STIG'O VILI

Da vam pričam. 

Stig'o Vili. 

Doš'o da me vidi 16. septembra u 9.24 ispred Pobjede. I desila se ljubav. Tako laka. Očekivana ili iščekivana, ne znam tačno, ali sam znala da će biti baš tako. Čekala sam je. Da me spasi. Da mi se raduje. Bez ocekivanja. Bez osude. Bez trazenja. Just to love me.

Godinama odolijevamo pritiscima ili izazovu da proširimo porodicu za jednog člana koji ide na četiri noge i gleda vas očima koje su upile svu dobrotu ovog svijeta, pa vam je prenose tek tako, bez traženja. Ugostili smo ribice, brčkale su se tu par godinica, ali nije to to. Traži se kuco. Ma šta se traži?! Organizuju se demonstracije! Jeste da je štab u stvari i ukupno članstvo koje čine jedan demonstrant od deset i druga demonstrantkinja od osam godina, ali radi se vrlo ozbiljno i u kontinuitetu.  Kad se osjetilo pogodno tle, da je rad na terenu počeo da utiče na omekšavanje stavova donosilaca odluka, smišlja se taktika Kako ubijediti mamu i tatu da je kuco ono što oni žele da priušte djeci, a ne dječja želja. Bistro, nema što. I došao je taj dan. Popucale su barijere. Djeca su bila dovoljno uporna, ubjedljiva, puna obećanja o ličnom uključivanju u brigu o štenetu, da smo prihvatili da ljubav pobijedi argumentaciju. Pa dobro. Živimo u stanu. Ljepše bi mu bilo da imamo kuću, ali nemamo. Imamo stan. I nijesmo ni prvi ni posljednji koji će imati psa u kući. 

Dakle, Vili. Još nema dva mjeseca, labrador, sladak da slađi ne može biti. Toliko sladak da jedva čekaš da ti se završi radni dan da ideš kući da ga vidiš, i sve uz činjenicu da obožavaš svoj posao i nema ni pomisli o tome da želiš da ekisviraš ili tako nešto...

Kad mi je muž pokazao sliku na i-padu, rekla sam: pravi je Duško. Dok je precrtavala datume na kalendaru, konstatujući kako vrijeme baš sporo ide i kako nikad neće doći dan kad će kuca doći kući, ćerka me upita: mama, kako ti se sviđa ime Čedo? Čedo, rekoh. Sviđa mi se! Baš! I kada su tog ponedjeljka ujutro stigli u Podgoricu, trčkarao je po vlažnom asfaltu, skakućući desno-lijevo kao kučići iz crtaća koji bi baš voljeli da skoče do tog nestašnog žutog leptira koji im se muva oko glavice, sin reče: mama, kakav ti je Vili? Čovjek došao pravo sa Crkvine sa stavom.Vili i tačka. Pa nije zaludu išao da ga dočeka na granicu sa Srbijom, prethodne noći poslije ponoći.

Muž nije imao zahtjeva, sem jednog: kaže -dogovorite se i ne zbunjujte ga. I bi Vili. Čudo je stav.

I moji najbliži su u nevjerici. Znaju da nije tako davno bilo kad sam se plašila pasa. I jesam. Baš. I prisjećam se kad se to promijenilo: kad sam rodila Novaka, moje starije dijete. Valjda taj majčinski instikt ima prošireno dejstvo. Kad vidiš kako dijete tako otvoreno i slobodno ide ka životinjama, tvoje, kao roditelja, je da nešto od njega naučiš i otvoriš se ili da ga zaštitiš, ako je takva situacija. E, pa, naučila sam da se ne plašim. Od svoje djece. Posebno od Dine. Ona zaista ima čudesan odnos prema svim bićima. I do dan danas nijesam skroz osvijestila koliko je to blago, a prođe desetak godina... Ali zato danas... 

Vili me je opčinio. Uhvatila sam nas kako šapućemo po kući da ga ne probudimo. Pa, beba je, zaboga. I beba čovjeka i beba psa je beba. I mora da dobija pažnju u ljubav i način... da poraste u dobro biće. Zar ne? Biće to jedno srećno biće. A mi ćemo biti jedna još srećnija porodica. Ma, najsrećnija. Bogatija za jednog malenog člana. (SREĆKO-to bi mu bilo idealno ime!)

Jurim sad da vidim šta je radio dok sam vam pisala. Sigurno mi se uželio. Mene najviše voli od svih, ma kad vam kažem! ;)


*Tekst je objavljem u oktobarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

OD OVAKVOG DANAS

Od ružnih misli
Od pripravnih pogleda
Od iskrivljenih osmijeha
Od sjajnih laži
Od ustajalog ega.

Od izračunatog davanja
Od nemarnog sada
Od bezdušnog neznanja
Od zdušnog ničega
Od nesvijetlog sjutra
Od izvjesnog nečega.

Od nikakvog meni
Od usputnih rječi
Od vrišteće nebrige
Od promašenog smisla
Od ugljenisanih očekivanja
Od družbenice samoće
Od neljubavi.
Umorna sam.

KAKO TREBA

Skoro sam bila na nekoj obuci za menadžere i krenusmo da simuliramo pregovore. Odvojili smo se u dvije grupe. Svaka grupa trebalo je da se pripremi za pregovore po unaprijed definisanim kriterijumima. Zapanjio me je sam početak. Svi u mojoj grupi, sa varijacijama u pristupu, startovali su s prijedlogom da nam početna strategija bude "Zavaraj protivnika da ne otkrije tvoj cilj". Ne mogu reći da sam bila začuđena, jer sam svjesna da stvari u velikoj mjeri tako funkcionišu. Moja strategija je bila "Reci istinu i nađimo najbolje rješenje za sve". Nisam dobila podršku i grupa je krenula drugačijim putem... I neću sad da gnjavim s tim... Ali hoću sa ovim: Zašto se krijemo? Zašto se plašimo? Zašto nam je problem da kažemo ono što mislimo? Zašto je istina tako teška?

Istina je divna. I oslobađajuća. I čista. I laka.

Pokazati ranjivost najveća je snaga. Reći istinu najveća je sreća. I ne dolaziš u situaciju "uh, kako sad iz ovoga da se izvučem", jer nemaš iz čega. Ne moraš da razmišljaš što si kome rekla i što se sad u to uklapa. I ne možeš da "lupiš odgovor, pa kako bude". Nema toga. Ne možeš da pogriješiš, jer nijesi lagala.

Kažeš istinu i ostaneš živa. I osjećaš se odlično. I ne grize te savjest. I super spavaš. I baš si zadovoljna jer stvaraš neku novu vrijednost. Radiš KAKO TREBA.

Da, ima onih najtežih situacija u životu kada smo u dilemi, kada se plašimo da istina može biti kobna za zdravlje naših najbližih... Eh, što da vam kažem... To morate sami procijeniti i presjeći... I ima situacija kad cijenimo da treba ćutati... ne lagati, već samo ćutati... Ima. Ali i to morate sami znati procijeniti.

U svakom slučaju, iz ličnog iskustva vam mogu prenijeti da je istina sjajna stvar. I ne kazem ja da ste vi neistinoljubive, ne, ne, ali morate priznati da jako često idemo linijom manjeg otpora i kažemo ono što nam je lakše ili ono što nam se uklapa u tom trenutku, pa, više ili manje, zaobiđemo istinu. Prepoznajete li se sad? Ma nemojte? Ajmo još jednom, ali iskreno... ;) Ne biste vjerovali koliko se ljudi oko vas mijenjaju kada vi počnete da se mijenjate. Koliko ljudi s naklonošću prihvataju iskrenost i takvima postaju u odnosu sa vama. Otvore se neki sasvim novi vidici i u početku ne možete da vjerujete kako je to tako jednostavno, lako i lijepo i upitate se zašto ranije nijeste počeli... Ali ima jedna dobra stvar: uvijek ste na vrijeme za dobre stvari! Ne biste vjerovali kakva je to divna sveukupnoća. Pa još ako koristite univerzalni recept serviranja istine: uz lijep ton i još ljepši osmijeh! E, to je prava gozba!

Ne vjerujte, uvjerite se!

Joj, što ja volim da vam pišem :)

Osjećate li to?

I znate što je najljepše u svemu? Što sam počela da pišem, po savjetu prijateljice, da izbacim iz sebe sve te teme i dileme koje pritiskaju grudi moje balkanske. I nijesam baš nešto vjerovala da to poneko i pročita. Kad ono, pročita! I baš mi je to super.

Eto to je sva moja istina u odnosu sa vama. To je moje KAKO TREBA sad i ovdje.

Vi ste na potezu.



*Tekst je objavljem u septembarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

FESTIVALA ĆE BITI!

Nakon sjajnih rezultata koje smo postigli prilikom organizovanja Prvog međunarodnog festivala lutkarstva, s velikom radošću obavještavamo brojne zainteresovane da će se Drugi međunarodni festival lutkarstva Podgorica-Crna Gora 2013. ODRŽATI i to u periodu 5-9. septembar u KIC-u Budo Tomović. 

Zahvaljujemo Glavnom gradu na ustupanju KIC-a i ove i prošle godine!

Ponosni smo na činjenicu da je prošle godine naš Festival posjetilo oko 7 hiljada najmlađih i njihovih roditelja, od čega oko polovine iz Podgorice, a ostatak iz Tuzi, Cetinja, Tivta, Bijelog Polja, Rožaja, Herceg Novog, Kolašina i Petrovca, gdje smo, takođe, u okviru Festivala, organizovali da bude izvedena po jedna predstava.

I ove godine će dnevno igrati dvije predstave u Podgorici, a plan za ostale gradove još uvijek nije konačan i zavisi od interesovanja gradskih institucija kulture da učestvuju u podršći organizacije. Ono što je izvjesno je da ćemo imati jednu predstavu u Tivtu, u Portu Montenegro, kao i u Nikšiću, u kome prošle godine nije igrana predstava jer se renovirala sala, a dogovaramo i gostovanje u Mojkovcu, Kolašinu i Tuzima.

Ulaz na sve predstave, i ove godine, biće BESPLATAN.

Do sada imamo potvrdu četiri pozorišne trupe i to:

-          Novosnovanog Lutkarskog pozorišta Šćućkin iz Nikšića, sa predstavom Crvenkapa

-          Mini teatra iz Ljubljane-Slovenija, sa predstavom Snjeguljica

-          Dečjeg pozorišta iz Kragujevca-Srbija sa predstavom Labudovo jezero I

-          Teatra za deca mladinci iz Skoplja-Makedonija sa predstavom Makedonska prikazna

Uskoro ćemo dobiti i potvrde o potencijalnom učešću trupa iz Turske, Čilea i Mađarske, a moguće je da će se lista  još širiti.

Veoma nam je važno da predstave koje će biti odigrane imaju određeni nivo, a moj prijatelj, kolega, suosnivač i direktor Festivala Davor Dragojević je autoritet koji nakon decenija provedenih što kao glumac, što kao režiser lutkarstva, zaista ima znanja da procijeni i izvrši odabir, što je i ovog puta učinio.

 

Od izuzetnog značaja nam je podrška Fondacije Petrović-Njegoš i Počasnog ambasadora Festivala-princa Nikole lično, koja je, kao i prošle godine, glavni pokrovitelj Festivala. 

Na žalost, nadležne institucije u državi i gradovima nijesu nam pružile finansijsku podršku ili bar ne još uvijek, tako da finansijska konstrukcija i dalje nije zatvorena, ali to nas neće spriječiti da napravimo sjajan Festival! 

Sazreće, valjda, vrijeme, ljudi i pristup projektima, pa će biti drugačije i na tom nivou… a do tada, idemo ličnim primjerom naprijed! 

Sasvim sam sigurna da će i ove godine oni koji osjećaju, žele i razumiju zašto je ovakav događaj važan za cijelu našu divnu zemlju, naći načina da se uključe i doprinesu onoliko i onako kako mogu. Iako je jasno da su vremena teška, jasno je i da se za kulturu i djecu najviše uskraćuje. A mene brine što to one koje bi trebalo da brine, uopšte ne brine. Lično vjerujem u onu ko hoće-nađe način, ko neće-nađe izgovor. I prošle godine je jaka volja, želja, posvećenost, ogroman rad i jos veća ljubav odradila svoje, pa će i ove. Iskoristiću priliku da pozovem i ovim putem sve kojima je važno da našim malim ljudima damo osnovu da postanu Pravi i Veliki da nam se jave, Davoru, meni, svejedno je. Uvijek smo dostupni i na socijalnim mrežama i na mejlu i telefonom. Kontakt informacije su na www.lutkarstvo.me

*Najveći dio ovog teksta objavljen je u Pobjedi, dodatak Kultura, 13. jula 2013.

BUDUĆNOST, SREĆA I OSTALO

Šta nam nosi ovaj dan? Šta nam nosi sjutra? Šta nam nosi život?

Eh, kako bi voljeli da znamo što nas čeka. Pa malo gledamo u zvijezde, pa malo u talog od kafe, pa malo u neke metale. Onda malo u karte i pravac kod ovih ili onih svevidećih... Samo da bi saznali vječitu tajnu. Šta me čeka u budućnosti?

Ono što duboko u sebi znamo, ali ga, možda, još uvijek nijesmo jasno spoznali, je da će sa nama biti baš onako kako sami priredimo. Onako kako se ponašamo prema drugima, ponašaće se prema nama. Onako kako mi zabavimo roditelje, baš tako će naša djeca zabaviti nas. Onoliko dobrote, nježnosti, pažnje, empatije, ljubavi koliko poklonimo drugima, a, posebno onima od kojih ne zavisimo, e toliko će i život pokloniti nama. 

Mnogo možemo zaključiti o čovjeku iz njegovih postupaka prema nemoćnim i slabijim u kojoj god formi.

   

Da. Nije sve bijelo i crno. 

Da. Račun nije uvijek do kraja uravnotežen. 

Da. Često se pitamo "zašto meni"... Možda vraćamo karmički dug nekog đeda kojeg nikad nijesmo ni upoznali. Možda. To nikad nećemo saznati. Ili možda hoćemo... kad za to dođe vrijeme. Onda će se kockice složiti i sve će nam biti jasno. A do tada...

E, do tada, ono što treba da znamo je da što prije treba da izađemo iz začaranog kruga "Zašto meni", uđemo u sebe i konstatujemo što je to što nam se desilo i da se zapitamo da li SADA možemo nešto da učinimo. Procijenimo da li možemo nešto da popravimo i krenemo da popravljamo. Kako valja. Da popravljajući ne činimo loše drugima.

Jer, što je bilo bilo je. Što bi bilo, kad bi bilo, da je bilo, da samo nijesmo... 

To su pitanja koja vode samouništavanju. Ne služe ničemu do samomučenju. 

Ono što ne možemo da promijenimo, moramo da prihvatimo. Bolje do toga doći prije, nego kasnije, jer je neminovnmo. A kad istinski prihvatimo, onda prestanemo da optužujemo sebe i odlučimo da idemo dalje i tražimo nove motivacije, ljepote, dobrote, interesovanja... 

Narodne mudrosti nijesu bez neke opstale. To je znanje kumulirano i oplemenjivano stotinama, pa i hiljadama godina. "Kako siješ-tako ćeš i žnjeti", kaže jedna. "Strpljen-spašen", poručuje druga. I možemo tako do onog sjutra s početka. 

Što li nosi? Hoću li biti srećna? Naravno da hoćeš, ako tako želiš. Ako tako misliš. Ako tako govoriš. Ako tako radiš.

Samo okreni stvari. Sreća neće sama doći kao pratnja uspjeha, dipome, zarade, majčinstva. 

Ne. Sve to (i još mnogo više) je POSLJEDICA sreće. Sreća je uzrok. Sreća je ono što radimo svaki dan, dok gradimo uspjeh, dok pripremamo ispite, dok predano radimo, dok još uvijek samo želimo da u sebi nosimo još jedan život... Sreća je kad se smijemo iz srca, glasno, najglasnije... Sreća je danas.

Eto to je to. Upravo sad stvaramo svoju budućnost. Radeći svakodnevne male stvari. Ono što ne znamo je da su te male stvari mnogo velike na računu sreće. Ako se vodimo ljubavlju, dobrotom, empatijom dok je stvaramo, radeći koliko god male ili velike stvari - srećni smo! 

I ne razmišljajmo o budućnosti. Razmišljajmo o Danas. Kao što se prošlost ne može promijeniti, tako se ni Danas neće ponoviti. Ali, za razliku od prošlosti, Danas stvaramo upravo sada i može da bude baš onako kako želimo. Zato danas ispunimo svaki trenutak srećom.

Da, baš danas, sad, dok ovo čitaš. 

Pomisli-što te najviše čini srećnom u ovom trenutku? Uradi to. 

Pa još ako ćeš time usrećiti još nekoga oko sebe... e to se računa duplo u Računu Sreće!

Mene baš čini srećnom što sam vam ispisala neke svoje misli na ovako važne teme. Naravno, sakupila sam ih sa raznih strana, iz brojnih pročitanih stranica, a ponajviše iz mnoštva nakupljenih ličnih DANAS postupaka.

"Ko nema sreće u sebi, neće je naći u svijetu".

Tekst je objavljen 2013. u julskom broju magazina Montenegro Shoppinglista.

PROLJEĆE U PARIZU

Postoje žene koje kad vole pomjeraju planine.
Ruše zidove.
Grade mostove.
Prave duge.
Plešu dok hodaju, a poezijom se sporazumijevaju.
U očima su im zvijezde.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje žene koje kad su voljene pomjeraju planinske vijence.
Ruše cijele gradske četvrti.
Grade po nekoliko mostova istovremeno, na sprat.
Praveći duge, dodaju i nove boje.
Ples i poezija im služe za nijemi razgovor.
U očima im je svemir.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje i one koje nijesu voljene.
I ne postoje radnje koje se rade udvoje koje ih zanimaju.
Ne postoji tema od koje će im srce zaigrati.
Ne postoji prizor od kojeg će im oko zasijati.
U očima im je daljina.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje i muškarci koji to nikada neće shvatiti.
Jedan.
Mnogi.
Svi.
Možda ih oni i vole.
Na neki svoj način.
(Kažu.)
A i Pariz bi mogao biti tako divan u proljeće.

POVRATAK U ŠARENO DJETINJSTVO

Subota jutro, maj 2013, Podgorica, Preko Morače. Park okružen oslikanim kamenim zaštitnicama koje ga čuvaju od jurnjave bulevara i ulica. Njihove murale novijih datuma je radila grupa koja se potpisuje kao K13. Park mog djetinjstva. Ako ima onih kojima će ime ulice da znači, radi se o ulici Svetozara Markovića. Nego, mi-Podgoričani više volimo da dajemo smjerice tipa: kod česme (u centru), preko puta Simpovke (đe je sad restoran Carine), kod stare apoteke (tu je sad Mantra) kod sata (na Bulevaru, kod Alpa-a kako sam se tek iznenadila kada mi je drugar kome sam zakazala susret kod sata rekao da tog sata nema već godinama... hahahaha) i sl. E, pa, ovaj park je kod Leonarda :)

Spremam se za akciju: trenerka, patike, vlazne maramice... pitam djecu da li žele da mi se pridruže i objašnjavam im o čemu se radi. Oboje prihvataju. Dina ima osam, a Novak deset godina. Ja-Majka se ponosim njihovim izborom.

Udruženje Roditelji pokrenulo je akciju Vratimo djeci igrtališta u okviru koje pozivaju građane da se uključe u obnavljanje parkova, u farbanje i dekorisanje mobilijara koji će preduzeće Zelenilo da popravi i obnovi. Neki novi klinci opet će da se ljuljaju do beskraja, da lete visoko, visoko, sve do neba, dok ljuljaška škripi i škripi i škripi, podsjećajući da nekad valja i stati...  A odavno nisu, bar ne u mom parku, jer su Neki Novi Tinejdžeri Donedavno Klinci odlučili da je baš cool natapati se litrima alkohola u parku i lomiti i uništavati mobilijar, zaboravljajući sate, dane i godine sreće koje im je isti taj park, ne tako davno, pružao...

E pa ja grickam četrdesete i nijesam zaboravila naš park.
Ni divno druženje, moje i mojih sestara Sneške i Tanje, sa Milenom i Anom, Sanjom, Sandom i Ninom, Majom, Nelom i Anom, Sonjom, Oljom, Sanjom i Lukom, Natašom i Peđom, Rankom i Majom, Sandrom i Nebojšom, Tanjom, Gocom i Vladom, Lidijom i Oljom, Bebom i Bobom, pa onda Miškom, Majom, Rankom i Mirom, Batom i Željkom, Botom i Vladanom. I sve mogu da vam nacrtam u kojoj zgradi je ko živio, na kojem spratu, koja vrata.
Ni teta Trajku iz podruma koju smo na dnevnoj bazi gnjavili da nam da čašu vode, koja je imala tri (ili možda četiri?) preslatka riđa sina, od kojih smo jednog zvali Džo jer je imao krive noge na O-kao kauboj.
Ni murvu čije plodove smo krijući jeli. Ni veliki žbun u kome smo se igrali kuće.
Ni oooogromu klizaljku, koju danas zovu toboganom, koja je progutala dugmiće sa mojih košulja i pantalona kad sam se klizala potrbuške, jer je bila sastavljena od nekoliko metalnih pruga debljine dva-tri prstića sa prostorom između pruga taman tolikim da se dugme savršeno uklopi i, dok letimo ka dolje, otpadne. Ih, koliko je dugmića bilo ispod klizaljke. Takva klizaljka još postoiji u susjednom parku koji je isto bio Naš, samo ne ovoliko Naš kao ovaj o kojem pišem. Ta dva parka dijeli samo zgrada u kojoj su živjele  Sonja, Filip, Sanda i Nina, Maja, Nela i Ana, Spasoje i Nebojša, Nataša i Peđa i naravno, teta Trajka.
Ni teta Miru koja nam je kod Ane na rođendanu kuvala kafu.
Ni teta Maru i čika Dragana sa najširim osmijesima na svijetu, koji su me slikali prerušenu u ciganku, raspjevanu i razigranu.
Ni Lidijinu i Oljinu mamu koja je mene i moje sestre zvala patkice.
Ni teta Jelenu koja me je štipala užasno jako, i zbog koje sam, nerijetko, plakala...a ona to iz milošte, jer sam ja taman za štipanje...
Ni naše programe u okviru kojih smo spremali tačke u kojima smo svi učestvovali: pjevali, plesali, recitovali, glumili, a katkad i naplaćivali karte, pa kupovali sladoled u Budimci. A tek kad smo vezle goblene u hladu...
Ni majku koja je molila starije da njene tri ćerke puste da se malo ljuljaju.

klizaljka iz susjednog parka koja je reckala dugmiće :)

Nisam zaboravila i ne želim da zaboravim. Želim da se sjećam. Želim da živim te slike dok sam živa. (izuzimajuci bolno teta Jelenino štipanje, od koje sam dugo potom zazirala)

One su osnova moje današnje sreće.

Zato sam presrećna što sam imala priliku da učestvujem u vraćanju novog života i starih uspomena mom parku djenjstva. Sjajno sam se zabavila farbajući i crtajući cvjetiće, srca, bubamare, tačkice, djeteline s četiri lista i predlažući da crnu iskoristimo tako što ćemo u kombinaciji sa bijelom osnovom napraviti zebrine pruge, a srednjoškolci uradili triput bolje od skromne početne ideje!

novi izgled parka

I srećna sam što su i moja djeca učestvovala u obnavljanju mobilijara koji će i oni koristiti.

I srećna sam što se ipak vraćamo starim vrijednostima i ne gledamo samo koliko ćemo da zaradimo, već ulažemo i u nešto od čega nećemo imati materijalnu korist, a naša djeca mogu imati srećnije djetinjstvo.

I srećna sam ono baš.
Presrećna.

*Tekst je objavljen 2013. u junskom broju magazina Montenegro ShoppingLista