KAD LILA VILA RAŠIRI KRILA

Intervju u Beauty Friend Magazinu, oktobar 2016.

Upoznajte Lilu Vilu. Za sebe kaže da je rođena Titograđanka, doživotna Podgoričanka, ponosna Crnogorka i radosna pripadnica Univerzuma. Formirale su je genetske predispozicije u kombinaciji sa uticajima brojnih aktivnosti koje je pohađala i njegovala, u djetinjstvu, djevojaštvu i zrelijim godinama: izviđači, pionirski instruktori, podmladak Crvenog krsta, gorani, ritmika, dječji hor ,,Suncokrili“, folklor, solo pjevanje na brojnim dječjim i omladinskim festivalima, gluma, pisanje stručnih tekstova, pisanje dječjih pjesama, volontersko uređenje dječjih igrališta, pisanje za modni magazin, blogovanje, aktivno učešće u brojnim društveno-korisnim projektima, kao i aktivnostima za bolje društvo, u koje svrstava i njen trenutno najdraži projekat: Međunarodni festival lutkarstva.

Profesionalno se bavi marketingom i komunikacijama. Magistrirala je na Ekonomskom fakultetu u Podgorici prije 16 godina, a danas se bavi konsaltingom, predaje Marketing na UDG-ju, predaje PR strategiju i kampanju u Školi za odnose s javnostima, ambasadorka je ,,Angie and me“ radionice romantičnih ukrasa, a kada je inspirisana piše blog LJILJA I ZBILJA.

Kada smo je pitali šta znači Lila Vila, otkrila nam je da je to njen lični brend u razvoju koji ima za cilj da prenosi poruke ljubavi, tolerancije, zajedništva i humanosti i uputila nas na FB Page LilaVila.

Kažete da je Međunarodni festival lutkarstva Vaš najdraži projekat. Ove godine ulazi u svoje peto izdanje, neku vrstu jubileja. Kako danas gledate na početke Festivala?

-Vidim sljedeću sliku: moj drugar iz djetinjstva, danas glumac Gradskog pozorišta i režiser lutkarstva Davor Dragojević, koji dolazi kod mene u veliku kancelariju u suterenu „Pobjede“, gdje sam tada radila kao direktorica marketinga, koji mi kaže: ,,Ljiljo, hajde da organizujemo Festival lutkarstva“, onako, bez pripreme i najave, i ja, koja ni tren ne razmišljajući odgovaram: ,,Hoćemo, druže! I to će da bude sjajan projekat!“ U svom srcu sam odmah znala da je to prava stvar, da možemo i da ćemo da uspijemo. Naravno da je bilo jako teško bez ikakve finansijske sigurnosti, ali, kako to obično biva, u pravom trenutku, za prave stvari, otvaraju se i prava vrata… Princ Nikola Petrović Njegoš kome smo se obratili za podršku, oduševljeno je prihvatio naš prijedlog, od početka prepoznajući vrijednost i dobro koje stvaramo našoj Crnoj Gori. Beskrajno smo mu zahvalni i dan-danas, a naš odnos se pretočio u iskreno prijateljstvo. Princ Nikola Petrović Njegoš proglašen je počasnim ambasadorom našeg Festivala.

Ko će se predstaviti na ovogodišnjem festivalu? Po kojim kriterijumima ste birali učesnike?

-Ove godine imaćemo sedam zemalja učesnica. Slobodno mogu reći prilično egzotičan sastav. Pored naših susjeda SRBIJE, ugostićemo još i POLJSKU, UKRAJINU, MEKSIKO, BRAZIL, TURSKU i IZRAEL. Kriterijum za odabir predstava je zasigurno umjetnički kvalitet. Hvala Ambasadi Izraela u Beogradu i Turskom kulturnom centru ,,Yunus Emre“ bez čije podrške ovogodišnji sastav ne bi bio ovako bogat. Prateći sadržaj Festivala će biti izložba radova ,,Jastuk za mrave“ voljenog dječjeg pjesnika, novinara i umjetnika Dragana Radulovića, a organizovaćemo i dvije edukativne radionice. Prvu će voditi ruska lutkarka Antonina Rozhdestvenskaya, a drugu Turkinja Goher Ergun.

Pored Podgorice, u kojim gradovima publika može da uživa u lutkarskim predstavama?

- U trenutku vođenja ovog razgovora, dogovoreno je osam gradova. Pored Podgorice, predstave će biti izvođene u Herceg Novom, Mojkovcu, Beranama, Andrijevici, Petnjici, Bijelom Polju, Danilovgradu i Kolašinu. Zajedno sa Podgoricom, gdje je Festivalska centrala, stručni i dječji žiri i dodatni sadržaji, ukupno devet gradova! 

I znate šta? 

Potpuno smo oduševljeni!

Posjećenost Međunarodnog festivala lutkarstva iz godine u godinu raste, pa je Velika sala KIC-a ,,Budo Tomović“ premala da primi sve zaintersovane, što je veliki podsticaj za Vas kao osnivača Festivala.

-Posjećenost je zaista impresivna. Kada se predstave održavaju u Velikoj sali, svi posjetioci imaju svoje sjedište, ali kada je neka predstava u Sali DODEST, tu imamo manjak slobodnih mjesta. Međutim, lutkarske predstave se često prave za male sale i one koje su rađene za malu salu ne mogu da se igraju u velikoj, jer bi se izgubio umjetnički doživljaj i unizio cjelokupni kvalitet predstave, što mi nikako ne smijemo dozvoliti. Naš zadatak kao organizatora je da obezbijedimo salu koju umjetnici traže kao adekvatnu za postavku njihove predstave i mi, kao profesionalci, tako i postupamo.

Za učesnike ove manifestacije svake godine organizujete izlete i druge sadržaje putem kojih se oni upoznaju sa našom zemljom, kulturom, istorijom. Posjetiocima poklanjate rasporede časova, pokazivače, letiperke. Osjetljivim socijalnim grupama koje zatraže organizovan dolazak obezbijedite odgovarajuća mjesta. Organizujete edukativne radonice. Prateći sadržaj Festivala su i likovne izložbe. Uz svu tu zaista raznovrsnu i bogatu festivalsku ponudu uspijevate da održite obećanje da je ulazak na sve sadržaje Festivala besplatan, kako bi i oni slabije ekonomske moći mogli dovesti djecu da uživaju u odličnim lutkarskim ostvarenjima. Kako?

-Pažljiv posmatrač koji umije i želi da zapazi, primijetiće da s velikom pažnjom i brigom vodimo računa o apsolutno svakoj komponenti kompleksne organizacije ovog velikog događaja: kulturnoj, turističkoj, obrazovnoj, ekonomskoj, socijalnoj. Ne možemo se pohvaliti da mnogo nadležnih organa na gradskom i državnom nivou iz institucija i organizacija, koje su povezane sa pobrojanim kategorijama prepoznaju, žele i (finansijski) podržavaju ovakav projekat, što smatram ne samo pogrešnim, već i tužnim. Ipak, zahvaljujući onima koji su se uvjerili u rezultate našeg rada, Festival živi. Prije svega tu mislim na Fondaciju „Petrović Njegoš“, Sekretarijat za kulturu Glavnog Grada, KIC ,,Budo Tomović“, Ministarstvo kulture, Ministarstvo održivog razvoja i turizma, Agenciju za elektronske medije i druge kompanije, medije, štamparije koje nam svake godine pomažu da budemo najbolji. Među njima je i ,,Cosmetics market“, priznajem, i moj omiljeni gradski kutak u koji zakoračim i vrijeme staje… kome se i ovim putem zahvaljujemo.

Kazali ste jednom prilikom da je Vaš osnovni cilj, kada je riječ o Festivalu, podizanje nivoa opšte kulture u zemlji, što se najbolje može postići djelovanjem na najmlađe strukture.

-Jesam. Baš tako. Svjedoci smo izloženosti najmlađih raznovrsnim sadržajima problematičnog karaktera. Što preko elektronskih i štampanih medija, što preko interneta. Naše društvo opasno nedovoljno brine o tome. Ako ima još onih koji ne razumiju da sve od djece kreće, da su oni ti sa kojima moramo raditi i kojima moramo usaditi prave vrijednost (a, koje su negdje izgubljene u tranzicionim vremenima), onda smo u velikom problemu. Organizujući Međunarodni festival lutkarstva Davor i ja radimo ono što umijemo i ne umijemo, pa naučimo, možemo i ne možemo, pa savladamo, da crnogorsko društvo bude bolje. Vjerujem da u tome i uspijevamo.

Šta najviše cijenite kod saradnika?

-Proaktivnost, marljivost, kreativnost, posvećenost.

Na šta ste posebno ponosni u svojoj karijeri?

-Ponosna sam što nijesam podlegla preovladavajućem ponašanju koje se njeguje u Crnoj Gori, a koje podrazumijeva prljave igre, podmetanja, namještanja, protekcionizam, revanšizam. Hvala mom ocu čelične radne etike i majci s najvećim srcem. Ja sam oboje. I moje sestre Sneža i Tanja su isto. Ponosna sam na svoja jedinstvena znanja, svoj integritet, svoju direktnost i svoju zaigranost. Volim da kažem da što god da radim, ja se igram. Iako jako odgovorna, temeljna, pažljiva i vrijedna, riječju visoko profesionalna, nikada nisam zaboravila da se sjajno zabavim dok radim i najzahtjevnije projekte. Igra je dječji posao, zar ne?

Koliko je teško u isto vrijeme imati uspješnu karijeru i biti dobar roditelj? Kako naći balans?

- Ne vjerujem u ,,teško“ i ,,lako“, kao što ne vjerujem u ,,ne može“ i ,,nije izvodljivo“. Sve može i sve je izvodljivo. Sjedneš lijepo i posložiš. Što imaš, a što ti nedostaje. Kako da sa raspoloživim dobiješ ono što želiš. I onda to uradiš. Ili smisliš kako da stvoriš ono čime sada ne raspolažeš i uradiš to. I budeš srećan. Ako ne umiješ da budeš srećan, a onda i to naučiš, jer biti srećan je stvar ličnog izbora. 

Ja sam srećna. 

I baš bih voljela da ste i vi.

BUBA KOSOLJUBA :)

U svjetlu aktuelne Olimpijade, podsjeti me Facebook na ovu pjesmu, stvorenu baš u to vrijeme, prije četiri godine. Istina, rukometašice su ove godine nešto drugačije prošle, ali idemo dalje...

Elem, u ovo doba, četiri godine ranije, boravili smo na Crkvini. Dina je imala svojih 7 ljeta, plave kike i pogled pun neodgovorenih pitanja. I usudi se jedna buba da joj zada novi zadatak i oboji njene plave oči u najtamniju nijansu.

A, ja pokušah situaciju objasniti stihom...

BUBA KOSOLJUBA  :)

Tata, tata, vidi

u goste mi došla buba

Kakva li je ovo čudna

Buba Kosoljuba

Otkud li se stvori tu

Ova mala bezuba

Tata, tata, k tebi leti

Buba Kosoljuba

Buba Kosoljuba, Buba Kosoljuba

djevojčica kose voli, crne, smeđe, a tek plave

Buba Kosoljuba, Buba Kosoljuba

na kikice cvjetne sleti, pomiriše male glave

Buba Kosoljuba, Buba Kosoljuba

da je strašna, tek se pravi

Buba Kosoljuba, Buba Kosoljuba

samo svrati da se javi

Leti, leti, tajnu zuji

jedvačujno, nije truba

ali bira kom će šapnut

Buba Kosoljuba

Buba Kosoljuba, Buba Kosoljuba

djevojčica kose voli, crne, smeđe, a tek plave

Buba Kosoljuba, Buba Kosoljuba

na kikice cvjetne sleti, pomiriše male glave

Buba Kosoljuba, Buba Kosoljuba

da je strašna, tek se pravi

Buba Kosoljuba, Buba Kosoljuba

samo svrati da se javi

Crkvina, 11.8.2012. 

Dan kad su rukometašice osvojile srebro na Olimpijadi i kad je Dini u kosu sletjela buba :)

REDOVI, LJUDI I TRUBA

Odavno krecem da se bavim redovima. I nama u redovima. I nivoom nekulture. I nivoom neznanja. I nenivoom.

SLIKA PRVA

Prošle sedmice. Nalazim se u radnji rasprostranjenog lanca marketa robe široke potrošnje. Pronalazim željene namirnice i stajem u red kod kase koja radi. Treća sam u redu. Tu je još jedna kasa koja ne radi, ali kako se polako red produžuje, nailazi druga kasirka i sijeda za drugu kasu. Izgovara rečnicu Izvolite, možete preći ovdje. Nastaje mini stampedo u kome najbrži stigne prvi. Kasirka se na to ne obazire, kao ni većina ljudi iz reda. Naravno da je logično da ko je bliži u postojećem redu treba da ima primat i bude prvi na drugoj kasi, ali ne. Naš narod i dalje ima potrebu da potrči tih 78 cm, "pobijedi"?!ostale čekače i osvoji mjesto koje mu pripada zahvaljujući brzonogosti. I nedostatku vaspitanja. U stvari, neko jednostavno o tome ne razmišlja nego radi ono što uvijek radi. Grabi. A, kad bi malo zastali, pa razmislili, pa pogledali oko sebe i potrudili se da vide one drugačije, pa da da možda razmisle žašto oni to tako. Možda bi shvatili. Naučili. Prihvatili. Možda bi se sjetili da je nekad neko njih uvažio i prepustio im ono što im pripada. Nije grabio. Jer nisu svi grabljivci. Kao grabljivci. Grabljivci.

SLIKA DRUGA

Juče. Veliki podgorički šoping centar. Popularna radnja sa povoljnim cijenama. Vrijeme popusta. Dvije kase. Jedna zatvorena. Ispred druge red od oko dvadeset ljudi. Da, dvadeset. Kasirka radi svoj posao, artikli joj padaju, ne podiže ni jedan. Podižu ih čekači. Pošto sam deseta u redu imam vremena da posmatram, analiziram, razmišljam, zaključujem. Pošto je to jedna od onih radnji koje imaju menadžera radnje, naivno mislim da im se to tako sad desilo i da sigurno nisu imali vremena da brzo odreaguju i prebace neku od zaposlenih da bude za kasom. Odčekam svoje, platim račun i odem kući vjerujući da će se situacija sa redovima sigurno srediti. Dolazim uveče u isti objekat, sat vremena prije zatvaranja, idem na drugo mjesto ali prolazim pored te radnje. Red je isti. ISTI. Sigurno dvadeset ljudi čeka. Dakle cijeli dan je pred kasom nedopustivo dugačak red. I ne, neću pričati o tome koliko je to loše za tu radnju, koliko negativnih emocija i utisaka je ponijelo na stotine kupaca. Neću ni pokušati da shvatim drugu stranu kojoj su, recimo, sveli osoblje na minimum i nema ljude koji bi mogli "uskočiti" za slučaj potrebe. Jer menadžer nema rješenje. Jer ne postoji protokol što i kako se postupa u datoj situaciji. Jer ih redovi u vrijeme popusta iznenade kao snijeg putare zimi na sjeveru Crne Gore. Jer smo mi jedna truba. I sebi i drugima.

SLIKA TREĆA

Prije nekoliko godina. NLB Montenegro banka. Uvedene trake za one koji ne razumiju da u redu treba čekati jedno iza drugog i za one koji ne razumiju gdje tačno valja stajati. Svi stoje u jednom redu i ko dodje na red ide na prvi slobodni šalter (od tri). Ako neko ne poštuje red, tu je obezbjeđenje koje napominje prekršioca da se drži pravila ponašanja u banci, ne ometa onog ispred sebe, kao ni šaltersku radnicu.
Eto kako može.
Ko zna.
Ko hoće.
Ko umije.
Kome je važno.

Da li je vama važno?

STONOGA

E baš ste me obradovali što vam se toliko svijdjela pjesma JA SE ZOVEM DINA (za tri dana stigla je na drugo mjesto po čitanosti od kad pišem blog!) pa rekoh da nastavim sa objavljivanjem dječjih pjesama :)
I pjesma koju ću danas podijeliti ima lični pečat. Maja, ćerka moje kume Ane, u to vrijeme prekrasna djevojčica, a danas tinejdžerka, igrala se na igralištu u našem G kvartu, koje je oivičeno G zgradom, našom zgradom i onom pored Tehničke (škole). Sva djeca iz komšiluka tu su se skupljala i bojila djetinjstvo. Ali, djeca, ko djeca, katkad i nestašna i nepažljiva, uspiju i da se povrijede, pa nekad i ozbiljnije od redovnih ogrebotina i modrica. Tako je junakinja ove pjesme, Maja, kako će mi ispričati njena mama Ana, ljuljajući se pala i slomila lakat. Kao podsjetnik na taj događaj na lijevom laktu ostao je ožiljak koji je ličio na stonogu. Slušajući priču, stvarala sam sliku od slova i poklonila je Maji, ali i svoj djeci uz poruku da se mora voditi briga o zdravlju.
I priča se tu ne završava.
Anja, ćerka mog školskog drugara Nikole, voljela je da pjeva na dječjim festivalima i jedne prilike otpjevala je Stonogu. I da uspomena bude zaokružena, na dječjem događaju DAN SUNCA koji sam u to vrijeme radila, u muzičkom dijelu programa Anja je otpjevala Stonogu, a Maja je smislila svoju koreografiju i upotpunila izvođenje originalnim scenskim nastupom.
Kakva divna uspomena!

STONOGA

Igrala se Maja u parku kod zgrade
skakutala tamo-amo ko što djeca rade
ručicama uhvatila granu pa se njiše
gore-dolje idu zgrade, sunce još i više!

Otvorila oči širom, sluša dječju graju
dvije ruke ljuljalice baš joj dugo traju
"Pusti granu ako smiješ, ti lijeva trapavice"
reče desna ruka glasom suparnice.

Lijeva ruka pusti granu, al desnica ne izdrža
pade Maja, stiže mama i od vjetra brža!
Doktor kaže slomljen lakat, al hrabra je ona
pa još dokaz pokazuje drugarima, bez pardona!

Stonoga se uselila na lijevi lakat
pa podsjeća Maju na važan zadatak:
i kada je igra pravo dječje slavlje
znaj da prvo moraš sačuvati zdravlje!

Skači, viči, lupaj, trupaj, sve do mile volje
samo svoju glavu čuvaj i od majke bolje!
Prijatelje svoje pazi, pruži ruku svima
svijet je puno bolji kad drugarstva ima!

Podgorica, 2009.

Biografska priča u stihu o jednom doživljaju gospođice Maje Cmiljanić, jubi je Lila  :)

JA SE ZOVEM DINA

Dina na proslavi petog rođendana

Moja ćerka Dina ima 11 godina.
Velika djevojčica ;)
A djevojčice ko djevojčice.
Beskrajno šarmantne, slatke, mile, najčešće i nemaš pojma kako sve klizi kako one hoće.
Kad je bila mala tepali smo joj svakojako.
Baš, baš je imala mnogo nadimaka.
A ona je voljela da je zovemo po imenu.
Dina.
I nastade pjesma.

Ja se zovem DINA

Počelo je s Bebolina, zatim dođe Mala Fina
Čokolina, Bambolina, Suncolina, Balerina
Onda prođe doba rime. Rekoh, dobih nazad ime,
al ne lezi vraže, (oooo masaže!) tepalice opet draže.

Sunce, Zlato, Srcka, Cicka, Srećo, Zlato, Vrcka, Micka,
Ljubav Mala, Cio Svijete, ima l' ime ovo dijete?
 Mama, tata, mili braco, đede, tetke, baka Caco,
znam ja da vi to od srca, ljubav vaša svuda vrca...

Nego, imam molbu jednu, sasvim malu, neuglednu:
Voljela bih, ako može, svi nadimci da se slože,
u sjećanja da se odlože, al isprave, ne tobože,
Onda da se s pažnjom čuje, što vam subjekt poručuje:

Svi vi moji dragi, mili, sve vas volim, zdravo bili,
Sve vas ljubim, sve vas grlim, obasipam prahom vrlim...
Proglašavam, svi da čuju, upamte i poštuju, preko rijeka i planina:
ja se zovem DINA!

Podgorica, 12. oktobar 2010.