Dobro došla 2016!

Ode i ova godinica. Srećno pošla. Iako nije obećavala kad je stigla, bila je najbolja do sad. Najnajnajbolja. Učila sam nekad na studijama da haos i burne promjene vode do nove, kvalitetnije strukture. Dešavalo mi se ranije da me takve struje okrznu, pa i donekle uvuku u svoj vrtlog, ali ove godine desila se prava centrifuga.
Odluke. Izbori. Pitanja. Potpitanja. Osude.
Tračevi. Laži bez razloga. Laži s razlogom: jer to je neko izabrao kao način života.
Iznad svega neznanje, ograničenost, crna rupa.
Nije to moja priča.
Ne želim ni da je znam, niti da sam upućena u primitivne radnje i načine. Podižem zid. Nebo-plavi sa bezbroj šarenih cvjetova. (Miriše na kiflice s eurokremom.)
Moj fokus je na dobrom, valjanom, naprednom, učenju i stvaranju, pomaganju i davanju.
I tu ostaje.
Ulagala, oblagala, slagala, naslagala, preslagala i složila. Baš kako treba. Prioritete. Ljude. Interesovanja. Aktivnosti.
Misli.
Konačno shvatila šta da radim sa zavjesom u dnevnoj koja me, pa bogami nekoliko godina već, bolucka kako kvaran zub. Al nikako da svatim što bi trebalo da uradim da to bude to. E pa shvatila sam. I kako to kod mene biva, kad sam otkrila što će se desiti sa zavjesom, uklopila sam i sve ostalo u prostoriji.
Baš sam hepi.

Uredila balkonče, načičkala ga svim dražesnim LilaVila rekvizitima i odgajala 8 biljčica. OuJea! Baš sam se super zaigrala.
Provela dragocjeno vrijeme u porodičnom okruženju. Radila puno. Odmarala puno. Bila podrška baš kad treba i kome treba. Stvarala kad sam bila inspirisana. Nalazila vrijeme za drage ljude. Darivala i bivala darivana. Vjerovala. Spoticala se, ustajala. Nastavljala. Vjerovala. Opet.
Putovala, gledala, slušala, divila se, uživala. Disala duboko. Polako.
Prenosila znanje i sticala ga.
Poželjela dobrodošlicu. Anđelima.

Rekoh, odlična godina. Ipak, znam da će ova koja kuca biti još bolja, pa onda i ona sljedeća. Imam još toliko toga da ponudim, investiram, poklonim.
I još toliko da iskusim, osjetim, upijem.
Iščitam. Srcem.
Naučila sam da ne očekujem. Naučila sam da Znam. Da je sve baš onako kako treba. Kako siješ tako ćeš i žnjeti. Radujem se plodovima ulaganja u sebe, okruženje, univerzum.
Život me voli i ja njega.
Srećna nova 2016. godina!

BUDIMO BOLJI, JER MOŽEMO

Stava sam da postupanja institucija od javnog značaja koje postoje i zbog građana i zahvaljujući građanima valja pratiti, komentarisati i uključivati se u njihove aktivnosti koliko je to izvodljivo.

Stava sam i da građani ne treba da budu samo posmatrači, već aktivni učesnici u formiranju i izgradnji boljeg društva, na način i u mjeri koja im odgovara. Lično, kao građanka, podržavam brojne aktivnosti koje doprinose izgradnji boljeg društva, što prisustvom, što konkretnim činjenjem. To radim zbog sebe i zbog zajednice u kojoj djelujem. Ona neće sama od sebe biti bolja. Biće bolja samo ako smo mi bolji. Ako postupamo bolje. Ako svojim postupanjima nju činimo boljom. Zato, tu sam za bolje. Ima me. I biće me. Gdje god mogu da utičem da budemo bolji. I ovo je odgovor onima što ne razumiju što me svuda ima.

Skoro sam bila u situaciji da javno iskažem pozitivno mišljenje na temu određenog poteza aktuelne vlasti. Odmah su krenule kalkulacije jesam li se politički opredijelila za tu opciju. A onda javno prokomentarišem potez koji je nedvosmislena krititika postupaka aktuelne vlasti i krene novi krug pitalica. Ovog puta suprotnog smjera. I tako u nedogled. I ne samo u mom slučaju.

Oni koji me dugo znaju, jako dobro znaju i to da sam od studentskih dana bila pripadnica procrnogorske struje koja je otvoreno iskazivala svoje stavove i orjentaciju tih tužnih devedesetih, kada se takvo ponašanje, bogami i kažnjavalo od strane neistomišljenika đe god se zgodna prilika ukazala. Tako je bilo tada. Onda sam dobila svoju državu i moja borba je bila zaokružena. Ali samo naizgled. Sada treba raditi da moja zemlja bude bolja. Volim svoju domovinu Crnu Goru i želim da bude bolja. Volim sve njene građane i borim se za ravnopravnost. Generalno, politiku doživljavam nemilom jer crnogorska politika za mene znači protekcionizam, revanšizam, trgovinu, nepoštenje, površnost, neiskrenost, namještaljke đe god se može i ne može. Eto. I znam da imam mnogo istomišljenika.

I pričam prije neku godinu sa jednim starijim gospodinom iz Sarajeva, baš na tu temu, a on mi kaže: "Pa zašto se ti ne uključiš u neku partiju, zašto ti ne započneš neki novi način, neki tvoj način, jasno ti je da je to put ako hoćeš promjene". Moram priznati da me je uzdrmao, jer to jeste pristup koji zagovaram, baš ono što u dubini svog bića smatram ispravnim. Djelovanje ličnim primjerom. Ali politika... Ne znam baš. 

Politika nije jedino polje u okviru koga mogu da djelujem ukoliko želim promjene. 

Imam mišljenje i stav po određenim značajnim pitanjima koje političari (i ne samo političari) otvaraju, a koja na nas, građane direktno utiču.  Zbog onog što želim da moja zemlja i moj grad jeste. I bude. Ne zbog politike.

Smatram da nije sve što rade jedni dobro, a sve što rade drugi loše. I obrnuto. Smatram da ako je nešto dobro, onda je dobro, bez obzira da li je inicirano od strane pozicije ili opozicije. Jer poenta jeste da se rade prave stvari, a ne da se nadmudruje, smješta, namješta i izmješta sa jedne na drugu stranu, kako bi se dobila pozicija ili poen više na teret građana. 

Željela bih da doživim da se na odgovornim pozicijama od kojih zavisi budućnost moje domovine i moje djece angažuju profesionalci, stručnjaci, ljudi koji dobro rade, dobro misle i znaju, bez obzira na to da li su pripadnici političkih partija. Tada ću, možda, početi da posmatram politiku drugačije. Međutim, kako sada stvari stoje, daleko je taj dan.

Nema veze. Biram da vjerujem. Biram da radim sve što znam i umijem da moja zemlja i moj grad budu bolji. Ja ću njima biti najbolja što umijem. 

I još bolja od toga!

MEJL IGNORESPODENCIJA

Znam ja da smo mi još u razvoju. Znam ja da mi u okviru svog razvoja još razvijamo savladavanje osnova vaspitanja, lijepog ponašanja, poslovne etikecije. Znam ja da mi u okviru svog razvoja treba da se bavimo egzistencijalnim i inim pitanjima koji pune i gladne oči i gladne stomake.
Ako posmatramo prosječnog građanina u razvoju, privrednika u razvoju, menadžera u razvoju, nije teško zapaziti tvrdokornu nekulturu (i ne samo) u pisanoj komunikaciji. Rekla bih, čak, da je tu više u pitanju neznanje i neželja za učenjem i usvajanjem novog i onog što se ne razumije, nego nekultura sama po sebi.
I dobro. To je tako. U razvoju. Neki ne žele, a neki ne umiju da se pozabave poslovnim bontonom. I da ne idem dublje u analizu zašto je to tako, može biti neprijatnije od poruke koju ovom prilikom šaljem. Za neke je to tamo neki hir na koji ne treba trošiti vrijeme, resurse za edukaciju. Za neke je neodgovaranje na mejl u stvari poruka kako je taj nepošiljalac Prevažna i Prezauzeta Osoba. Da, da, neki "Mnogo Važni i Mnogo Zauzeti" nikako nemaju vremena da se bave tim tricama. Čuješ, da odgovaraju na mejl. Pa kažu, ako ti ne odgovorim, nijesam zainteresovan/a za ono za što mi se obraćaš. Aha. To je isto kao da te neko pozdravi na ulici, a ti prođeš pored njega i ne pogledavši ga.
I tako. U razvoju. Dok radim projekat u kome se obraćam na desetine, pa i stotine kompanija, agencija, vladinih institucija, pojedinaca, zapažam da bilo kakav odgovor, a da se ne radi o nekome koga lično poznajem, dobijem sa nekih 2-3% adresa. Ono što me posebno zanima, jer to su institucije koje kao građanka i ja fiansiram, sa adresa koje su u kakvoj god vezi sa državom (ministarstva, agencije, instituti, firme sa većinskim državnim vlasništvom i sl.), odgovor NIKAD NIJESAM DOBILA. NIKAKAV. Dakle, osim, ako se radi o nekome koga lično poznajem. A, srećom, u svom bližem okruženju, njegujem profesionalce. I, da dodam, adrese na koje šaljem dopise su adrese koje su istaknute na zvaničnim sajtovima tih ministarstava, agencija, institucija... I predvidim ja da možda neće vidjeti, da je neko odsutan, da će ispustiti da odgovori, pa pošaljem na tri adrese istog ministarstva, a koje se tiču teme na koju pišem. Ali, avaj. Opet ništa. Sve neki Važni i Zauzeti. U razvoju.
Čemu služe istaknute mejl adrese na zvaničnim sajtovima, ako ne postoji svijest da je na mejlove potrebno i odgovarati. Čemu služe PR službe, PR službenici, Odjeljenja za komunikaciju, sekretarice itd. Da ne govorim da savremeno komuniciranje od svakog, pa i visoko rangiranog državnog službenika, političara, državnika, očekuje aktivnu online korespodenciju, praćenje društvenih mreža, praćenje trendova u online komunikacijama, otvorenost i dostupnost. Naravno, odgovor na primljeni mejl ne mora da bude pozitivan, ne mora da bude ni u roku od 24 sata, ali odgovor mora da se upriliči,

Ko su ti MejlIgnorespodenti? Ko su ti MejlIgnoranti? Ko bira kadrove koji su nezainteresovani za one zbog kojih postoje? Ko bira kadrove koji ne razumiju koja je njihova uloga? Isti takvi?

Baš mi to smeta.
Ne zbog mene, nađem ja način da dođem do informacije koja mi je potrebna. Nego, baš je pogrešno i nazadno i destruktivno kad se odgovorni(?) ponašaju u skladu sa ličnom, a ne poslovnom kulturom.
Nego, može li se to dvoje odvojiti?

Slično je kad se službenici koji koriste službene kartice za telefon, ne nalaze za shodno da se jave na nepoznate brojeve. Molim? Ima li to glumatanje ime?
Ima.
To se zove: Idi Kuci I Daj Nekome Dostojnome Šansu Da Radi Kako Treba.
Tja, odgovaranje na mejl. Javljanje na pozive nepoznatih brojeva. U 2015. godini. U Crnoj Gori.
A, Ko?
Odgovor leži U razvoju.



*Tekst je objavljen u Magazinu PRO.PR Svijet kommunikacija uz Dnevni list, Mostar, BiH, 12.2015.

AH, TAJ PETAR

Još od pubertetskih dana pisala sam pjesme. Ili nešto što sam mislila da su pjesme :) Pisala ih je starija sestra i to mi se činilo sasvim ok da i ja radim. Još ih čuvam u prašnjavim dnevnicima. Jednom sam čak u gimnaziji iz srpskog dobila ocjenu više zato što sam pred razredom pročitala svoju pjesmu naglas. Da, da, eto se malo i profitiralo ;) Taj pubertetski ciklus pisanja "pjesama" završio se sa srednjoškolskim danima, a onda sam, par godina kasnije, kada sam bila apsolventkinja na Ekonomskom fakutetu, napisala pjesmu za festival "Pjesma mediterana" koju sam pjevala u Budvi 1994. Komponovao je Mirsad iz Makadama a aranžman je pisao Dejo Božović.
Slijedi period mirovanja unutrašnjih rima, da bi se opet probudio u mojim tridesetim. Inspiracija su bili stvarni događaji koji su mi se odvijali pred očima ili koje su mi pričali bliski prijatelji. Tema su djeca. Poneka pjesma je dobila i note, pa je zaživjela, a ove druge su ostale kod mene i mojih prijatelja kojima sam ih posvetila. Sada ću ih podijeliti i sa vama. Počeću sa pjesmom "Ah, taj Petar". Simpa je pozadina priče pa ću vam je ispričati.
Elem, jednog ljeta, prije osam-devet godina, na Crkvini, selu pored Kolašina gdje imamo vikendicu, kao i obično, družili smo se sa komšijama Rackovićima. Moj školski drug i njegova draga, već četiri-pet ljeta imali su preslatku Anju. A onda je stigao i Petar. Pored sve brige i pažnje koju su njeni roditelji, bake, đedovi ulagali da princeza ne reaguje previše burno na naprasno dijeljenje centralne pozicije njihovog porodičnog univerzuma, malena je, očekivano, imala napade ljubomore. Nije to bilo mnogo drugačije od prosječne reakcije djeteta koje je dobilo brata ili sestru, ali je bilo jako upečatljivo. Za mene. Kao da je nešto bocnulo moje usnule rime. Iskakutaše iz rovova i ćoškova i nastaniše se na požutjelom papiru nekog starog A5 bloka sa logom Đurković company.
Kako je Anja voljela da pjeva, pjesma je zaživjela i u svijetu nota, a Anja je pjevala na nekom festivalu.

AH, TAJ PETAR

HEJ DRUGARI DA VAM PRIČAM, 

PROŽIVLJAVAM DRAMU PRAVU

MA NEĆU DA UVELIČAM, 

AL, NE IDE MI U GLAVU...

JEDNOG LJETNJEG VRELOG DANA
STIŽE KUĆI MENI PETAR
SUPER! NISAM VIŠE SAMA,
AL SAD DUVA DRUGI VJETAR

SVI SAD BRATA MAZE, PAZE:
MAMA, TATA, ĐED I BAKA
MENE JEDVA I DA SPAZE,
U CEMU JE,  BRATE, CAKA?

PLANOVE JA RAZNE KUJEM
PROLAZIM KROZ RAZNA STANJA
PRSTOM NA SE POKZUJEM,
ALO LJUDI TU JE ANJA!

NE PITAJTE  DOBRI LJUDI,
ČUDO ME JE SNAŠLO PRAVO
MISLIM DA ĆU DA POLUDIM
MA, TO VIŠE NIJE ZDRAVO!

KAD EVO TI MENI BRATA
OZARENOG DRAGOG LICA
ZA NJIM STIŽE I MOJ TATA,
ĐED I BAKA I MAMICA!

PETAR ME ZA RUKU UZE, 

PODIŽE SE NA PRSTIĆE

CMOKNU ME U SVJEŽE SUZE 

KAKVO DRAGO MALO BIĆE!

RIJEŠEN PROBLEM, KO OD ŠALE! 

SVI ME REDOM UDAVIŠE

MA TO JE ZA OVE MALE, 

PUSTITE ME, BRATE, VIŠE!

AL ŠTO JESTE - VALA JESTE!  

TAJ JE PETAR ŠARMER PRAVI

KEZ NABACI, MILO GLEDA, 

MA OBARA SVE OD REDA

KOSICA MU PROŠARANA, 

SVIJETLO PLAVA, KO IZ BAJKE

TATIN PONOS, SESTRI STRANA, 

PLAVE OČI MOJE MAJKE

FESTIVAL LUTKARSTVA - ČETVRTI PUT

Dragi moji,

Kad sam bila mala pjevala sam na svim mogućim programima, festivalima, Majskim smotrama, priredbama koje su u našem parku organizovala djeca iz okolnih zgrada. Nastajale su divne kompozicije i ja sam uživala u svakoj ispjevanoj noti. Jedna od najljepših pjesama koju sam pjevala bila je KAD BI ZNALI (ili se možda drugačije zvala, a desetogodišnjakinja u meni je tako upamtila). Želim da je podijelim sa vama. Na žalost, ne znam ko je autor, ali želim da još jednom zaživi.

Možda vam je nekad i otpjevam ;)

Želim nam da Znamo i da Hoćemo. 

A kada je tako, onda i Možemo!

KAD BI ZNALI

Djeci treba tako malo,

malo dobre volje,

da sav svijet bude ljepši,

da nam svima bude bolje.

Kad bi ljudi cijelog svijeta

znali što sve djeci smeta,

dali bi nam sve radosti,

da se diče u starosti

Kad bi znali, kad bi htjeli,

ljudi žuti, crni, bijeli,

kako djeci malo treba,

da polete čak do neba!

Nama djeci malo treba,

malo sreće, sunca, neba,

kad bi samo ljudi htjeli

kako bi se zavoljeli.

Kad bi znali, kad bi htjeli

Ljudi žuti, crni, bijeli

Kako djeci malo treba

Da polete čak do neba!

Ljiljana Burzan Nikolić

Osnivač i Direktorica komunikacija Festivala       

*Pozdravna riječ u brošuri Četvrtog međunarodnog festivala lutkarstva Podgorica, Crna Gora 2015 

     

CVJETKO, VRAPČIĆI, MAČIĆI

Imam vam ja Twingić Cvjetka. To je moj vjerni automobil marke Reno Twingo ukrašen diskretnim cvjetnim naljepnicama. Kad smo se sastavili bio je prvi i jedini. Takav. U mom gradu. Onda se ta kombinacija dopala još ponekome i sada ih ima više. Dobro. Nek su ljudi zadovoljni. 

Mi volimo da volimo.

Moj Twingić Cvjetko imao je nezgodaciju. Pokvario se šiber. A mi baš volimo šiber. Neko vrijeme je bitisao tako zatvoren, a onda je svanuo dan kad je na golicanje sunčevih zraka mogao da namigne i obeća da će ih ugostiti kroz nekoliko sati. ;)

I pođemo mi do servisa da popravimo Cvjetkov mehanizam za mazuljenje sa najdražim suncem. Ostane on na parkingu, a ja se uputim ka prijemnom odjeljenju da predam ključeve. Pažnju mi odvlači nešto sasvim neočekivano. Glasni (kad kažem glasni, mislim baš glasni) cvrkut ptica. Vrabaca. Smjestili se u unutrašnje ćoškove dugačkog, a uskog krova zgrade, u dijelu koji je na otvorenom. Recimo da taj dio krova služi kao nadstrešnica kada pada kiša. Zastadoh malo i uživah u pjesmi i pogledu (zaključivši kako o sivoj pernatoj družini zasigurno vode računa, jer im je pjesma tako radosna) prije nego zakoračih u zgradu. Slučaj je htio da od uobičajena tri zaposlena na tom mjestu, tog ranog jutra bude samo jedan. Iako uvijek jako ljubazni i profesionalni, dodala bih još i kao rijetko gdje u gradu, vidjelo se da je mladiću nezgodno što se napravio red i što nas ima 5-6 koji čekamo da predamo vozila. Čekajući tako svoj red, a moram vam reći da sam prilično dobro savladala sebe u čekanju redova, posmatrala sam prostor u kom se nalazim. Pogled spuštam na moje nokte i provjeru jel neka iscrtana bubamara ostala bez tačkice ili oka, da bi se fokus, onda, prošetao do velikog stakla iza kojeg bješe majstorsko carstvo: radionica. U svojoj prostranoj uređenosti zapažam da je neočekivano (da li neočekivano?) čista. Hvatam svoju misao koja bi me najradije uzela za ruku i tuda prošetala, zavirivši u baš svaku skrivenu majstorsku odaju.

I igram ja kolariću-paniću sa svojim mislima kad na prag padoše dva raspjevana vrapčića u zagrljaju. Jedan kljuca drugog u vrat, ispuštajući vrabeće ratne poklike i mašu krilima nevjerovatno brzo. Izgleda se nešto svađaju. Mora da je zbog neke vrabice. (Više mi se sviđa ta opcija, nego, recimo, da se svađaju zbog hrane. Doduše, ta varijanta sa hranom je isključena jer, rekoh li vam, sigurna sam da o njima brinu komšije čiji su podstanari.) Čin borbe za ljubav drage traje nekoliko sekundi, nakon čega se rivali rastaju, ko dignute, ko pognute glavice s rupicama u vratu i manjkom perja.

Dođe moj red u redu, predadoh ključ, dobih instrukcije, pozvah taksi da me vrati kući. Čekajući prevoz na poziv, čujem tužno mjaukanje ispod nekog parkiranog automobila. Saginjem se i kružim oko kola pokušavajući da lociram odakle stiže tugaljivi ton, kad iza zadnjeg točka glavicu pomalja crno mače, a iza njega još jedno. Razgovorih ih malo, al vidjeh da su uplašeni i napušteni. Uspjela sam da napravim fotografiju na mom usporenom, za promjenu spremnom pametnom telefonu. Stavim fotku na instagram, kad javlja se prijatelj kome su nestali mačići i pita me odakle je fotografija. Sve mu potanko objasnih. Elem, mačići sada šetaju po dvorištu njegove porodične kuće i igraju se sa njegovim mališanima.

Eto, ko bi reko da jedan odlazak na popravku kola može biti tako zanimljiv, sadržajan, pa još se i završiti udomljavanjem malenih bića.

Život je lijep. Kad lijepo gledamo. Kad gledamo lijepo.

Još je ljepši od kad Twingić Cvjetko i ja uživamo u suncu, nebu, zvijezdama.

Ako nas uočite, mahnite nam. I mi ćemo vama. I suncu. Dođe na isto ;)

*Tekst je objavljen u julskom broju magazina Shopping lista 2015.

Podgorički tango u Njegoševoj

Znala sam da će večeras biti sjajno. Ali nisam mogla pretpostaviti da će biti toliko sjajno na plus 35 u 9 uveče, na otvorenom, po sred asfalta.

U okviru "Podgoričkog kulturnog ljeta" održan je koncert Guitaneon dua u sastavu Zoran Anđić-gitara i Aleksandar Nikolić-bandoneon.

Razmisljam nešto, znam li za bandoneon, tako slatka malena harmonika, čarobnog zvuka. Kažu, prije njega je u tango kompozicijama dominirala flauta, da bi zatim zavladao bandoneon koji se pravi u Njemačkoj.

Mnogo sam očekivala od koncerta i zbog toga što se održavao na platou ispred biblioteke u Njegoševoj, što mi se činilo kao odličan potez. Božanstvan koncert, tango, bossa, milonga-kako Nikolić reče "mlađa, razuzdana sestra tanga", :) potpuno me opio i njihala sam se cijelo vrijeme u ritmu muzike sa lepezom koja je šetala iz jedne ruke u drugu i nazad. A, onda u neko doba stiže poruka od Vanje da je iza publike koja je stajala iza nekoliko redova stolica, prava zabava. Eh, kad bih mogla da budem na oba mjesta istovremeno, pomišljam, okrećući se da uhvatim malo plesne atmosfere u sjeni krošnji. Kad, ne prođe mnogo, a pri kraju koncerta, pozva bandeonista plesače da mu se pridruže kod bine, što oni prihvatiše. Mom oduševljenju ne bi kraja. A, bogami, ni kompletne publike. I krenuše. Desetak parova pleše oko muzičara, a u pozadini ulaz u biblioteku. Kakav spoj. Publika uzuđeno kliče. Niko nije ostao ravnodušan. A i kako bi.

Moji Podgoričani plešu tango po sred Njegoševe, spontano pozvani od strane izvođača. Čitam svoje ispisane redove i, i dalje, teže mogu da povjerujem. Iz nekog razloga osjećam se lično ponosnom što, ipak, duh mog grada dobija neke nove obrise. (Ili su to stari, potisnuti od furije miksa tranzicije, ratova i u nikadDaSeNeVrate devedesetim nabreklim primitivizmom). Nemam pojma otkud to, ali tako je.

Sjetih se prekrasnog koncerta od prije neku godinu nasih Srđana Bulatovića i Darka Nikčevića, u bašti Ljubovića (City hotela) kad moja sedmogodišnja ćerka spontano zaplesa u ritmu muzike, pored bine, blizu izvođača, a lijepa dama, hladnog izraza lica i užurbanog, sitnog koraka me zamoli da kažem djetetu da sjedne. I pitah Srđu i Darka poslije koncerta, da razriješim dilemu, da li sam pogriješila što sam ćerkicu ohrabrila da zapleše kad joj se dopala muzika, a oni mi kažu da je za njih to kompliment, da je neko toliko ganut da je poželio da zapleše. I ja tako videm stvari. Ali ne i organizator koncerta. Idemo dalje. Možda su se stvari i tamo promijenila. Želim im da jesu.

Nego, vratimo se podgoričkom tangu u Njegoševoj. Ipak je sve to, za mene, mnogo više od plesa i nota. Zato, večeras ću malo pred spavanje da mantram:

Možda, ipak ima nade za nas?