NAMAZAN-SMAZAN

Imala sam skoro poslovnu prepisku sa osobom koja je, da bi izbavila sebe i svoje pogresne poteze, pokusala da odgovornost prevali na trecu stranu, kako bi kod klijenta kog zastupa sebe predstavila u boljem svjetlu. Nista novo, reci cete. Cak i uobicajeno. Ali pitam ja vas, da li smatrate da je to ispravno. Jasno je da se greske desavaju, jasno je i da ne reaguju svi isto na greske, ali ako mene pitate, uvijek cu biti tolerantnija i blagonaklonija prema onima koji pošteno priznaju grešku i prihvate odgovornost za posljedice lose poslovne odluke. Dakle, slucaj je htio da taj "gresnik" ide dotle da u prepisci izaziva drugu stranu da se "otkrije" i sama iznese situaciju u kojoj je bilo moguce da se potkrala greska i sa druge strane i misli da je to nesto sto je njegov veliki skriveni plan. Ljudi koji su pravi nemaju sta da kriju i nemaju potrebu da se bave taktikama i strategijama, oni iznesu sto imaju, otvoreno kazu, argumentuju i konstatuju kada je nesto na mjestu ili nije.
I izvine se ako nijesu u pravu. A veliki skriveni planovi su bespotrebni.

Tuzno je kako smo "namazani".
Zapitamo li se zasto smo "namazani"?
Zasto nam je tesko reci da smo pogrijesili, da je neko drugi u pravu. Eto, da je moj nesrecni prepisnicar bio iskren i rekao da ima problem sa klijentom i da bi mu znacilo ako bi se dogovorili to i to, ja bih makar razmotrila sta mozemo da uradimo, jer je vazno njegovati kolegijane odnose i otvarati nova vrata. Ovako je samo pokazao koliko je u stvari slabic bez kapaciteta da vidi dalje ili, jos gore, bez kapaciteta da je iznese i plus i minus i prihvati korektnu pricu pa iako je na njegovu stetu. Ovako je steta koju je napravio mnogostruko veca.
Namazan-smazan.
Takvima predskazujem "usku" karijeru, onu bez rasta i razvoja. Mozda on i postane espert u svom selu, ali sa stavom "ja nisam kriv, neko drugi je", ostace u svom selu gdje je on poglavica. U stvari mozda je upravo to sto on zeli. Onda neka. Srecno bilo.
Svijet ceka jednostavne, iskrene i istinoljubive.

DVORIŠTE

Nekad se pitam jesam li ja previse analiticna. Da li je to dobro ili lose? Sve mislim da sam u prednosti sto, cini mi se, vidim šire, dalje i dublje, a nekad, opet, mislim da bi mi zivot bio jednostavniji da se zadrzim na jednoj dimenziji. Mnogo se, brate, iskomplikuje život. I sve hoću polako, razumno i korektno i sve nailazim na ono što to nije. I kažem sebi nije još vrijeme, sazreće, doći će. Odgovornost je na onima koji vide dalje, kako reče jedne prilike sjajni Čedomir Čupić. I tako jeste, vjerujem u to i postupam s tim u skladu. 

Ipak, ne mogu da ne zapazim koliko ljudi ne vide dalje od sopstvenog nosa. Nikako da počiste svoje dvorište pa krenu dalje. Da ne pričamo o tome koliko je problematično to kretanje dalje, jer je pitanje koliko iz jedne perspektive možemo biti u prilici da sagledamo sasvim drugu, jer jedno dvorište je u stvari samo sasušena zemlja, oivičena bodljikavom žicom i bilo da hoće vlasnik da izađe, bilo da hoće gost da uđe-neko bude povrijeđen. Nema želje za oživljavanjem i pripitomljavanjem dvorišta. Vlasnik je naučio da živi u svom malom izranjavanom svijetu i na neki svoj način uziva u tome. Iz takvog dvorišta ne mozes da vidiš dalje. Kriv ti je onaj ko ne moze da udje, kriva ti zemlja što je prašnjava i suva, krivo ti nebo što ne daje kišu, kiva ti ograda što je bockava. Svi su krivi. Samo nisi ti koji imaš u kući vodu s kojom mozes da navodnjavas zemlju, koji imas i sjeme da posadis biljke, imas i alat da uklonis ogradu, te zasadiš ogradu od cvijeća, prizoveš ptice, mirise i djecu....

Kako je tuzno sto ljudima ne pada na pamet da energiju usmjere na uređenje i uživanje! u spostvenom dvorištu nego, kao po nekoj kazni, stalno vode brigu o tuđem...

A svoje dvorište je izvor ljubavi, mira i snage. 

Ako se oko njega potrudimo.

GREŠKE

Zapitah se danas: zašto je ljudima tako teško da priznaju greške? Sasvim je jasno da svi griješe, apsolutno svi i poznata je teza da ako samo konstatujemo da jesmo progijesili, priznamo to sebi i drugima, kao da smo pola problema koji je ta greška izazvala riješili.
Pa, zašto nam je teško da priznamo da smo pogriješili?
Zato što nam ego ne dozvoljava da prihvatimo da jesmo pogrijesili?
Zato sto nemamo kapacitet da shvatimo i prihvatimo da jesmo pogrijesili?
Zato sto se stidimo greske koju smo napravili?
Zato sto su posljedice greške koju smo napravili ozbiljne?
Zato što se pribojavamo da će izgubiti povjerenje u nas?
Vjerujem da bi ovom spisku mogli dodati jos stavki, a i ove sam pobrojala zahvaljujuci komentarima prijatelja zainteresovanih za ovu temu na mom FB statusu.

I evo mog slucaja freskog tek nekoliko minuta: necu priznati da sam pogrijesila u slucaju kad cijenim da drugoj strani uopste nije vazno moje priznanje ili izvinjenje. I iako sam zakljucila da sam pogrijesila sto sam reagovala na impulsiva nacin, da je to pogresno i da je lijepo i ispravno da kazem da sam pogrijesila, shvatam da je to gubljenje vremena i energije. Eto, ima i takvih situacija, iako, ne tvrdim da je takav epilog uvijek valjan. 

Cinjenica je da su mnoga dobra djela nastala pogreskom. Cinjenica je i da nas greske kale i cine iskusnijim i vjestijim u upravljanju buducim potencijalnim greskama. Ali je cinjenica i da neprihvatanje greske koju smo napravili moze napraviti samo gore nasem licnom razvoju.

I ne ocekujem da nakon priznanja greske i pokretanja akcije da se posljedice saniraju vise necemo praviti greske. Ne. Ali necemo praviti iste greske. 

Pravicemo bolje greske :)

*Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 9. maja 2015.

TVRDNJE

Kako ljudi lako tvrde. Bez mnogo razmisljanja, spremni su i ruku staviti u vatru da ustvrde da je nesto tako kako tvrde. A sigurna sam da veliki broj njih ne učine ni najmanji napor da istraze ili provjere ili se bar zapitaju da li je ta tvrdnja na mjestu. To dođe kako reprodukovanje istine nekog drugog od koga smo tvrdnju culi ili su, pak, to neke teme oko kojih nije vrijedno umarati se, pa zasto i paziti da li cemo izreci tvrdnju ili nesto sto je ipak malo relativizuje, tipa cula sam da, mislim da...
Mozda sam ja previse oprezna, u izrazavanju, ali, nije li izrazavanje vazna stanica na putovanju nasih i tuđih misli koje hitaju ka djelima koja ce Biti ili Biti nece... Nije li vazno voditi racuna i ne dovoditi u zabludu sebe i/ili druge zbog svoje lijenosti, nemara ili zelje da ostavimo dobar utisak iskazujuci tvrdnje koje neko zeli da cuje, cime ga dovodimo u zabludu i ko zna sto još... Naravno, ovo važi za one koji su svjesni težine svojih iskaza.

A onda tvrdnje pogode cilj.
Komentrarise skoro moja majka jedan brutalan novinarski tekst u kome autor u najruznijem svjetlu iskazuje tvrdnje o ljudima koje ona zna, pa jos i o jednoj dami, sto izaziva kulminaciju njenog negodovanja... Kazem joj da ona ne mora da vjeruje u to sto pise, da ne moze znati da je novinarski tekst istinit, da mnogo vise taj tekst govori o autoru, nego o akterima i da ne treba da se nervira zbog necijeg pisanja, tim prije sto se ne nudi niti jedan dokaz da su te uvrede istinite. Mi biramo kako cemo da prihvatimo i dozivimo ono sto citamo. I to jeste tako. Uvijek mozes da iskazes svoje misljenje i na nacin kojim ne vrijedjas, ukoliko to zelis, naravno. (U konkretnom slucaju ne da nema te zelje, vec je zelja posla na suprotnu stranu. Za moj ukus neumjesno, nevaspitano i definitivno bezvrijedno.) Istina je i da ima ona stara nazovi stvari pravim imenom ali za mene pravo ime nije ono koje vrijeđa nečiju ličnost. Pravo ime je tvrdnja koja je provjerena i istinita, a koja je u javnosti izrečena na, prije svega, vaspitan način. Koji jezik ćemo izabrati da koristimo u krugu svojih najbližih, stvar je izbora i, možda, još ponečega, ali mislim da javno izrečena tvrdnja ima dodatnu težinu zbog uticaja koji moze imati na javnost.

ČOKOLADICE I SLIČICE

Nekad se pitam sta nije u redu sa mnom. Primjecujem da kao da nekada imam blokadu da konstatujem znake upozorenja koji samo što me ne vuku za rukav vristeci da ce stvar poci nezeljenim tokom. Ja zelim i hocu da vjerujem da ce ljudi da postupaju korektno, a ne da se bore za svoje interese. Da, diskutabilno je sta je korektno i da li je to "korektno" takodje neciji licni interes. Ali, nekako, vjerujem da ipak vecina nas umije da prepozna sta je to korektno. Na primjer ja se bas pomucim da dodjem do jedne cokoladice u kojoj se nalazi i slicica; cokoladicu tebi poklonim, tebi slicica ne treba, a meni treba i ti to znas; ti umjesto da slicicu das meni, ti je das tvom drugu koji ti je drazi, ali koji ti nije dao cokoladicu, iako je ima. E, to nije korektno.
(Ne mogu da vjerujem da pricam o cokoladicama i slicicama :) Bice da mi je pao secer :))

Prijateljica mi od milošte kaze da voli tu moju "povremenu naivu". Smijala sam se od srca.
A onda sam se zamislila.
Ne smatram sebe naivnom, ne smatra me ni ona, ali, valjda iz ciste zelje da okruzenje u kome bivstvujem krasi dobrota u zeljama, mislima i postupcima, nekad potpuno autistično odbijam da prihvatim da je slika okruzenja u kome se krecem u sivim tonovima.
Svakako da odbijam da se uklopim u nesto sto nije ispravno - ja imam svoj način i svoje vrijednosti i, eto, opstajem u tom i takvom okruzenju, iako masa ne voli one koji štrče... Ali zašto nekad tako uporno blokiram prijem upozorenja? Zapazim ga od samog nastajanja, usudjujem se reci i od same ideje u glavi onog drugog, nekad mogu da predosjetim i protumačim sasvim neobjašnjive znake, valjda intuitivno... Gledam ga dok se razvija, al i dalje mislim neće. A ono hoće. I bude.
Sklona sam da povjerujem da tako treba, da je to jos jedna prepreka na Putu. Primijecena. Savladana? Zasukacu rukave.

VOLIMO SVOJE!

Sinoć sam bila na koncertu grupe Perper koja je prije par mjeseci proslavila 20 godina postojanja, a jubilej ce proslavljati produzeno, u mjesecima koji su pred nama (ili bar to ja tako tumacim :)). Emocija koja me još drži, nesto drugo ili trece, navede me da malo promislim o njima, a i nama. Sjecam se kad su poceli da sviraju (a zaklela bih se da sam imala manje od 20 godina, al eto nisam, cim kazu da slave 20 godina, a ja imam 40 :) zasto li je tako?). Tu negdje smo slicnih godina, momci iz grupe i ja, koja vise ili manje, i slobodno mogu reci da sam sazrijevala uz njihovu muziku. Ne, nijesu bili vrijedni kao neki hiperproduktivni bendovi i pojedinci, mislim da su snimili 6 albuma, ali ono sto su uradili, zaista vrijedi. Komentarise prijateljica sinoc kako su im tekstovi dobijali na tezini kako je vrijeme prolazilo - naravno, ne razmislja isto covjek sa 20, 30 ili 40 godina... Sazrijevaju i teme i dileme, a i mi sa njima. (Ako se decembarska ja osvrne na mene januarsku iz iste godine, bogami se iznenadi promjenama koje se nanizu...)

Podarili su nam mnogo sjajnih pjesama. Goro moja je, usudjujem se reci, vec prihvacena kao nezvanicna himna. S razlogom!
A kako se mi odnosimo prema njima?
Mi kao pojedinci i mi kao drustvo?
Mi kao pojedinci smo ih prihvatili, volimo ih i prenosimo na djecu ljubav prema našem, a dobrom zvuku. Ali tvrdim da nas je nedovoljno onih koji ih tako doživljavamo. Razlog za to ne leži u tome što smo ljubitelji neke druge vrste muzike, pa iskljucujemo Perperov zvuk. Ne. Razlog je to što više cijenimo tuđe nego svoje. I da, naravno, stara priča, reći ćete. Potvrdiću. Stara priča. Stara i naopaka. Nemojte mi reći da su ove balade manje dobre od Nevernih Beba koje Podgoričani jako vole, i ja među njima! ili Prljavog kazališta? Zar nije očekivano da se prije poistovjetimo i vežemo za poznate teme i naše sjajne momke, nego za neke druge iz okruzenja i šire? O, nemojte me pogrešno shvatiti, znam ja da je izbor muzike nema nikakve veze da lokacijom njenog nastajanja. Muzika nam se dopada ili ne dopada. I sama volim muziku nasih susjeda, nekako je osjecam bliskom. I ne samo tu, naravno. Ali, morate priznati da kod nas postoji taj faktor tuđe je bolje. Odu naši muzičari van Crne Gore, tamo naprave karijeru i tek onda ih mi prigrlimo. Da li je to zato što sami ne umijemo da prepoznamo kvalitet ili nam treba neko drugi da nam kaže da je nešto dobro? Porazno, ali ima lijeka. A propisuje ga društvo kroz djelovanje medija.

Mediji su ti koji kroz svoj muzički program treba da predstavljaju i pomažu domaću muzičku scenu. Hrvati imaju tv kanal posvecen hrvatskoj muzici. Sjajno! Kada gledamo crnogorske kanale, najrjedje cemo na njima vidjeti spotove domacih muzicara. Da, pozivaju ih u goste kad urade neki novi album ili singl, u okviru gostovanja puste spot i to je to. Nikad vise. Dobro, mozda sam pretjerala, ali odlicno znate da je u najvecem broju slucajeva tako. Pa kako ce onda domaca publika da se edukuje da voli svoje? Teško. Osjeca li neko odgovornost sto je to tako? Da li neko namjerava da uradi nesto po tom pitanju? Ne znam, ali zelim da se nadam da hoce. Mnogo je naših muzičara koji bi morali dobiti svoje mjesto na crnogorskim medijima. Neka ovo bude moj mali doprinos u kamanji VOLIMO SVOJE!

I naravno, hvala Perperu za sinošnji koncert u KICu, uzivala sam.

POEMA O ĆUTANJU I ČEKANJU

Ćutanje je pogubno. Iako nekada ima svoju lijepu stranu, u situaciji kada treba da se rješavaju nagomilani problemi, ćutanje je pogubno. Po pravilu, onaj koji tumači, ćutanje tumači pogrešno u poređenju sa onim što ćutanje ćutaču predstavlja.
Ali kako da se razjasni fama ćutanja?
Čekanje je pogubno. Iako nekada ima svoju lijepu stranu, u situaciji kada treba da se rješavaju nagomilani problemi, čekanje je pogubno. Po pravilu, onaj koji tumači, čekanje tumači pogrešno u poređenju sa onim što čekanje čekaču predstavlja.
Ali kako da se razjasni fama čekanja?
Ćutimo i čekamo dok se problemi nagomilavaju. A najčešće to i nisu problemi, ali su ih Ćutanje i Čekanje podgojili do natečenosti i sad su izobličeni i iskrivljeni u bolnu grimasu koja ćuti i čeka. Samu sebe boli.
Koga briga. Zna se što je važno. Da, to, Ćutanje i Čekanje.

I jeste, ima ona stara, mudra: ne forsiraj, umiri se, strpi se i doći će...
Ima nešto u tome, ali nema ništa u ugašenim očima i spuštenim uglovima usana koji kao da su odlučili da vuku nadolje što jače mogu, pa udruženi sa knedlom u grlu pišu "Poemu o ćutanju i ćekanju".
Čiji život ljudi žive?