Često sam razmišljala o imenima. Kolko su povezana sa svojim vlasnicima? Osjećamo li odgovornost prema svom imenu ili nas ono obilježava? Da li je ime sudbina? Da li je Sudbina ime? Uspijevala sam da nađem sličnosti između nekih ljudi koji nose isto ime.
Moje biće nosi ime divnog cvijeta. Simbolika ovog cvijeta je duboka i svoja. Slučajno ili ne, mnogo ga volim. Obožavam kad uđem u kuću i uronim u njegov ljepljivi zagrljaj. Kada zatvorim oči i slušam svoje ime, osjećam ga kao neki mirisni povjetarac u vreloj ljetnjoj noci.
Volim svoje ime. U njemu vidim sve ono lijepo što vidim u sebi. Hvala bratu Jovu koji je sa svojih godinu ipo tako čisto i jasno prorekao da će tetka da rodi Ljiljanu.
A prezime? Čujem snažnu bušilicu, nepokolebljivu i odlucnu da ide do kraja no matter what, jer je na pravom putu! Niko je ne može zaustaviti! Ha! Ipak, buka se umiruje i uranja svoju suprotnost, težeći harmoniji. Opet vidim sebe. Hvala i za ovakvo nasljeđe. Radim najbolje da ga opravdam.
Onda je došlo drugo prezime. Osjecam ga kao neki dječji smijeh koji se sam sa sobom igra. To je nova faza mog života koja ide s godinama. Nova znanja. Nove vrijednosti. Nove spoznaje. Nova zadovoljstva. Nova uživanja. U sebi. Njega ostavljam u nasljeđe.
Onda je došlo drugo prezime. Osjecam ga kao neki dječji smijeh koji se sam sa sobom igra. To je nova faza mog života koja ide s godinama. Nova znanja. Nove vrijednosti. Nove spoznaje. Nova zadovoljstva. Nova uživanja. U sebi. Njega ostavljam u nasljeđe.
Ima nesto, imE, ima...
Нема коментара:
Постави коментар