AKO, SOKRAT I KOMUNIKACIJA

Ako tako hoćemo.

Ako zaista obratimo pažnju na ono što komuniciramo.

Ako smo spremni da priznamo da možemo biti bolji.

Ako u kontinuitetu radimo na sebi da budemo bolji.

Ako prepoznamo kada da pratimo svoj, a kada tuđi ritam.

Ako ne dozvolimo da nas ono što bi neko nazvao uspjehom uspava u namjeri da i dalje budemo bolji.

Ako umijemo da zastanemo.

Ako nikada ne zaboravimo one koji su nam se našli kada nam je bila potreba.

Ako uvijek imamo lijepu riječ.

Ako naučimo da ćutimo.

Ako je osmijeh naša karakterna osobina.

Ako je u našem srcu ljubav.

LIJEPO I USPJEŠNO KOMUNICIRATI JE LAKO.

Sinoć pročitah Sokratov trostruki test kojim je preporučivao da se informacije propuštaju kroz tri filtera, što u mojoj interpretaciji mudrog Sokratovog izuma izgleda ovako: prije nego li odlučite da plasirate informaciju, propustite njenu sadržinu kroz tri filtera.

Zapitajte se: Da li je ta informacija istinita. Ako je informacija koju plasirate ili prenosite istinita, krenite dalje i zapitajte se da li će ta informacija donijeti dobro.  I na kraju, kada je vaša informacija prošla kroz filter istinitosti i dobrote, zapitajte se da li imamo korist od te informacije. Ukoliko je informacija nesmetano prošla i kroz treći filter, čestitajte sebi. Uradili ste dobru stvar za sebe lično i za čovječanstvo. Nije teško procijeniti da li je neka informacija vrijedna plasiranja i prenošenja. Ako smo zaista iskreni prema sebi, znamo to na prvu loptu. Kriterijumi za procjenu takve vrijednosti prije svega imaju lični, a ne poslovni predznak. Svi smo mi prije svega ličnosti, osobe za sebe, a tek nakon toga poslovni ljudi i profesionalci. Ako smo prihvatili iskonske vrijednosti o dobru, istini i korisnosti na koje nas vraća Sokrat, nema dileme. Ako nas u poslu i navode da se preispitujemo na štetu istine, dobrote i korisnosti, naše je da kažemo ono što mislimo.

Sve što radimo je uvezano. Znate već onaj efekat leptira...

Sve što radimo sebi radimo. Prije ili kasnije doći će nam na naplatu.

Lično, poslovno, isto je. Sve nas čeka ista sudbina.

Izaberimo istinito, dobro i korisno jer tako ispravno.

*Tekst je objavljen na zvanicnoj stranici PRO.PR konferencije

 http://pro-pr.com/page.asp?nID=118&lang=hr#.UnozKo-lQps.facebook

Ne, hvala

Zdravo dragi moji.
Ispričaću vam jednu priču iz života. Možda se pronađete, sa koje god strane.
Krećem vraćajući se tridesetak godina unazad... Idemo tako, moje sestre i ja, uskim prašnjavim putićem ka baba Mileni koja je živjela na Crkvini-selu blizu Kolašina i poslije pola sata hoda, stignemo. Nakon pozdravljanja, baba nas pita sretosmo li koga usput. Mi kažemo da jesmo ili nijesmo (kako koji put). A ona će -Uvijek pozdravite ljude koje sretnete na putu do mene. -Ali bako, pa mi njih ne poznajemo, rekla bi neka od nas tri. -Ali poznaju oni i mene i vas. A, i ako vas ne poznaju, lijepo je reći dobar dan, glasio je odgovor mudre starice.

Eto tako je to bilo u mom djetinjstvu. Naučismo da pozdravimo seljane i putnike namjernike. Naučismo i da pozdravimo komšije. Da ih "poslušamo" da im kupimo hljeb, novine. Da poštujemo jedni druge, a posebno starije.
A kako to izgleda danas?
E, danas, u doba nekih novih načina komunikacije, telefon zvoni, ti se javiš ako znaš broj. Ako ti je volja. Dobro, ne kažem da treba da smo pripravni da "skočimo" na svaku zvonjavu, jer, fakat, tim osvajanjem slobode koja znači da u svakom trenutku možemo komunicirati, osvojili smo i još veću neslobodu-da budemo u svakom trenutku uzurpirani. Nego, nije to tema. Ekstremi i analize što smo dobili, a što izgubili razvojem novih tehnologija, nijesu tema. Tema je ono s početka. Javiti se, pozdraviti, reći "dobar dan", "do viđenja". Ali ta moć izbora-kome ćemo da se javimo, a kome nećemo, čini da se osjećamo važnim. (E, ako nas to čini važnim, vrijeme je da se zapitamo kakvi smo mi to...)

Ono što mi posebno upada u oči je komunikacija putem mejla. Nemali broj ljudi sa kojima komuniciram u mejlu ne umiju da pozdrave. Nemaju elementarno vaspitanje. Da u bodyju mejla, uz slanje attachmenta koji kače, napišu i koju rečenicu. Ona može glasiti:
-Dragi NN, šaljem... Srdačno, LL ili
-Zdravo NN, u prilogu ... Za dodatna pitanja stojim na raspolaganju. S poštovanjem, LL, ma može i ovako
-Pa hejjj, šaljem ti onu fotku za koju me mjesecima gnjaviš, ljubimmmmm XOXO

Poenta je da pozdravite i informišete. Sadržina i ton variraju u zavisnosti od relacije koju imate sa primaocem. Ali, POZDRAVITE. I da, postoje situacije kada je u pitanju neka redovna prepiska gdje samo prosljeđujemo ili šaljemo nešto što je primaocu rutina ili se radi o veoma bliskim saradnicima, koji već imaju svoj način i red i riječi im nijesu potrebne. OK, tada možemo i da preskočimo pozdravljanje. Ako moramo :)
I još nešto ima što mi nikad ne promakne. Kada mi se u mejlu obraćaju sa "Poštovani", pri čemu se samo meni piše, pa nema izvlačenja tipa to je grupni mejl... Kuc, kuc, moja adresa jasno govori da se radi o ženi. Molim, obratite mi se kao ženi. Razlika je u jednom slovu i par stotinki da se isto ispravi. Razlika je i u stepenu obraćanja pažnje na to što radiš, to što pišeš i kome pišeš. Ali ne, lakše je ljuljnuti uobičajeno, pa što ima veze. E, pa ima. I to govori o vama. O vašem znanju, kulturi, zainteresovanosti, vaspitanju. I, ne, neću se diskriminatorski odnositi prema takvim pošiljaocima, ali hoću steći određeni utisak o njima. A, znate onu priču o prvom utisku...

Ova priča ne bi bila potpuna ako ne bih uključila i sms i mejl ignorisanje. Bilo da vam piše neko poznat ili nepoznat, dok god sadržina odgovara vašem odnosu i pristojnoj prepisci, ne vidim razlog da ne odgovorite. Doživljavala sam i to. Pa kažem, -Možda je zaboravio, iskrslo nešto, pa i meni se desi i ponovo pošaljem sms ili mejl.  I zaključim da, očigledno, nikada neću dobiti odgovor. Naravno, uvijek postoji i drugi način da do odgovora ipak dođem, a koji je, po pravilu, mnogo manje prijatan za drugu stranu, ali zašto? U čemu je tu problem. Lijepo kaži ako ne želiš da razgovaraš, koji god da je razlog i čak nije nophodno ni navesti ga, ali ODGOVORI.
Eto možda vam je ova moja priča bila dosadna, suvišna, smorna. Možda razmišljate baš kako ja. Možda ćete reći da me pregazilo vrijeme i da brzi način života podrazumijeva i  brzi način komunikacije. Možda. Ali, ako brza komunikacija podrazumijeva odsustvo elementarnog vaspitanja i umjesto povezivanja nudi otuđivanje, imam samo jedno da vam kažem: -Hvala, ali ne, hvala.
Toliko od mene.
Doviđenja.

*Tekst je objavljem u novembarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

ROĐENDANmi

Volim ROĐENDANmi jer se na taj dan osjećam posebno voljenom. 

A mnogo volim da sam voljena.

I razmisljam nešto, što bih voljela za rodjendanMI? 

Voljela bih ljubav, pažnju, razumijevanje, poštovanje, nježnost, poglede, osmijehe i zagrljaje. Duuuuge zagrljaje. Lijepe riječi. Cvjetak. Najljepšu muziku. I poneki čokolačić, uh! A taman sam počela da pazim. Kao :)

Voljela bih da neki divni, mnogo dragi srcu mom, ljudi budu dobro. I biće. Jer tako mora biti. Šetuckaju mi po mislima, uvijek nasmijani, lijepi i zaigrani. Ma biće dobro!

Voljela bih da raščiste račune oni koji imaju sa mnom neki negativan saldo. Ja s njima nemam. Ali sam naučila da kada sam griješila, najčešće je to bilo zato što nijesam pitala i razumjela drugu stranu. Nisam shvatala da drugi imaju svoje naočari, a ne moje. A svačije su različite jer se formiraju pod uticajem različitih faktora, znanja, iskustva, očekivanja... Nisam prihvatala. Sad prihvatam. Takvi smo. Ostaje samo da odlučimo šta i koga želimo u svom okruženju.

Tako sam, slučano ili ne, juče zaključila koliko se lako čovjek prevari. Oduvijek sam mislila da ne tražim mnogo, tek da mi se uzvrati poštovanje. Vrijeme. Ljubav. Ali i to su kategorije koje za različite ljude različito znače, tako da ću već nekako morati da nađem izlaz iz Začarane šume. Na putu od davanja do očekivanja.

Jer, za ljubav vrijeme je.

Kako mi je lijepo na ROĐENDANmi. Reče lijepo Danijela, a i raspjevane Zvjezdice-Baš je dobro dobar biti, jer dobro se dobrim vraća. Mora da sam bila baš dobra. :)

I nikad mi neće biti jasno zašto neki ljudi biraju da ne budu dobri. Da prave loše izbore, a, da ne moraju. Evo me sad ko neka klinka s pubertetskim zavrzlamama. Al stvarno, zašto? Zašto se ljudi plaše da budu dobri. Ljudi jesu dobri, al negdje skrenu i onda ne umiju da se vrate. A mogli bi. Nego, nećemo o tome na ROĐENDANmi. :)

Ne znam za vas, al mene je oduvijek privlačilo da upoznam ljude koji su rođeni na isti dan kad i ja. I upoznala sam ih. Možda ne toliko dobro da bih uspjela da pronađem da li imamo i koje su naše zajedničke osobine, ali jesam, nekog više, nekog manje, nekog samo preko slike. :) I ovim putem, na ROĐENDANnam čestitam svim tim dragim ljudima koji su mi blizu ili daleko. Peđi, Tamari, Luki, Igoru, Lidiji, Mirašu.

Eto tako. I pošto sam ja rođena u 23.30 imam još puuuuno do sata rođenja i čekam da se nekako masu iznenadim. Nekim najljepšim gestom. Još ne znam od koga, kako, kuda. Al znam zašto! :)

 A?

Nisam loša na ROĐENDANmi ;) i mnoooooogo ga volim.

DEKUPAŽ GROZNICA

Od kad sam prvi put zapazila stvarčice urađene salvetnom tehnikom znala sam da ću i ja to raditi. Ne, pardon, da ću ja to obožavati da radim. Malo sam surfala po netu, istraživala, kupovala salvete i došao je taj dan. 

Krenula sam u otkrivanje LileDekupažVile ;) 

Prvo što sam uradila bilo je uveseljavanje ulaznih vrata. Od bijele salvete sa razbacanim trešnjicama napravila sam veliku trešnju na vratima, a uz to ih i oivičila. (Salvete sa trešnjicama kupih kod Lakovića za manje od euro). Rezultatom sam bila jako zadovoljna dok nijesam vidjela da mi je ostao trag od hemijske na rubu krugova-trešnjica.

I pošto predano njegujem stav da se iz svake greške rađa novi kvalitet, ako joj tako pristupimo, dosjetila sam se da nedostatak pretvorim u prednost oivičivši trešnjice, a time prekrivši tragove hemjske, "puškicama" koje sam napravila od istih tih salveta. Puškice sam napravila tako što sam uzela komad salvete pravougaonog oblika i savijala krajeve u suprotnim pravcima dok nisam došla do oblika tanke vezice. Stavila sam ih na ivicu krugova-trešnji i dobro natopila lijepkom (utapkala četkicom). Dopalo mi se i ponovila sam postupak primijeniv[i trakice na sve spoljne ivice trešnjica.

Elem, kada primjenjujete salvete, potrebno je prvo premazati površinu lijepkom, zatim staviti salvetu, (ja tu blago prstima tapkam preko salvete) pa prelaziti preko nje četkicom natopljenom u ljepilu, vodeći računa da istisnete vazduh. (Kažu da je najbolje od sredine ka krajevima.) Nekada radim tako a nekada prvo stavim salvetu, pa tek preko nje ljepilo nanosim četkcom, dakle nema prethodnog premazivanja površine, prije stavljanja salvete. Probam pa vidim što mi je bolje.

E, sad, pošto ono što ja radim ne zahtijeva perfekciju, niti imam ambiciju da se profesionalno time bavim, a bogami nemam ni vremena, već mi sve ovo služi za predivno opuštanje, uopšte se ne opterećujem time jesam li uspjela da istisnem vazduh, čak mi je i slađe kada ostanu te spontane neravnine, tako da su moji radovi uglavnom neravni :). Takođe, po pravilu se nanose male površine salveta na predmete, a ja krenula sa metrima salveta izjedna :). Eto, može i to. Ja po svome i baš mi je super. Evo kako sada izgleda ulaz u moj stan. Najljepši je, jel da? :)

Kad sam "razbila led" s ulaznim vratima, napravila sam sličnu stvar sa drugačijim motivom u planinskoj kućici. Rad još uvijek nije završen, ali jeste jedna cjelina. Evo kako izgleda.

Onda sam prešla na kombinovanje dvije vrste salveta na nekim prastarim hoklicama koje su, nakon moje kreativne intervencije, dobile sasvim novi "život". Evo pogledajte.

Samo da napomenem da kada se osuši lijepak, cijelu površnu ili samo određene djelove možete premazati lakom. Stvarno mu da dodatni šarm. Ali, kako ko voli. Od pobrojanih radova, lak sam primijenila samo na trešnjicama na ulaznim vratima.

Onda sam krenula u novu avanturu. Našla sam neki rokovnik koji niko ne koristi i krenula da napravim još jedan LilaVila unikat. Svašta sam tu stavila: tkaninu od ostataka Dininih (ćerkinih) čarapa. Čipku s neke stare trikmajce, čvrsti papir u obliku patike, cvjetiće sa nekih starih dječjh papuča, mašne od nekog pakovanja i, naravno, salvete. Sve sam sjeckala i lijepila kako sam zamislila (uglavnom spontano, kako mi je u trenutku došlo) i pošto sam uvela sasvim nove materijale, potpomogla sam se super lijepkom, jer ovaj za dekupaz nije bio dovoljno jak. Elem, lijepak koji se koristi za dekupaž je lijepak za drvo koji se razblažuje s vodom pola-pola. Koliko sam shvatila, ali ne još uvijek i primijenila, ako se lijepe neki čvršći materijali od salveta, onda se prilikom razblaživanja stavi više lijepka nego vode i može da se koristi isti lijepak. No, kako je meni super lijepak bio pri ruci, a nije mi se trošilo vrijeme za pravljenje nove smješe lijepka drugačije gustine, koristila sam super lijepak za sve što sam prmijenila na rokovniku, a da nijesu bile salvete. (Naravno, nakon što sam ukapirala da lijepak koji koristim za salvete nije odgovarajući za ostale materijale koje koristim). Kad sam sve završila, "udarila" sam puni sjaj na kompletnu površinu mog preslatkog, sasvim novog i jedinstvenog rokovnika. 

Igrala sam se i sa keramikom. Ista je fora. Ljepilo, salveta, lak. 
Krčažiće sam kupila u Gintašu u Rodi. Nema ih više :( Ako ih đe vidite, javite!

Zatim sam isto uradila i sa staklom. Na teglicama sam primijenila vesele dezene. Baš sam zadovoljna. Ma, prezadovoljna! Vesele teglice mogu da služe i kao vazice i kao svjećnjaci i kao ko zna još što što sami smislite :) 

(ps. javite mi što ste smislile ;))      

Eto. To vam je to. Baš je lako, a beskrajno inspirativno i neviđeno slatko. 

Za kraj, par praktičnih stvari. Preporučili su mi drvofix ljepilo, našla sam ovo koje je na slici u radnji kod Jusovače. Tamo ima i laka, al ga nije bilo tog dana, pa sam kupila u radnji preko puta Pejtona. Kilo ljepila je oko 3 eura, a laka oko 6. Još nisam potrošila ni jedno, ni drugo, pa vi vidite koliko traje :)

Salvete kupujem gdje stignem. Ipak, za prave sladokusce, mogu se naći salvete na komad (po cijeni od, čini mi se 30 ili 50 centi) u radnji iza Metalke. Dezeni su prekrasni! Tamo ima i četkica i ljepila, ali imajte u vidu da je to skuplja varijanta.

Toliko od mene. Javite ako se upustite u salvetnu groznicu :) 

Obecavam da je sjajno!



*Tekst je objavljen na portalu roditelji.me

STIG'O VILI

Da vam pričam. 

Stig'o Vili. 

Doš'o da me vidi 16. septembra u 9.24 ispred Pobjede. I desila se ljubav. Tako laka. Očekivana ili iščekivana, ne znam tačno, ali sam znala da će biti baš tako. Čekala sam je. Da me spasi. Da mi se raduje. Bez ocekivanja. Bez osude. Bez trazenja. Just to love me.

Godinama odolijevamo pritiscima ili izazovu da proširimo porodicu za jednog člana koji ide na četiri noge i gleda vas očima koje su upile svu dobrotu ovog svijeta, pa vam je prenose tek tako, bez traženja. Ugostili smo ribice, brčkale su se tu par godinica, ali nije to to. Traži se kuco. Ma šta se traži?! Organizuju se demonstracije! Jeste da je štab u stvari i ukupno članstvo koje čine jedan demonstrant od deset i druga demonstrantkinja od osam godina, ali radi se vrlo ozbiljno i u kontinuitetu.  Kad se osjetilo pogodno tle, da je rad na terenu počeo da utiče na omekšavanje stavova donosilaca odluka, smišlja se taktika Kako ubijediti mamu i tatu da je kuco ono što oni žele da priušte djeci, a ne dječja želja. Bistro, nema što. I došao je taj dan. Popucale su barijere. Djeca su bila dovoljno uporna, ubjedljiva, puna obećanja o ličnom uključivanju u brigu o štenetu, da smo prihvatili da ljubav pobijedi argumentaciju. Pa dobro. Živimo u stanu. Ljepše bi mu bilo da imamo kuću, ali nemamo. Imamo stan. I nijesmo ni prvi ni posljednji koji će imati psa u kući. 

Dakle, Vili. Još nema dva mjeseca, labrador, sladak da slađi ne može biti. Toliko sladak da jedva čekaš da ti se završi radni dan da ideš kući da ga vidiš, i sve uz činjenicu da obožavaš svoj posao i nema ni pomisli o tome da želiš da ekisviraš ili tako nešto...

Kad mi je muž pokazao sliku na i-padu, rekla sam: pravi je Duško. Dok je precrtavala datume na kalendaru, konstatujući kako vrijeme baš sporo ide i kako nikad neće doći dan kad će kuca doći kući, ćerka me upita: mama, kako ti se sviđa ime Čedo? Čedo, rekoh. Sviđa mi se! Baš! I kada su tog ponedjeljka ujutro stigli u Podgoricu, trčkarao je po vlažnom asfaltu, skakućući desno-lijevo kao kučići iz crtaća koji bi baš voljeli da skoče do tog nestašnog žutog leptira koji im se muva oko glavice, sin reče: mama, kakav ti je Vili? Čovjek došao pravo sa Crkvine sa stavom.Vili i tačka. Pa nije zaludu išao da ga dočeka na granicu sa Srbijom, prethodne noći poslije ponoći.

Muž nije imao zahtjeva, sem jednog: kaže -dogovorite se i ne zbunjujte ga. I bi Vili. Čudo je stav.

I moji najbliži su u nevjerici. Znaju da nije tako davno bilo kad sam se plašila pasa. I jesam. Baš. I prisjećam se kad se to promijenilo: kad sam rodila Novaka, moje starije dijete. Valjda taj majčinski instikt ima prošireno dejstvo. Kad vidiš kako dijete tako otvoreno i slobodno ide ka životinjama, tvoje, kao roditelja, je da nešto od njega naučiš i otvoriš se ili da ga zaštitiš, ako je takva situacija. E, pa, naučila sam da se ne plašim. Od svoje djece. Posebno od Dine. Ona zaista ima čudesan odnos prema svim bićima. I do dan danas nijesam skroz osvijestila koliko je to blago, a prođe desetak godina... Ali zato danas... 

Vili me je opčinio. Uhvatila sam nas kako šapućemo po kući da ga ne probudimo. Pa, beba je, zaboga. I beba čovjeka i beba psa je beba. I mora da dobija pažnju u ljubav i način... da poraste u dobro biće. Zar ne? Biće to jedno srećno biće. A mi ćemo biti jedna još srećnija porodica. Ma, najsrećnija. Bogatija za jednog malenog člana. (SREĆKO-to bi mu bilo idealno ime!)

Jurim sad da vidim šta je radio dok sam vam pisala. Sigurno mi se uželio. Mene najviše voli od svih, ma kad vam kažem! ;)


*Tekst je objavljem u oktobarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

OD OVAKVOG DANAS

Od ružnih misli
Od pripravnih pogleda
Od iskrivljenih osmijeha
Od sjajnih laži
Od ustajalog ega.

Od izračunatog davanja
Od nemarnog sada
Od bezdušnog neznanja
Od zdušnog ničega
Od nesvijetlog sjutra
Od izvjesnog nečega.

Od nikakvog meni
Od usputnih rječi
Od vrišteće nebrige
Od promašenog smisla
Od ugljenisanih očekivanja
Od družbenice samoće
Od neljubavi.
Umorna sam.

KAKO TREBA

Skoro sam bila na nekoj obuci za menadžere i krenusmo da simuliramo pregovore. Odvojili smo se u dvije grupe. Svaka grupa trebalo je da se pripremi za pregovore po unaprijed definisanim kriterijumima. Zapanjio me je sam početak. Svi u mojoj grupi, sa varijacijama u pristupu, startovali su s prijedlogom da nam početna strategija bude "Zavaraj protivnika da ne otkrije tvoj cilj". Ne mogu reći da sam bila začuđena, jer sam svjesna da stvari u velikoj mjeri tako funkcionišu. Moja strategija je bila "Reci istinu i nađimo najbolje rješenje za sve". Nisam dobila podršku i grupa je krenula drugačijim putem... I neću sad da gnjavim s tim... Ali hoću sa ovim: Zašto se krijemo? Zašto se plašimo? Zašto nam je problem da kažemo ono što mislimo? Zašto je istina tako teška?

Istina je divna. I oslobađajuća. I čista. I laka.

Pokazati ranjivost najveća je snaga. Reći istinu najveća je sreća. I ne dolaziš u situaciju "uh, kako sad iz ovoga da se izvučem", jer nemaš iz čega. Ne moraš da razmišljaš što si kome rekla i što se sad u to uklapa. I ne možeš da "lupiš odgovor, pa kako bude". Nema toga. Ne možeš da pogriješiš, jer nijesi lagala.

Kažeš istinu i ostaneš živa. I osjećaš se odlično. I ne grize te savjest. I super spavaš. I baš si zadovoljna jer stvaraš neku novu vrijednost. Radiš KAKO TREBA.

Da, ima onih najtežih situacija u životu kada smo u dilemi, kada se plašimo da istina može biti kobna za zdravlje naših najbližih... Eh, što da vam kažem... To morate sami procijeniti i presjeći... I ima situacija kad cijenimo da treba ćutati... ne lagati, već samo ćutati... Ima. Ali i to morate sami znati procijeniti.

U svakom slučaju, iz ličnog iskustva vam mogu prenijeti da je istina sjajna stvar. I ne kazem ja da ste vi neistinoljubive, ne, ne, ali morate priznati da jako često idemo linijom manjeg otpora i kažemo ono što nam je lakše ili ono što nam se uklapa u tom trenutku, pa, više ili manje, zaobiđemo istinu. Prepoznajete li se sad? Ma nemojte? Ajmo još jednom, ali iskreno... ;) Ne biste vjerovali koliko se ljudi oko vas mijenjaju kada vi počnete da se mijenjate. Koliko ljudi s naklonošću prihvataju iskrenost i takvima postaju u odnosu sa vama. Otvore se neki sasvim novi vidici i u početku ne možete da vjerujete kako je to tako jednostavno, lako i lijepo i upitate se zašto ranije nijeste počeli... Ali ima jedna dobra stvar: uvijek ste na vrijeme za dobre stvari! Ne biste vjerovali kakva je to divna sveukupnoća. Pa još ako koristite univerzalni recept serviranja istine: uz lijep ton i još ljepši osmijeh! E, to je prava gozba!

Ne vjerujte, uvjerite se!

Joj, što ja volim da vam pišem :)

Osjećate li to?

I znate što je najljepše u svemu? Što sam počela da pišem, po savjetu prijateljice, da izbacim iz sebe sve te teme i dileme koje pritiskaju grudi moje balkanske. I nijesam baš nešto vjerovala da to poneko i pročita. Kad ono, pročita! I baš mi je to super.

Eto to je sva moja istina u odnosu sa vama. To je moje KAKO TREBA sad i ovdje.

Vi ste na potezu.



*Tekst je objavljem u septembarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista