novinarski tekst istinit, da mnogo vise taj tekst govori o autoru, nego o akterima i da ne treba da se nervira zbog necijeg pisanja, tim prije sto se ne nudi niti jedan dokaz da su te uvrede istinite. Mi biramo kako cemo da prihvatimo i dozivimo ono sto citamo. I to jeste tako. Uvijek mozes da iskazes svoje misljenje i na nacin kojim ne vrijedjas, ukoliko to zelis, naravno. (U konkretnom slucaju ne da nema te zelje, vec je zelja posla na suprotnu stranu. Za moj ukus neumjesno, nevaspitano i definitivno bezvrijedno.) Istina je i da ima ona stara nazovi stvari pravim imenom ali za mene pravo ime nije ono koje vrijeđa nečiju ličnost. Pravo ime je tvrdnja koja je provjerena i istinita, a koja je u javnosti izrečena na, prije svega, vaspitan način. Koji jezik ćemo izabrati da koristimo u krugu svojih najbližih, stvar je izbora i, možda, još ponečega, ali mislim da javno izrečena tvrdnja ima dodatnu težinu zbog uticaja koji moze imati na javnost.

ČOKOLADICE I SLIČICE

Nekad se pitam sta nije u redu sa mnom. Primjecujem da kao da nekada imam blokadu da konstatujem znake upozorenja koji samo što me ne vuku za rukav vristeci da ce stvar poci nezeljenim tokom. Ja zelim i hocu da vjerujem da ce ljudi da postupaju korektno, a ne da se bore za svoje interese. Da, diskutabilno je sta je korektno i da li je to "korektno" takodje neciji licni interes. Ali, nekako, vjerujem da ipak vecina nas umije da prepozna sta je to korektno. Na primjer ja se bas pomucim da dodjem do jedne cokoladice u kojoj se nalazi i slicica; cokoladicu tebi poklonim, tebi slicica ne treba, a meni treba i ti to znas; ti umjesto da slicicu das meni, ti je das tvom drugu koji ti je drazi, ali koji ti nije dao cokoladicu, iako je ima. E, to nije korektno.
(Ne mogu da vjerujem da pricam o cokoladicama i slicicama :) Bice da mi je pao secer :))

Prijateljica mi od milošte kaze da voli tu moju "povremenu naivu". Smijala sam se od srca.
A onda sam se zamislila.
Ne smatram sebe naivnom, ne smatra me ni ona, ali, valjda iz ciste zelje da okruzenje u kome bivstvujem krasi dobrota u zeljama, mislima i postupcima, nekad potpuno autistično odbijam da prihvatim da je slika okruzenja u kome se krecem u sivim tonovima.
Svakako da odbijam da se uklopim u nesto sto nije ispravno - ja imam svoj način i svoje vrijednosti i, eto, opstajem u tom i takvom okruzenju, iako masa ne voli one koji štrče... Ali zašto nekad tako uporno blokiram prijem upozorenja? Zapazim ga od samog nastajanja, usudjujem se reci i od same ideje u glavi onog drugog, nekad mogu da predosjetim i protumačim sasvim neobjašnjive znake, valjda intuitivno... Gledam ga dok se razvija, al i dalje mislim neće. A ono hoće. I bude.
Sklona sam da povjerujem da tako treba, da je to jos jedna prepreka na Putu. Primijecena. Savladana? Zasukacu rukave.

VOLIMO SVOJE!

Sinoć sam bila na koncertu grupe Perper koja je prije par mjeseci proslavila 20 godina postojanja, a jubilej ce proslavljati produzeno, u mjesecima koji su pred nama (ili bar to ja tako tumacim :)). Emocija koja me još drži, nesto drugo ili trece, navede me da malo promislim o njima, a i nama. Sjecam se kad su poceli da sviraju (a zaklela bih se da sam imala manje od 20 godina, al eto nisam, cim kazu da slave 20 godina, a ja imam 40 :) zasto li je tako?). Tu negdje smo slicnih godina, momci iz grupe i ja, koja vise ili manje, i slobodno mogu reci da sam sazrijevala uz njihovu muziku. Ne, nijesu bili vrijedni kao neki hiperproduktivni bendovi i pojedinci, mislim da su snimili 6 albuma, ali ono sto su uradili, zaista vrijedi. Komentarise prijateljica sinoc kako su im tekstovi dobijali na tezini kako je vrijeme prolazilo - naravno, ne razmislja isto covjek sa 20, 30 ili 40 godina... Sazrijevaju i teme i dileme, a i mi sa njima. (Ako se decembarska ja osvrne na mene januarsku iz iste godine, bogami se iznenadi promjenama koje se nanizu...)

Podarili su nam mnogo sjajnih pjesama. Goro moja je, usudjujem se reci, vec prihvacena kao nezvanicna himna. S razlogom!
A kako se mi odnosimo prema njima?
Mi kao pojedinci i mi kao drustvo?
Mi kao pojedinci smo ih prihvatili, volimo ih i prenosimo na djecu ljubav prema našem, a dobrom zvuku. Ali tvrdim da nas je nedovoljno onih koji ih tako doživljavamo. Razlog za to ne leži u tome što smo ljubitelji neke druge vrste muzike, pa iskljucujemo Perperov zvuk. Ne. Razlog je to što više cijenimo tuđe nego svoje. I da, naravno, stara priča, reći ćete. Potvrdiću. Stara priča. Stara i naopaka. Nemojte mi reći da su ove balade manje dobre od Nevernih Beba koje Podgoričani jako vole, i ja među njima! ili Prljavog kazališta? Zar nije očekivano da se prije poistovjetimo i vežemo za poznate teme i naše sjajne momke, nego za neke druge iz okruzenja i šire? O, nemojte me pogrešno shvatiti, znam ja da je izbor muzike nema nikakve veze da lokacijom njenog nastajanja. Muzika nam se dopada ili ne dopada. I sama volim muziku nasih susjeda, nekako je osjecam bliskom. I ne samo tu, naravno. Ali, morate priznati da kod nas postoji taj faktor tuđe je bolje. Odu naši muzičari van Crne Gore, tamo naprave karijeru i tek onda ih mi prigrlimo. Da li je to zato što sami ne umijemo da prepoznamo kvalitet ili nam treba neko drugi da nam kaže da je nešto dobro? Porazno, ali ima lijeka. A propisuje ga društvo kroz djelovanje medija.

Mediji su ti koji kroz svoj muzički program treba da predstavljaju i pomažu domaću muzičku scenu. Hrvati imaju tv kanal posvecen hrvatskoj muzici. Sjajno! Kada gledamo crnogorske kanale, najrjedje cemo na njima vidjeti spotove domacih muzicara. Da, pozivaju ih u goste kad urade neki novi album ili singl, u okviru gostovanja puste spot i to je to. Nikad vise. Dobro, mozda sam pretjerala, ali odlicno znate da je u najvecem broju slucajeva tako. Pa kako ce onda domaca publika da se edukuje da voli svoje? Teško. Osjeca li neko odgovornost sto je to tako? Da li neko namjerava da uradi nesto po tom pitanju? Ne znam, ali zelim da se nadam da hoce. Mnogo je naših muzičara koji bi morali dobiti svoje mjesto na crnogorskim medijima. Neka ovo bude moj mali doprinos u kamanji VOLIMO SVOJE!

I naravno, hvala Perperu za sinošnji koncert u KICu, uzivala sam.

POEMA O ĆUTANJU I ČEKANJU

Ćutanje je pogubno. Iako nekada ima svoju lijepu stranu, u situaciji kada treba da se rješavaju nagomilani problemi, ćutanje je pogubno. Po pravilu, onaj koji tumači, ćutanje tumači pogrešno u poređenju sa onim što ćutanje ćutaču predstavlja.
Ali kako da se razjasni fama ćutanja?
Čekanje je pogubno. Iako nekada ima svoju lijepu stranu, u situaciji kada treba da se rješavaju nagomilani problemi, čekanje je pogubno. Po pravilu, onaj koji tumači, čekanje tumači pogrešno u poređenju sa onim što čekanje čekaču predstavlja.
Ali kako da se razjasni fama čekanja?
Ćutimo i čekamo dok se problemi nagomilavaju. A najčešće to i nisu problemi, ali su ih Ćutanje i Čekanje podgojili do natečenosti i sad su izobličeni i iskrivljeni u bolnu grimasu koja ćuti i čeka. Samu sebe boli.
Koga briga. Zna se što je važno. Da, to, Ćutanje i Čekanje.

I jeste, ima ona stara, mudra: ne forsiraj, umiri se, strpi se i doći će...
Ima nešto u tome, ali nema ništa u ugašenim očima i spuštenim uglovima usana koji kao da su odlučili da vuku nadolje što jače mogu, pa udruženi sa knedlom u grlu pišu "Poemu o ćutanju i ćekanju".
Čiji život ljudi žive?

JA I FUNKCIJA

Uvijek su mi bili zanimljivi ljudi koji su svoju snagu crpili iz profesionalne pozicije na kojoj su se nalazili. Gradili su samopouzdanje iz funkcije. Bili su veliki koliko i njihova funkcija.
Nemali je broj onih koji su se sa svojim pozicijama poistovjecivali i na pozicijama gradili svoj novi zivot ostavljajuci iza sebe dojucerasnje obicne male ljude, male prijatelje bez zvanja i titula. Od takvih sam cula da to tako ide. To tako mora. Uđeš u novi krug, kazu.
Kakav tuzan scenario.

Imala sam prijatelja, jednom, sa kojim sam dijelila takva svoja razmisljanja. Obecali smo jedno drugom da cemo ako ikada dodjemo u takvu situaciju jedno drugome reci da ne smijemo to da radimo, da je to pogresno i naopako.
Onda je moj prijatelj postao funkcija.
Nijesam odrzala obecanje. Nijesam mu rekla da je put kojim je krenuo pogrešan. Da je funkcija jedno, a ličnost drugo. Da u funkciju ličnost treba da ugradi sve svoje najbolje, ali ne i da je iskoristava. Da mora ostati svoj. Zadugo me je grizao crv da li sam pogriješila. Ali desile su se stvari. I nijesu se desile. Udaljili smo se. Prošle su godine. Promijenli smo se. I onda sam shvatila da to vise ne bi imalo svoju snagu i svrhu. Poruka ne bi dotakla srce i podstakla promjenu.
Tada to nijesam znala, sada znam. 

Imam jos jednog prijatelja. I on je na funkciji. Svoju funkciju on podređuje svojoj ličnosti. Jednom me je konsultovao za neki medijski nastup, kada sam mu savijetovala da neko ko je na njegovoj funkciji ne bi trebalo da se pojavi na određenom mediju u određenoj emisiji, na odredjenu temu, da bi to trebalo drugačije urediti. (Sa profesionalne tačke, stojim iza savjeta koji sam dala.) Ali njemu je bila važnija poruka koju želi da pošalje kao ličnost od malih i velikih igara strategija i taktika koje su sastavni dio bitisanja funkcija.
Uprkos nepostovanju mog profesionalnog savjeta, ostala sam tiha i mirna. Bila sam istinski dirnuta, kao ličnost.

Kada sam prije desetak godina bila na obuci za mlade lidere u Engleskoj, predavač je trazio od nas da mu postavimo po jedno pitanje na koje ne znamo odgovor, koje nam je vazno. Moje pitanje je bilo kako pronaci mjeru-dokle sebe treba sacuvati, koliko sebe treba dati funkciji, a koliko od nje treba uzeti. Po programu je odgovore trebalo da dobijemo u posljednjoj sesiji predavanja. Slučaj je htio da dobijem trovanje stomaka i na posljednju sesiju nijesam otišla. Odgovor nijesam dobila. Danas shvatam da nije trebalo da ga dobijem tim putem. Do odgovora sam morala da dođem sama. I došla sam.
Nema tačnog odgovora. Nema pravila. Postoji samo unutrašnje vođstvo koje nas uči koliko i dokle. Kako ćemo se odnositi prema funkcijama zavisi samo od našeg karaktera. Kakve smo licnosti, takvi smo i nosioci funkcija.
Negdje sam pročitala da uspjeh promijeni samo one koje iznenadi.

KAKO SI? -SAM.

Ima u životu onih ključnih, prelomnih situacija koje nam mijenjaju život. U stvari, ne mijenjaju život.
Mijenjaju nas.
Neko ih ima više, neko manje, nema pravila. Ja sam ih imala nekoliko. Rekla bih da i sad prolazim kroz jednu, ali, valjda, to ne mogu sa sigurnoću znati dok ne prođe malo vremena.To su one situacije kada se prave selekcije. U stvari, grubo je to, nisu to selekcije, to su, prosto, prepoznavanja, razvrstavanja, razbistravanja... Misli i ljudi.
Teško je znati kako pristupiti, čovjeku u Situaciji, a ne zaći u delikatnost situacije i situenta (opa, eto smislih izraz :) situent?! otkud ovo izvukoh?).
Jeste, teško je. Neko podigne zid, neko ne može bez pažnje, neko uroni u paniku, neko se krije iza radoholičarstva, neko se nada da će iskusiti ili bar okrznuti brigu bližnjeg, a neko pravi jedinstven miks pobrojanog i nepobrojanog...
Meni se skoro desilo da sam na ivici da se totalnom stancu, koga sam u jednoj tački slabosti prepoznala kao bliskog, isplačem na ramenu moleći za zagrljaj. Pitam se, da li bi pomoglo? Da li ću sljedeći put uspjeti da se uzdržim?
Nemamo mi očekivanja od onih koji nas ne poznaju i koji bi mogli da zađu u zabranjenu zonu. U stvari, za takve nema zabranjenih zona, jer je odnos površan i putokazi ne vode dalje od čašice ćaskalice. Očekivanja imamo od onih koji nas poznaju, koji su nam bliski. I onda se desi da omaše. Desi se. Ili se dešava. Ili je to konstanta. Oni jednostavni nisu Tu. Ne Vide. Ne Osjećaju, Ne Žele ništa od toga. NISU Tu.
Ima to svoju dobru stranu. Nauči čovjek da se oslanja na sebe. Samo i isključivo na sebe. Al tužno je. Nije ljudski. Može li čovjek da živi u ledari? Izgleda da može. Sve čovjek može. Može i na pitanje: "Kako si?" da odgovori sa: "Sam", dok se bjelina njegovog sve hladnijeg daha daha sjedinjava sa životnom sredinom od -12, -21 ili - 2012. Isto je.

Proći će i ovaj decembar.