POPLAVA HUMANOSTI

Proljeće. Moje najdraže doba u godini. Pisala sam vam o tome i prošlog proljeća. Obožavam njegove mirise, zvuke, boje, osmijehe, lepršavost. Volim sebe u proljeće. Ovog proljeća, u onom dijelu koje ljetu hita, voda je odlučila da nas odvoji i spoji. Jedne od drugih, jedne ka drugima, jedne sa drugima, jedne za drugima. Da nas podsjeti. Da nas vrati. Jedne Drugima.

Ovo proljeće ostaće upamćeno po poplavama koje su zadesile Srbiju, Bosnu, Hrvatsku. Da li to ide s godinama ili s roditeljstvom, tek, nesreća tih znanih i neznanih ljudi, pogodila me je više nego ikad. Eto. I dok vam ovaj tekst pišem, glava me boli od tuge koju brižno sakupljam ovih dana. I pratim što se dešava i ne umijem da definišem da li sam više tužna zbog poplava ili srećna kada vidim kako se cijela Juga (jedna avlija) na noge digla da pomogne. Napisah na FB statusu: Ocemo li ikad naučit. Samo jedni druge imamo. Mi smo raja. Ovi veliki, nalickani su šminka i foleraj. Malo grublje od moje uobičajene terminologije, al tako bi. I shvatam, nikad neću prestati da osjećam svojim sve te narode i narodnosti zemlje u kojoj sam rođena. Jugoslavije. I nisam jedina. Znam. Svakolika podrška koja je iz Crne Gore otišla komšijama, nemjerljiva je. Opet se moja divna mala zemlja pokazuje onakvom kakva znam da jeste. Oduvijek je tako. Osjecam to u svakoj svojoj pori.

Srce joj je veće od nje same.

I nije važno koliki smo mi, a koliko smo dali. I nije važno koliko imamo, a koliko dajemo. I nije važno koliko nas ima a koliko nas je otišlo da pomogne. I nije važno koliko stotina hiljada eura, konzervi, ćebadi, sapuna, kilograma brašna i litara vode je otišlo u Srbiju, Bosnu, Hrvatsku. Važno je da smo ostali ljudi. Vazno je da smo nakon ružnih devedesetih ušli u ovu trećemilenijumsku četrnaestu bolji. Bolji.

Živeći svako kako umije, morate priznati da se, češće nego što nam prija, ipak, zapitamo kud se zakopa ono zrno ljudskosti... U što se to pretvaramo... Zašto se plašimo dobrote. Zar je iko ikad osiromašio od davanja? Kad ono, zrno izraslo, izlistalo, procvjetalo u najdivnije boje koje ni sami nismo slutili da možemo iznjedriti. Dobri smo. Ljudi smo. Jesmo. Budimo.

Što je to? Kad je neko ispred nas, znamo ga cio život, uzimamo ga zdravo za gotovo i ni ne pomišljamo da bi trebalo da budemo milosrdni. Ni ne želimo da primijetimo da nas neko treba. Nismo tu. A kad nevolja zadesi susjede, eto nas, tu smo, svi na nogama, rukama, glavama! 

Ma što je to? Ni ne usuđujem se da pomislim da sam kadra otkriti tu zavrzlamu. Oni kojima nisam ni do koljena ne uspješe, kud ću ja? 

Ali, stvarno, što je to? Ne znam. 

Možda vam ova moja priča zvuči suviše banalno, patetično, prazno, kako vidjeh da komenetarišu izlive emocija onih koji brinu. Možda. Pa dobro. Šta da se radi. 

Banalno, patetično, prazno, kako god ko voli.

Moje srce je puno. Sva ona voda što se izlila u komšiluku u njega se smjestila. 

I pretvorila u ljubav. 

I sad se fino ljuljuškam.

I svoju zemlju. I ljude. I sebe. Ja tako volim.

* Tekst je objavljen u junskom broju magazina Shopping Lista 2014.

MATURSKO

Druga polovina maja. Doba maturskih proslava i najljepših mirisa podgoričkih ulica. 

U svakom domu u kom pupi po neki maturant još od 1. septembra, matursko veče bilo je centralna tema. Bilo je tu dilema, planova, želja, maštanja, ihaaaaa. I sve se stiglo. Groznica maturske večeri uzdrmala je sva dvorišta, zgrade, kvartove. I uradilo se sve što se moglo. I mnogo više. Uvijek. Da maturanti zablistaju. Svuda su. Na ulicama, u taksijima, kod drugarice na desktopu, u novinama, na portalima, po sred dnevne sobe, u bakinom ramu na centralnom mjestu na zidu, na majčinom stolu u kancelariji, a ponajviše u svim i svojim telefonima, tabletima i ostalim spravicama u kojima se vodi cijeli jedan paralelni život... 

Vraćam se na svoje matursko. Pristižu mi slike, dok se lijevi ugao usana izvija u poluosmijeh koji priziva zvuke, mirise, boje... Pripreme su počele, naravno, mjesecima ranije. Željela sam plišanu crnu haljinu sa V izrezom, blago sječenu u struku, pa na glok. Da se šije! Majka je dobila neke mnogo dobre crne antilop cipele sa kockastom petom iz inostranstva i baš su bile moj broj! Oko kvadratastog jezička su imale tanku zlaćkastu traku, ali avaj, bijahu uske. Ih, ko da je to prepreka. Od drugarice Bibice sam uzela neku skalameriju koja se stavi u cipele i one se šire. Stajalo je to tu podosta. Haljina se šila i bila je kako valja. A kosa? E, kosa je povodom mature dobila svoj prvi minival. Kod teta Dane Tmušić (ona je radila u pozorištu i bila je majkina prijateljica) da mi pazi kosu da ne izgori, mnogo je slaba. I bi minival. Al stavih neki rajf odmah i ispravi se dio pri glavi. Onda mi se slika pokvari i sitni uvijuci nisu bili dio maturske koreografije. Jos bolje! Hoću punđu! Kod teta Dane, naravno (koliko ih je samo za predstave napravila!). Napravila mi je punđu baš kako treba. Kući su rekli da ličim na Jovanku Broz. Ma neka su. Baš sam bila super. Šminkala sam se sama i znam da sam stavila crveni karmin koji mi je jako lijepo stajao. (zašto li ga sada ne koristim?) U torbicu sam stavila rezervne unihopke, jer se nešto nikako nismo srodile, pa ni do dan danas. I, naravno, ode žica brzo. I bi drugi par. Valjao bi i treći, al što ćemo sad.  :) 

Uglavnom, bješe to jedno bučno šarenilo. Otkrismo da je ono što je slijedilo dan poslije ipak bilo sasvim obično. Dobro, dobro, nije toliko obično, imali smo mnogo toga da ispričamo i prepričamo... Doduše, nekome je i nečije obično bilo sasvim neobično. 

Neobično? E to je ono kad krenu okupljanja nakon deset, pa još deset i onda, valjda, još deset... godina. Pa svi kažemo kako izgledamo mnogo bolje nego na maturi. I stvarno to mislimo. A iz susreta u susret sastaju se neki drugačije isti ljudi. Pa obećamo da će naredno okupljanje biti mnogo prije nego što će i biti. Pa je sve nekako... kao da se ne dešava tebi nego nekom drugom, a ti to posmatraš sa strane, samo su emocije skroz tvoje. Ma, što hoće taj crveni stakutavac lijevo ispod grudi. Recite mu da se utiša, ne čujem! Pa, ne može istovremeno i da iskoči i da se rastopi. Nek mu neko kaže, mene ne sluša! 

Sjetih se riječi moje učiteljice Maje, koje mi je govorila kao nešto što su njoj govorili kada je bila učenica: Uči Ljiljo, uči, vrijeme se kotura, uskoro će doći velika matura. Koturaju se mature iz godine u godinu. Rekao bi čovjek uvijek i iznova drugačije i nove. A nisu. Uvijek je to onaj isti prenaglašeni osjećaj važnosti. Trenutak prelaska crte koja dijeli svijet djetinjstva i odrastanja. Dan Velikih Očekivanja. Vrijeme kada nam se čini da je cio svijet naš, da sve znamo, sve umijemo, sve možemo. Što slijedi poslije, zavisi od nas.  

SREĆNO MATURANTI!

ps. vjerujte da možete i tako će biti i recite skakutavcu da ne skače, nego da upija što više može. zvuke, boje, mirise, pokrerte.

PRAVO NA SLABOST ILI PRAVO NA SEBE

Nedavno sam bila u jednoj dilemi. Šta da uradim. Da li da postupim onako kako se od mene očekuje, a što bi spadalo pod društveno korektno ponašanje ili da uradim onako kako ja osjećam, a čime ne činim loše drugima.

I to mi, naravno, nije prvi put, ali ovaj put je bilo posebno.

Od malena sam pokazivala znake "neposlušnosti" u ispunjavanju očekivanog. Nekako sam uvijek voljela sama da istražim i uvjerim se da je baš taj način pravi. Za mene.

I evo me opet u toj situaciji. Dovoljno krupnoj da nemir u meni naraste ono baš.

Naučeni šablon ponašanja učini da prevagne ovo prvo. Zaboravim ja na sebe IspitajSamaIZaključi i poslušam UzornoDijete. I bude mi loše. Bukvalno. 

Rekoh sebi, ovo nešto nije u redu. Zašto se osjećam ovako ako sam donijela ispravnu odluku. 

Zato što nijesam donijela ispravnu odluku, čujem sebe. Sad ću je donijeti.

I izaberem opciju dva. (Srećom pa sam bila na vrijeme. A koliko nas je koji zakasnimo i dozvolimo da nas lična odluka koja nas je učinila nesrećnim kucka u potiljak, onako tupo, kao otkucaji starog sata u duboku noć kada ne daju snu da se zakači i uvuče nas u svoju dimenziju... bez mogućnosti da se ikada stvari promijene).

Ne činim loše drugima ako činim dobro sebi. Nikako. Dok god činjenje dobro sebi ne podrazumijeva ciljano i svjesno povrjeđivanje drugih. Ako sam ja zadovoljna mogu samo da isijavam to zadovoljstvo i drugima činim da im bude dobro kao što je meni. 

I kažem sebi tada, imam puno pravo na slabost. I dopadne mi se ta misao.

Prespavamo.

Probudimo se i (u snu podučena) kažem joj da će morati da se promijeni ili da ode. 

Pravo na lični izbor ne može biti slabost. 

To je pravo na sebe.

Ispunjena i zadovoljna razmišljam:

Kako je teško izaći iz naučenih obrazaca. Kako je teško ne kriviti sebe kada postupiš suprotno od naučenog obrasca. Kako je teško kada otkriješ koliko je godina prošlo do trenutka kada shvatiš da naučeni obrazac nijesi ti. 

Ti stvaraš svoj put. 

Onako kako Ti smatraš da treba. 

Da budeš ispunjena. 

Radošću. 

Trenutak donošenja odluke ZA sebe bio je čudesan. Nikada nisam doživjela toliko rasterećenje. Bukvalno kao da je nestao ogroman kamen iz mog stomaka koji me je vukao dolje, koji mi je usporavao kretanje i nanosio mi bol s kojom sam se bila toliko srodila da nijesam ni osvijestila da je to Bol. Nekako je bilo prirodno da sam tako spora, troma i tužna.

Bol ne smije da stanuje u nama. Ne smije da se odomaći i preuzme naš život. Zato što nas je neko tako naučio, a mi dobri đaci utvrdili gradivo i poslušno idemo sigurnim, dobro utabanim stazama. A gdje su pitanja? A gdje je dopuna gradiva? Gdje su nova saznanja? Gdje su nova vremena? Pa, kada naše generacije u školi nijesu učili da je postavljati pitanja dobro, poželjno, korisno! Nas su učili da bubamo i ćutimo. Da se ne zamjeramo. 

Bubalice moje iz moje ili tvoje generacije, vrijeme je da naučimo da postavljamo pitanja. 

Sebi. 

Imamo pravo na to. 

Imamo pravo na sebe. 

Puno.

* Tekst je objavljen u majskom broju magazina Shopping Lista 2014.

SERGEJ

Zato sto zelim da se moja zemlja PO NJEMU prepoznaje. 
Da je vide kao zemlju dobrih ljudi. 
Da je vide kao zemlju velikog srca. 
Da je vide kao zemlju divne emocije. 
Da je vide kao ono sto jeste: najljepsa zemlja na svijetu. 
Zato sto zelim da moja zemlja takva i postane jer moze.
Zato sto to jeste MOJ SVIJET.
Eto zato.
SERGEJ.

LJUBIMCI I PRIMITIVCI

Vraćam se sinoć iz pozorišta, samo što ne letim od divne energije koju sam udisala dva sata na koncertu Crnogorskog simfonijskog orkestra i odlučim da savršeno veče zaokružim šetnjom do kuće.

Opijena utiskom konstatujem da sam prvi put vidjela uživo marimbu, (a bogami joj se i približila i dodirnula je :) ) i totalno ushićena dijelim utiske sa prijateljicom.

I dok riječima vraćam slike božanstvenog plesa umjetnika koji je oživio to čudo sastavljeno od pločica i cijevi, hodamo uzanim neosvijetljenim trotoarom pored parka i poklizam se. Sreća, ravnoteža me ne izdade i ostadoh u vertikali. Napregnem vid da u mraku otkrijem u što sam to ugazila, kad ono-pseći izmet. Aaaaaaaaaaa!

Na putu do kuće, koji je trajao dvadesetak minuta hoda, naišla sam na još tri gomilice iste materije pretpostavljam, različitih ispuštača. 

I vratim se u ne tako davno vrijeme kada su moja djeca bila mala i kada smo išli u parkove sa kanticama, lopaticama, grabuljicama... kada su kad hoćeš u pijesku znali da "otkriju" navedenu materiju. Pa koju godinicu kasnije, Dina krene da bere cvijeće, ugazi... Novak igra lopte s drugarima, vrati se s umazanim patikama i tako. Ni ja nijesam bila bolje sreće. Znate o čemu pričam. Nema ko od vas nije imao doživljaj iste ili slične kategorije.

I onda smo mi dobili petog člana porodice. Labradora Vilija, najslađe stvorenjce na planeti Zemlji. Pričala sam vam o njemu. Prvo što smo se dogovorili je kako da rasporedimo obaveze koje idu uz život sa psom u stanu, a zatim je išlo i lijepo ponašanje kada smo sa psom vani. Jedna od najvažnijih stvari je bila da se uvijek gleda što pas njuška da ne bi pojeo nešto što mu može ugroziti zdravlje i da se uvijek sa sobom nosi kesica da se pokupi njegov izmet. Dakle, nema izvlačenja tipa uradio je to na travi, to je prirodno đubrivo. Ako je! U istu tu travu doći će neka nova Dina da ubere mami bijele rade i neki novi Novak da igra lopte s drugarima, pa će njihove mame da čiste cipelice ili, ne daj Bože, ručice i lice. Da ne govorimo o mogućim zdravstvenim problemima ukoliko se dođe u dodir sa izmetom bolesne životinje.

Da li je moguće da nikome ne pada na pamet u glavnom gradu Crne Naše da su njihovi ljubimci njihova odgovornost i da je očekivano ponašanje da se pokupi njihov izmet, a ne da se ostavi tu gdje je. "Važno" je da ljubimci imaju fensi odežde. Pa, zaBoga! (Izvinjavam se onom promilu Podgoričana koji se pridržava lijepog ponašanja sa psom na ulici.) 

Doduše, ima tu i druga strana priče. Više puta su mene krenuli da opominju zato što moj pas to ne obavi na travi ili što god da im je u glavi, a oni brže bolje požure da opomenu. Možete mislit koliko je to brzo kad ja navlačim kesicu na ruku čim vidim da Vili počne da se vrti u krug i namješta u tu specifičnu poziciju koja znači vršenje velike nužde. Ali ne, nekima je važnije da budu neprijatni prije nego li i utvrde da li je njihova pretpostavka na mjestu ili nije. I bila je suituacija kad sam eksplodirala. Baš. Ali ostade i to za mnom. Novo iskustvo i naučena lekcija više. Ma živjeću ja i sa takvima, valjda nemaju lošu namjeru, ali ne umiju da se samoartikulišu, ali mi ovi drugi, nemarni, da ne kažem nešto oštije, zaista jesu za svaku osudu.

Nego, što da radimo?

Pitam se samo kako nije na pamet palo Gradskim Ocima da im buđelari nesavjesnih ljubimcodržaca budu svijetlom tačkom potencijalnih izvora popunjavanja budžeta. Biće nemaju infrastrukturu. Evo im ideje.

Ako ne umijete da dresirate psa da to sam uradi, MOLIM POKUPITE PSEĆI IZMET

* Tekst je objavljen u aprilskom broju magazina Shopping Lista 2014.

VOLIM SE

Vala, od kad sam svjesna postala sebe i svog tijela muku mučim s viškom kilograma. Imala sam faze manjeg i većeg opterećenja tim problemom, ali ne mogu da se sjetim dana kad mi ta tema nije remetila potragu za mirom. Više ni ne znam koliko dijeta, režima, pokušaja, iskušaja i nadkušaja sam imala da bih dostigla taj zadovoljan pogled u ogledalu. Na mom putu borca sa nezadovoljstvom sobom samom, uspijevala sam i neuspijevala. Kao. I sad sam nešto, kao, u nekom programu. 

Da zavaram sebe.
Da prevarim sebe.
Da pobijedim sebe.
Ali, ne. Ne možeš da pobjediš sebe.
Nikako.
Možeš samo da razumiješ sebe i da se voliš.
Ako hoćeš.

Zamisli, svakog dana imaš nešto što te boli. Svakog Dana. Godinama. Nije fizički bol, al jeste mentalni. Zar mislite da je to lakše? O, ne. Čak je i teže. Remeti mir. Remeti sigurnost. Remeti zadovoljstvo. Remeti emotivnu stabilnost. A takvo mentalno stanje direktno utiče na fizičko stanje. I da sam srećna što sam fizički zdrava! Što su svi moji problemčići sa fizičkim zdravljem bili lako savladivi. 

I neću ovdje ulaziti u dubinu problema zašto svoju svoju prekomjernu težinu smatram teretom i da li je uopšte to teret i kada sam počela da ne volim svoj izgled i što je uzrok tome i da li je ona zaista toliko prekomjerna i ... a bogami bi bila dobra analiza. Naučila bih i tu još nešto... Jer znate onu "kad jedno predaje, dvoje uči"... Možda nekom drugom prilikom... Sada moram da se bavim neljubavlju prema sebi.
Ljubav prema sebi jeste početak.
Svega.

Već duže vrijeme posvećena sam radu na sebi, odnosno prihvatanju sebe baš kakva jesam, pa i svog izgleda. Hoću da zavolim ono što vidim u ogledalu. Iako volim ono što je unutar mene, moja ljubav prema sebi nije cjelovita dok ne volim i svoje tijelo. Svjesno i nesvjesno pomažu mi dragi ljudi koji se nalaze na mom putu. Nekad mi daju smjernice, nekad ih sama pronalazim, a nekad one pronađu mene. A ponajviše radim sama. Traje to već neko vrijeme i imam rezultate. Naučila sam da se ne budem više tako stroga prema sebi i da nemam tako visoka očekivanja od sebe. Mislim da je to bilo velika prepreka na putu ka samoljubavi (čitaj: prihvatanju sebe baš takve kakva jesam). 

Zašto sam sebi propisala najviše moguće standarde u svemu mogućem? Otkud mi je uopšte to došlo? Zašto bi sve čega se taknem moralo da bude najbolje moguće? Zašto bih uskratila sebi ljubav ako nešto što sam uradila nije savršeno. Pa i taj moj izgled. Zašto bi morala da imam idealnu težinu? Ma ne moram! NE MORAM! Moram da budem srećna! MORAM DA VOLIM SEBE! To moram! To je osnova svake druge sreće, zadovoljstva, ispunjenosti. 

I kad do kraja prihvatim da sam najbolja u svemu što radim, ali ne najbolja na svijetu, nego najbolja u svom svijetu! tada će prestati i moji problemi sa težinom i sa svim ostalim sa čime mi se čini da još uvijek nijesam našla pravi način da se izborim ili prihvatim. Eto to vam je to. Vjerujte mi. Osjećam da je taj dan blizu i već se radujem.

Volite sebe.




* tekst je objavljen u martovskom broju magazina Shopping lista 2014.

VJENČANICA

Uticaj bajki, majki ili treći, nevidljivi član dvojca xx hromozoma, tek vjenčanica je zaista nešto posebno. I razgovaram prije neku noć sa prijateljicom dok smo čekale da se ćerkama završi čas plesa, flaute, rođendanski party drugara iz razreda, šta je već bilo na rasporedu, prolazeći pored radnje sa vjenčanicama i čujem sebe:
-Kajem se što se nijesam vjenčala u vjenčanici.
Izgovaram to 11 godina i koji dan više nakon Dana Kada Je Trebalo Da Obučem Vjenčanicu. I nekako, kao da mi je lakše. Što sam to osvijestila. Imam utisak da me je to nečinjenje pritiskalo, ono mučki nehajno, sve ove godine. Pokušavam da definišem otkud to osjećanje rasterećenja i odgovor mi dolazi iz maglovite dubine. Osjećam se kao da do sada nisam smjela to da izgovorim kako bih opravdala svoju tadašnju odluku da obučem nešto u svom stilu, ali praktično, da mi ostane da ga nosim i poslije vjenčanja...  Zvuči mi jako čudno na prvu misao. Ali nije. Sada nije.

U svojim dvadesetim i ranim tridesetim imala sam očekivanja od sebe, velika i zahtjevna, jer ja to mogu: da budem pametna, razumna, praktična, da vodim računa o budućim potezima, da ne pravim dramu, da komplikujem život ni sebi ni ljudima oko sebe, da ne rastužujem najbliže zbog očekivanja koja ne mogu da mi ispune.
Da, velika je to cifra bila. I tada, a i danas. Mnogo. A ja, kako sam od malena naučila da ne zavisim od drugih, ma koliko ti drugi bili moji najbliži koji to što ja nazivam zavisnošću, u svari prevode kao ljubav, odlučna sam da sve svoje sama radim, biram, organizujem, realizujem.
Kako sam samo bila nepametna.
Ipak, radila sam onako kako sam u tom trenutku smatrala da je najbolje.
Uglavnom, da se razumijemo, lijepo sam ja izgledala i zadovoljna sam bila onim što sam vidjela u ogledalu. Ne bih baš umjela da vam definišem šta se unutra dešavalo. Zbog uzbuđenja, očekivanja, upitanosti zbog puta u nepoznato, odvojenosti od moje mile Podgorice ili nekog osjećaja koji tada nijesam umjela da prepoznam. Ko će ga znati. Znam samo da nijesam znala što me čeka. Pa sam još u To ušla u nevjenčanici.

Vjenčanica. Princeza. Vjenčanica. Bajka. Vjenčanica. Nježnost. Vjenčanica. Žena. Vjenčanica. Želja.
Znate, ako nam je nešto baš važno, nađe se i način da se to ostvari. Ne gušimo čistu želju radi razuma. Želja je ljubav prema sebi. Samo neka je iskrena, čista i snažna. Nemojmo se plašiti. Tako često se krijemo iza sigurnosti i ne dozvoljavamo željama ni da provire. Želimo, želimo, želimo i doželjećemo. Ma, hoćemo!
Eto, ja mnogo želim da nekad obučem vjenčanicu. Da imam fotografiju u vjenčanici. Ma može i u starkama! Nije važan povod. Ali baš želim. I ostvariću tu svoju želju. Baš hoću.

Molim vas, ako vam zasija i najmanji zračak želje, pa ono, tek i u prolazu nanese misao da se vjenčate u vjenčanici, dopustite mu da izađe, da naraste i zasija. Zamislite sebe u vjenčanici, doživite taj osjećaj. Onda odlučite da li je vjenčanica za vas ili nije.

Odoh da želim. Šaljem vam sliku u vjenčanici. ;)

*Tekst je objavljem u februarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista