BOLDANI

Ima dana kad boli. Prepoznam ih odmah. Počne od jutra. Kao kada organizam funkcioniše bez želuca. Sve se nešto unosi, ali nema varenja. Sadržaj upada u rupu. I puni je. Svakim novim punjenjem sve je jači pritisak na srce. I puni je. Dok se ono potpuno ne utopi. I puni je. U zeleno-žutu ljepljivu masu koja isparava. I puni je. Onda pukne. Sve. I izbacim je u jednom uzdahu. Svu. Valjda.
I dam sebi nova obećanja. I nove zadatke. I nove zanimalice pažnje skretalice.
Ne pitam kolko košta. Života.
Dok i njih ne potrošim.

Pa opet.

DAJ DA DOBIJEŠ

photo by: THE_LAB Studio

Prije deset i kusur godina rađala se jedna nova kompanija, puna velikih očekivanja, nada i planova. Pod njenim krilom, rodili su se i neki novi mladi kadrovi, sa pozicijama koje su nosile nazive iz kojih si zaključivala kao su oni baš važni u svom poslu. I ja sam bila dio te kreacije novog života. Biti dijelom Nastajanja jedno je od velikih zadovoljstava koje mi život svako malo donosi. Ili ga ja biram. Kako god. Divno je to vrijeme bilo. Puno iščekivanja, nestrpljenja i velikog truda da novorođenče što lakše prođe kroz porođajni proces i spremno dočeka šljašteće svjetlo života van majčine zaštite.

Elem, neka nova industrija, neki novi kadrovi i novi načini u jednom trenutku su mi razbili ljepotu stvaranja novog i vrijednog. Zato što je put kojim se stvara uspjeh postao naopak. Određeni ljudi zastupali su stav da informacje i znanje koje su bili u prilici da prikupe zahvaljujući svojim pozicijama, treba da zadrže za sebe. Da ih skroz zaključaju od radoznalih pogleda i pitanja drugih kolega, jer su željeli da budu nezamjenjivi. Ono što nijesu znali jeste da niko nije nezamjenjiv. Svi smo mi prolazni, samo neke od nas radije zadrže zbog drugačijeg pristupa. Meni, koja zastupam otvorenost, dijeljenje, kontinuirano ulaganje u sebe, u druge i u odnose, sebičluk naprosto ne prija kao radno okruženje. I nijesam bila jedina. Sjećam se da je jedan bivši kolega prešao na manje atraktivno radno mjesto zato što mu je prvi kolega uskraćivao informacije koje su bile ključne za posao.

Nije dobro biti sebičan. Ne kažem da ne treba voditi računa o sopstvenim investicijama, ali tvrdim da su investicije u međuljudske odnose mnogo češće plodonosne nego što to nijesu. Lično se trudim da nađem vrijeme, (pa čak i kada ga nemam!) da prenesem znanje, dam savjet, saslušam i podijelim, ama baš svakog dana.

Samo davanjem  možemo dobiti više.

Ako dijelimo dobro, dobro se uvećava pa više nije dobro samo meni nego i onima oko mene. Ako oni nastave da dijele dobro, eto još jedan krug dobrote. I tako redom. Kapirate kuda zaključak vodi.

Idite za dobrim primjerom. Ako je neko loš, a čini se uspješnim, ne pratite njegov primjer. Pratite svoj primjer koji se zasniva na dijeljenju dobrog. Dobro je dobro i onda kada ga niko ne praktikuje, a loše je loše pa čak i ako svi to rade. Izaberimo pravi put, pa što i ako je teži. Ko kaže da je teže gore? Što nas je više koji dijelimo dobro, lijepo i pozitivno, to će naše društvo sve više poprimati takve karakteristike. I pravi put će sve više postajati lak.

Možemo mi to. Pitanje je samo da li hoćemo. Ja hoću. A ti?

*Tekst je objavljen 2013.  u majskom broju magazina Montenegro Shopping Lista

SAMOGOLJAVANJE

Ma nemam pojma boli li. Vjerovatno boli. Ako dozvoliš. Ego čuda radi. U stvari, kad sam uzela stvar u svoje ruke, osjetila sam takvo olakšanje. Imalo je oblik slobode.

Elem, kada za nečim vapiš, kada ti je svaka pora na koži otvoena od bola do vriska, naiđe ponekad i neki lažni spas. Pomisliš, u pravo vrijeme... Pomisliš, bolje sam... Pomisliš... Možda znaš, a možda i ne znaš da je lažan u tom prvom trenu, mada... duboko u sebi uvijek znaš... ako hoćeš da znaš...  Laž, ipak, jeste laž.
E tu je caka.
Nekad ne želimo da vidimo laž. Vidimo ono što nam se sviđa. Što nam godi. Od čega se osjećamo lijepi. Spolja ili iznutra. Na trenutak. A trenutak zna da traje... i traje... i traje...
Trenutak zna i da obmane. Ali zna i da te osvijesti. Kad mu dozvoliš.

Ne znam za vas, al kad ja imam neke dileme, ono baš velike, moj stomak nepogrešivo radi. Uvijek mi da smjernice. Kao da mu je to obaveza. (A niko ga ništa ne pita?!) Još samo da hoću da ga poslušam.

I naučila sam da ga slušam. Češće. Znaci variraju od leptirica koji golicaju najljepšu melodiju srca do nepomičnog nijemog kamenog bloka koji ne mrda sa svojom tonom težine. Nekada izađu i bodlje. Lijepo razore stomak i izađu napolje da me odbrane. Zamislite kad ih nekad nisam primjećivala (ili to, prosto, nisam htjela!), pa one umjesto da me odbrane, povrijede me, ali ono baš, stvore se rane koje krvare... 

Ali, avaj... kako odbraniti sebe od sebe, kada to ne želiš.

Onda sam doskočila sebi. Kažem ajde vala baš. Uradi to. Pokaži ti tom umišljenom stomaku da nije u pravu. Uradi egu ćef. I uradim ga. I naravno da se situacija namjesti da ti se odjednom razbistri. Samim činom te neposlušnosti i inaćenja sa samom sobom. Kakva je to mocna masina. Inat.

Uostaslom. šta je to bol? Nekako u posljednje vrijeme, kao da sam postala imuna na bol. Mislim, nije baš baš tako, ali pitam se da li sam to savladala lekcije iz prihvatanja ili me zivot sve manje izaziva.
Ili sam zavrijedila da me izaziva nagrađujući me. Ma da! To mi se najviše sviđa! Samo lijepo, dobro i radosno je predamnom. A ako i zaluta opet neka šarka-varka, unaprijed je razobličena.

Divan je dan. Svaki. Kad si iskren. Prema sebi. Pa i kad ti se ne svidja to sto vidis u ogledalu. Tada je najdivniji, jer ides dalje. Ka svidjanju. Sebe.

PROLJEĆE

photo by: THE_LAB Studio

Proljeće je najdivnije biće na planeti Zemlji. Da, biće. Proljeće ima svoju dušu, srce i zaseban život. Proljeće je svakoliki pokretač i glavni i odgovorni za naše dobre vibracije u martu, aprilu i maju. Onda krenu da prže gospođe podgoričke vrućine.Još ranije sam sebi zadala zadatak da naučim proljeće napamet (mnogo mi se sviđa ona engleska „by heart“, nekako mi je prikladnija) i da ga čuvam i njegujem 12 mjeseci. U sebi. Da ga isijavam svakog dana. Da mi bude cvjetno i mirisno. Lepršavo i lagano. Kao miris lipe krajem maja u mom Bulevaru Lenjina (Sv. Petra Cetinjskog) čijem se dodiru posebno raduje moj vrat. Mislim da mi ne ide loše. U posljednje vrijeme, čak, vrlo dobro! 

Zadovoljna sam svojim napredovanjem, a koliko vidim, i dragi ljudi koji me okružuju osjećaju lepršavi vajb koji im šaljem. Osjećam se odlično. I opet kažem-sve je u nama. I biće proljeće. I biće ptica. I biće čovjek. I biće nečovjek. Sa raznih strana sam čula jednu pričicu, pa ne znam tačno čija je, možda indijska, možda indijanska… u svakom slučaju svodi se na sljedeće: u nama postoje dva bića-dobro i zlo i pobijediće ono koje budemo bolje njegovali i hranili. A ja bih to nekako proširila i dala mu po demokratiji, pa dozvolila desetinama bića da budu tu, unutra, da plešu i pjevaju, ćute i miruju, dok god su to ona koja u nama bude dobro, lijepo, plemenito i radosno. Dok god ih sve možemo staviti u jedan veeeliki suncohvat koji se samo jednim imenom zove. Pet slova. Prvo je lj. Naravno, upravo to što ste pomislili. Pa da, nije slovo lj slučajno u riječi proljeće. Naprotiv. Tu je sasvim namjenski, ušuškano u sredini, da ga vječno ljubucka. Pa ne počinje ni moje ime slučjno slovom lj. Na čelu, da se zna ko je glavni! Hvala ti, Majko!Razmišljate li o tome kako i koliko dozvoljavamo da drugi utiču na naše raspoloženje, ponašanje, život… Zašto im to dozvoljavamo? Drugi imaju mogućnost da diktiraju naše ponašanje tačno onoliko koliko im mi to dozvolimo. Pa hajde da dozvolimo sebi da na svoje živote sami utičemo. Da sami sebi budemo izvor radosti i zadovoljstva. A kada je tako i oni oko nas će se otvoriti i dozvoliti da im prenesemo svoju radost.Ajde, da napravimo jedan eksperimentić, važi?Pokušajte ovo: smiješite se što češće i što iskrenije. Pravo iz srca. Obratite pažnju na svoj osmijeh. Obratite pažnju koliko ljepote prenesete nekome kome se javite s osmijehom-a on/ona vam, skoro po pravilu uzvrati osmijehom. Zadajte sebi zadatak da prije nego kažete zdravo (ogledalu, psiću ili prijateljici), prvo pozdravite svoj osmijeh. Poželite mu iskrenu dobrodošlicu i učinite sve da se dugo zadrži na vašim usnama. Ne košta ništa. A čini čuda.Moja prijateljica Kaća kaže “nemojte da mi vjerujete, probajte”. Pa eto, i ja vama kažem-probajte, sjajno je!Ih što radi ovo moje proljeće… Neka zadugo cvjetamo.I, da, ne zaboravite na osmijeh...

*Tekst je objavljen  2013. u aprilskom broju magazina Montenegro Shopping Lista

OSMI MART

photo by: THE LAB Studio

 Svakog Osmog marta razmišljam o sebi, crnogrskoj Ženi, svojoj majci i učiteljici Maji.

I iako smatram da svaki dan, a ne samo jedan u godini,  treba da bude dan kada se ženi poklanja pažnja, nježnost i ljubav, jer iz toga crpi snagu za dalje, obraduju me čestitke koje mi djeca osmisle i pripreme. Velika je radost u igri. A tek igra u radosti…

Ispričaću vam jednu priču o mojoj učiteljici. Kažem jednu, jer imala bih da vam ih pričam mnogo. Ali ova se tiče Osmog marta.

Imala sam neizrecivu sreću da imam učiteljicu kakvu niko imao nije. Učiteljicu koja nam je bila i učiteljica Života, što ćemo, naravno, tek kasnije shvatiti. Samo jedna, osmomartovska lekcija koju nas je naučila, obilježila mi je školovanje i odrastanje i pokazala mi put kojim se rjeđe ide. Linijom većeg otpora. Pravi put.

“Osmomartovska groznica” u blizini moje škole “Maksim Gorki” nije se mnogo razlikovala od onih u drugim podgoričkim školama. Odasvuda su iznicali prodavci sa upakovanim sitnicama, ikebanicama, vazicama, saksijicama i kolonama šarenog cvijeća, od ruža do narcisa. Djeca su se gužvala da bolje vide, odaberu, pokušaju da pogode što bi se od sveg tog mirisnog džumbusa moglo dopasti njihovoj učiteljici ili nastavnici.

Vidite, moje odjeljenje, II4, pa III4, bilo je izuzeto iz tog vrtloga. (U prvom razredu sam imala drugu učiteljicu, a učiteljica Maja je počela da mi predaje od drugog).

Nekoliko dana prije 8. marta, naša učiteljica bi strogo podvukla da joj niko od učenika ne smije donijeti poklon za Dan žena i da je jedini poklon koji ona prima dobro učenje, vladanje i dobra ocjena. Znala je to da ponovi i po nekoliko puta, da dobro upamtimo. Naše raširene okice nijemo su je gledale i nešto čekale-nekakav nastavak rečenice koji nije dolazio. Ali bi, zato, došao i taj Osmi mart. Poneko ko bi se prevario i donio poklon, bio bi vraćen uz učtivu zahvalnost i podsjećanje uz strogu kritiku, da je na vrijeme rečeno da učiteljica neće primati poklone.

Ništa nam nije bilo jasno. Pa, mi smo voljeli da darujemo učiteljici neku sitnicu. To svi rade. Osim II4.

Prošlo je mnogo martova od tada. Učiteljica Maja je nastavila sa istom praksom i nakon naše generacije. I onda je otišla u penziju.

Iako smo bili zbunjeni i donekle uvrijeđeni što naša učiteljica nije primala poklone od nas, nakon određenog niza godina, kada smo dovoljno sazreli da razumijemo, osjećanje zbunjenosti i nijeme zaprepašćenosti se pretvorilo u osjećanje zahvalnosti za veliku životnu lekciju. U našem odjeljenju bilo je veliki broj djece iz siromašnih, radničkih porodica. Mojoj učiteljici je bilo najvažnije da se ta djeca uklope i ne osjećaju manje važnim ili vrijednim zato što su manje imućni. Iako u doba mog djetinjstva maltene i nije bilo bogataša, većina je pripradala srednjoj klasi, nekako se sklopilo da je baš u našem odjeljenju bilo mnogo onih najsiromašnijih. U stvari se nije sklopilo, već je učiteljica Maja prigrlila baš tu djecu. Znala je ona da ih ona može najbolje naučiti da drže do sebe i svojih vrijednosti, jer novac nije mjerilo vrijednosti. Mjerilo vrijednosti je naše unutrašnje bogatstvo. Ono što su nas kod kuće naučili dok smo bili još maleni i formirali se. Znanje koje smo sticali i stičemo. A ima i nas srećnih koje je i učiteljica naučila posebnim znanjima: da su sva djeca jednaka i važna i vrijedna pažnje i ljubavi. Pa kad ta djeca porastu, postanu ljudi. I oni su jednaki i vrijedni. Svi. Baš svi.

Eto, ja sam naučila i danas to učim svoju djecu, onako kako umijem. I svu djecu sa kojom dolazim u kontakt na razne načine. I njihove roditelje, takođe. One koji žele da čuju. I one koji to ne žele ili ne umiju. Ali ja imam svoju misiju i vrijedno radim. I uspjeću. Zato što u biti ljudi jesu dobri, samo što to ponekad zaborave. Ponese ih materijalno…

Sjetih se nešto. Kad ovaj tekst bude objavljen, biće početak marta. Pravo vrijeme da pođem do dvorca Petrovića i provjerim da li još uvijek u dvorištu ima ljubičica koje sam kao mala brala za majku i učiteljicu Maju. Da, to je bio poklon koji jeste primala. Ljubičice koje sam lično ubrala. Najljepše ljubičice za moju teta Maju. Obećavam da ću da ih potražim i odnesem joj. Poći ću sa mojom Dinom koja je sad u drugom razredu osnovne i pokazaću joj gdje ih ima najviše. Ih, pa naravno da se sjećam gdje izviruje najviše ljupkih ljubičanstvenih gospođica! Dina će ubrati ljubičice za baku Cacu i za svoju učiteljicu Suzanu, a ja za moju učiteljicu. Jednu, jedinu-učiteljicu Milevu-Maju Gojnić.

*Tekst je objavljen  2013. u martovskom broju magazina Montenegro Shopping Lista

KAKO SPAVATE?

Razmišljam nešto, svi nezadovoljni. Generalno. Životom.
Kod nas (a mislim i ne samo kod nas) prethodno se nadopunjava formulom:
 ŽIVOT=ZARADA.

I kad krenem da raščlanim i život i zaradu i zadovoljsto i nezadovoljstvo, dođem do jednog. Do čovjeka. Do ljudskih osobina. Do vrijednosti koje čovjek gaji i upražnjava.
Kažu riba od glave smrdi. To mu dođe da je za nezadovoljstvo naroda kriva vlast. A, opet, tu vlast bira narod. Zatvori se krug. Kakvi smo to mi ako biramo vlast kojom nijesmo zadovoljni?
Zavisni? Od vlasti? Zar se sve svodi na vlast? Zar je jedini kvalitet, sreća, zadovoljstvo i suprotno tome u vlasti?
Ovo, u stvari, uopšte ne treba da ide u pravcu kritike ili pohvale vlasti. Ne, to nije tema. Tema je zašto smo takvi kakvi smo i da li želimo da se promijenimo.
Ipak, kako se oko nje sve vrti, ajmo prvo o vlasti, jer i u njoj su neki ljudi koji žive svoje vrijednosti. U vlasti, u smislu aparata koji upravlja zemljom, kao i u bilo kojoj drugoj kompaniji, organizaciji, udruženju, postoje vrijedni i lijeni, pošteni i nepošteni, vođe i sljedbenici. One najbliže predsjedniku (države, parlamenta, vlade), isto kao i u kompaniji direktor, bira predsjednik. Koji je kriterijum? Najvažniji kriterijum je pripadnost partiji. Zatim idu ostali. Onda najbliži biraju sebi najbliže, a sebi najbliži, opet, sebi najbliže. I ako kriterijum nije pripadnost partiji, onda je to, definitivno, povjerenje. E sad, na nižim nivoima, zastupljen je i kriterijum, pripradnost porodici, prijateljima, ostalim interesnim grupama... Ima tu i iskustva i znanja i nivoa obrazovanja, ali i među tim i takvim kriterijumima, prednost se ipak da onima s početka priče. Idelano je da zadovolje najmanje jedan kriterijum iz prve i jedan iz druge grupe.
I da se razumijemo. Nemam ja ništa protiv da ljudi koji snose ogromne odgovornosti biraju svoje prve saradnike. Nikako. To je sasvim ispravan put, jer do rezultata se moze doci samo vrijednim radom koji moraju da iznesu sposobni, oni koji će biti privrženi cilju i svom nadležnom. To, dakako, podrazumijeva i dizanje glasa protiv ili ukazivanje na greške i pogrešne pravce cilja, ukoliko se takvo što otvori. To su ljudi od znanja i povjerenja.Ono što tu, često, nedostaje je integritet.

Ima tu jedna caka. Kada određeni ljudi od znanja i povjerenja dođu na pozicije, kreće transformacija. Unutrašnja. Postaju straaaašno važni jer obavljaju važan posao=upravljaju novcem, ljudima. Tako je to u njihovim glavama. (Prije desetak i kusur godina, zamalo me rođeni ego zaveo da upadnem u tu zamku. Srećom, zamalo; na vrijeme sam se osvijestila, išamarala ego i uvidjela kakav je to privid i koliko je to štetno) E sad, ako posmatraš da je tvoj posao važniji od drugog i da ti to daje za pravo da živiš bahatost, to najviše govori o tebi. Ja smatram da je svaki posao važan i da je jako važno da svaki posao obavljamo vrijedno i nabolje što umijemo. Ali pozicija ne smije da daje za pravo nikome da se ponaša nečasno i bahato.To sve u slučaju izostanka integriteta kod gore pomenutih ljudi od znanja i povjerenja. Ako je isti, pak, tu, imamo rukovodioce dobrog kova. Prave modele na koje se buduci mladi lideri valjaju ugledati. Ovako, ugledaju se na one druge i to ima postaje obrazac koji je pravilan, jer funkcioniše. I prenosi se s koljena na koljeno. I postaje očekivano ponašanje u koje se ukplapaš. Dokle? Odgovor je jednostavan: dok se ne donese i sprovede odluka da je integritet u sprezi sa znanjem najvažniji kriterijum, važniji od pripadnosti partiji ili bilo kojoj interesnoj grupi.

Svi smo čuli priče kako moć opija. I sigurno da je tako. Onima koji to dozvole i onima za koje je moć nešto što crpe iz vana. Nego mene više zanima šta je moć i ko nam je daje, a ko uzima. Moć, po uvriježenom tumačenju, daje vlast, pozicija, novac kojim gazduješ. Za mene, moć je u meni i mom odnosu prema svemu što je u meni i oko mene. I prema poziciji. Ako ja dozvolim da moja lična moć-da budem vladarkom svojih percepcija, vrijednosti i ubjeđenja poljulja ova Spoljna Moć, ja sam u stvarni lišena Moći.

Bila sam skoro u jednoj situaciji u kojoj mi je servirano da iskoristim tu Lažnu moć i ostvarim ličnu korist. Odbila sam, naravno, ali i podijelila sa pretpostavljenim koji mi je rekao "ja sam znao da ti tome možeš da se odupreš".  A da li svi pretpostavljeni znaju da oni koji su im najbliži i koje su, većinom, oni birali, mogu tome da se odupru. Zato što je to ispravno. Mislim da ne znaju. Mislim čak i da o tome ne vode računa. E zato smo tu đe smo.
Jedan potpuno naopak obrazac ponasanja je postao standard. I ljudi se uklapaju u taj standard. U nešto što su devedesete utemeljile kao novi sistem vrijednosti u kome važi pravilo: sposoban=snalažljiv=kradljivac=dobar glas.
U kupovinu i prodaju sebe samih.
Za par kila sira i brendirani komad odjeće.
Samo miran san donosi mir i istinsku sreću.
Samo miran san.
Kako spavate?

GILFANA

foto: THELAB Studio

Počela je zima u Podgorici. Ne volim je, al ko te pita. Život ide i ti se uklapaš u ono što ne možeš da promijeniš. Donosim odluku da ću da volim ovu zimu. Da je prihvatim i da prestanem da kukam kako mi je hladno. I nekako mi je odmah manje hladno. Stvarno.

Poslije redovnog dvosatnog vježbanja duha i tijela koje praktikujem dva puta sedmično sa nekoliko divnih dama u grupi koja s razlogom nosi naziv Vježbaonica za srećan život, ulazim sa Kaćom u Voli da kupim vodu i kačkavalj. Dok čekam svoj red, pažnju mi privlače dva malena bića, kratkih, ućebanih kosa, u sklepanoj odjeći po sistemu daj šta daš i da mi je super. Iz prve nije moguće odrediti da li su dječaci ili djevojčice, dok ne podigoše glave i progovoriše. Jedna od njih je imala pogled koji me je opčinio.

Dok sam čekala da im prodavačica pripremi sendviče, započeh razgovor:  

 Kako se zoveš, pitam je.

Gilfana, kaže.

Gilfana? Kako ti je lijepo ime! Ona se stidljivo smiješi. A koliko imaš godina, Gilfana?

Jedanaest. Jedanaest godina, a nije viša od moje sedmogodišnje ćerke, pomišljam.

A, hoćete li vi da pojedete te sendviče koje vam prodavačica priprema?

Hoćemo, hoćemo, mi, mi, grunuše uglas ove mrvice. Odakle li izađe ova snaga, pomislih.  

Iz gladnog stomaka, odgovori mi srce.

Utoliko dođe moj red za usluženje, a one odskakutaše do kase da kasirki daju žute novčiće koje su stiskale u šakama. Bila sam odmah iza njih, pa nijesu uspjele mnogo da odmaknu mom probuđenom oku. Izađoše iz radnje i stadoše sa strane. Otvoriše sendviče i počeše da jedu. 

Bacite papire u kantu za smeće, važi? Da čuvamo grad na nam bude lijep...

Važi, odgovoriše i odmah baciše u kantu dio papira koji im nije bio potreban.

Ovo se desilo prije nekih desetak dana, a ja i dalje razmišljam o Gilfani. O njenim toplim smeđim očima koje se smiju draže nego njene slatke usnice. Sigurno su i njenoj majci tako lijepe kao što su meni. Ili ona nema vremena da uživa u svom djetetu jer negdje prosi za koru hljeba. Ili je mozda gleda s neba, jer tamo ne mora da se bori da je nahrani, može samo da gleda, koliko god dugo želi, i da se divi malenom biću-njenoj Gilfani.

Kakav li je njen dan. Kako dolazi do novčića kojim plaća sendvič-kiflu iz Volija. Koliko obroka dnevno ima, a da li je ijedan topao. Zna li da piše. Ima li dom. Ima li majku.

I pomislim i mislim kako i dalje naše majke plaše djecu Cigankama.

A, majko, kako bi tebi bilo da neko plaši djecu tobom? Da Ciganka plaši svoje dijete tobom? Majko, da li je neko kriv što je rođen u određeno vrijeme, na određenom mjestu, pod određenim okolnostima? Možda si to ti. Možda je to tvoje dijete. Kao da nije dovoljno što se kroz život muče i što im borba za očuvanje gole egzistencije razvija nagone koji su opšte-društveno neprihvaćeni. Ali nijesu oni krivi. Zašto im društvo ne omogući bolje uslove? I još treba da ih ponižavamo. Majko, objasni djetetu da su i Cigani vrijedni ljudi. Isto kao i ti. Oni su drugačiji. Iz našeg ugla-nesrećni. Iz njihovog, ko to zna... možda i srećni? Ali majko, nemoj da ih ponižavaš. Pomogni im, nauči dijete da ih voli i poštuje. Da voli i poštuje ono što ima, ali i ono što nema.

O čistoći Glavnog Grada vode računa, opet, oni-Romi. Za nas, ove druge, Nerome, to je nešto neprihvatljivo. I adje da ne otvaram temu o prihvatljivosti, nego samo da vas pitam da li treba da im budemo zahvalni ili treba da ih gledamo ispod oka zato što rade nešto što mi ne želimo? Zato što rade pošteno i vrijedno, za sve nas. Za zdravlje našeg grada. Za zdravlje naše djece. Za zdravlje tvog djeteta, majko. Zar ne treba da im kažemo hvala? A veliki broj i odraslih i djece i dalje bacaju smeće po ulici. Zar to nije nešto zbog čega treba da se zastidimo? Znate li zašto? Zato što to naša djeca od nas gledaju. A neko ide i za nama kupi otpatke. Pa nam je taj neko još i ispod nivoa. Ma dajte.  A što kući ne bacamo smeće svuda po sobama? Čiji je naš grad? Jel njihov? Jel naš? Zajednički je. I eto, oni rade nesto sto jeste društveno-prihvatljivo i opet ne valja. Opet smo mi gore a oni dolje. Kakva varka. Svi smo mi isti. Samo neko ima više sreće, a neko manje. Eto to je razlika i ništa više. Ni manje.

Razmisli sljedeći put kad budeš plašila dijete drugim čovjekom. Razmisli da li uopšte treba da plašiš dijete ili treba drugačije da postupiš. Recimo, da mu objasniš? Pa ako treba i deset puta, onda ti to učini deset puta. Neka ti bude i teško i dosadno, ako će te naučiti da poštuješ drugačijeg od sebe. Da poštuješ čovjeka. I ti si čovjek.

*Tekst je objavljen 2013. u februarskom broju magazina Montenegro Shopping Lista, a napisan krajem decembra 2012.