PROLJEĆE U PARIZU

Postoje žene koje kad vole pomjeraju planine.
Ruše zidove.
Grade mostove.
Prave duge.
Plešu dok hodaju, a poezijom se sporazumijevaju.
U očima su im zvijezde.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje žene koje kad su voljene pomjeraju planinske vijence.
Ruše cijele gradske četvrti.
Grade po nekoliko mostova istovremeno, na sprat.
Praveći duge, dodaju i nove boje.
Ples i poezija im služe za nijemi razgovor.
U očima im je svemir.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje i one koje nijesu voljene.
I ne postoje radnje koje se rade udvoje koje ih zanimaju.
Ne postoji tema od koje će im srce zaigrati.
Ne postoji prizor od kojeg će im oko zasijati.
U očima im je daljina.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje i muškarci koji to nikada neće shvatiti.
Jedan.
Mnogi.
Svi.
Možda ih oni i vole.
Na neki svoj način.
(Kažu.)
A i Pariz bi mogao biti tako divan u proljeće.

POVRATAK U ŠARENO DJETINJSTVO

Subota jutro, maj 2013, Podgorica, Preko Morače. Park okružen oslikanim kamenim zaštitnicama koje ga čuvaju od jurnjave bulevara i ulica. Njihove murale novijih datuma je radila grupa koja se potpisuje kao K13. Park mog djetinjstva. Ako ima onih kojima će ime ulice da znači, radi se o ulici Svetozara Markovića. Nego, mi-Podgoričani više volimo da dajemo smjerice tipa: kod česme (u centru), preko puta Simpovke (đe je sad restoran Carine), kod stare apoteke (tu je sad Mantra) kod sata (na Bulevaru, kod Alpa-a kako sam se tek iznenadila kada mi je drugar kome sam zakazala susret kod sata rekao da tog sata nema već godinama... hahahaha) i sl. E, pa, ovaj park je kod Leonarda :)

Spremam se za akciju: trenerka, patike, vlazne maramice... pitam djecu da li žele da mi se pridruže i objašnjavam im o čemu se radi. Oboje prihvataju. Dina ima osam, a Novak deset godina. Ja-Majka se ponosim njihovim izborom.

Udruženje Roditelji pokrenulo je akciju Vratimo djeci igrtališta u okviru koje pozivaju građane da se uključe u obnavljanje parkova, u farbanje i dekorisanje mobilijara koji će preduzeće Zelenilo da popravi i obnovi. Neki novi klinci opet će da se ljuljaju do beskraja, da lete visoko, visoko, sve do neba, dok ljuljaška škripi i škripi i škripi, podsjećajući da nekad valja i stati...  A odavno nisu, bar ne u mom parku, jer su Neki Novi Tinejdžeri Donedavno Klinci odlučili da je baš cool natapati se litrima alkohola u parku i lomiti i uništavati mobilijar, zaboravljajući sate, dane i godine sreće koje im je isti taj park, ne tako davno, pružao...

E pa ja grickam četrdesete i nijesam zaboravila naš park.
Ni divno druženje, moje i mojih sestara Sneške i Tanje, sa Milenom i Anom, Sanjom, Sandom i Ninom, Majom, Nelom i Anom, Sonjom, Oljom, Sanjom i Lukom, Natašom i Peđom, Rankom i Majom, Sandrom i Nebojšom, Tanjom, Gocom i Vladom, Lidijom i Oljom, Bebom i Bobom, pa onda Miškom, Majom, Rankom i Mirom, Batom i Željkom, Botom i Vladanom. I sve mogu da vam nacrtam u kojoj zgradi je ko živio, na kojem spratu, koja vrata.
Ni teta Trajku iz podruma koju smo na dnevnoj bazi gnjavili da nam da čašu vode, koja je imala tri (ili možda četiri?) preslatka riđa sina, od kojih smo jednog zvali Džo jer je imao krive noge na O-kao kauboj.
Ni murvu čije plodove smo krijući jeli. Ni veliki žbun u kome smo se igrali kuće.
Ni oooogromu klizaljku, koju danas zovu toboganom, koja je progutala dugmiće sa mojih košulja i pantalona kad sam se klizala potrbuške, jer je bila sastavljena od nekoliko metalnih pruga debljine dva-tri prstića sa prostorom između pruga taman tolikim da se dugme savršeno uklopi i, dok letimo ka dolje, otpadne. Ih, koliko je dugmića bilo ispod klizaljke. Takva klizaljka još postoiji u susjednom parku koji je isto bio Naš, samo ne ovoliko Naš kao ovaj o kojem pišem. Ta dva parka dijeli samo zgrada u kojoj su živjele  Sonja, Filip, Sanda i Nina, Maja, Nela i Ana, Spasoje i Nebojša, Nataša i Peđa i naravno, teta Trajka.
Ni teta Miru koja nam je kod Ane na rođendanu kuvala kafu.
Ni teta Maru i čika Dragana sa najširim osmijesima na svijetu, koji su me slikali prerušenu u ciganku, raspjevanu i razigranu.
Ni Lidijinu i Oljinu mamu koja je mene i moje sestre zvala patkice.
Ni teta Jelenu koja me je štipala užasno jako, i zbog koje sam, nerijetko, plakala...a ona to iz milošte, jer sam ja taman za štipanje...
Ni naše programe u okviru kojih smo spremali tačke u kojima smo svi učestvovali: pjevali, plesali, recitovali, glumili, a katkad i naplaćivali karte, pa kupovali sladoled u Budimci. A tek kad smo vezle goblene u hladu...
Ni majku koja je molila starije da njene tri ćerke puste da se malo ljuljaju.

klizaljka iz susjednog parka koja je reckala dugmiće :)

Nisam zaboravila i ne želim da zaboravim. Želim da se sjećam. Želim da živim te slike dok sam živa. (izuzimajuci bolno teta Jelenino štipanje, od koje sam dugo potom zazirala)

One su osnova moje današnje sreće.

Zato sam presrećna što sam imala priliku da učestvujem u vraćanju novog života i starih uspomena mom parku djenjstva. Sjajno sam se zabavila farbajući i crtajući cvjetiće, srca, bubamare, tačkice, djeteline s četiri lista i predlažući da crnu iskoristimo tako što ćemo u kombinaciji sa bijelom osnovom napraviti zebrine pruge, a srednjoškolci uradili triput bolje od skromne početne ideje!

novi izgled parka

I srećna sam što su i moja djeca učestvovala u obnavljanju mobilijara koji će i oni koristiti.

I srećna sam što se ipak vraćamo starim vrijednostima i ne gledamo samo koliko ćemo da zaradimo, već ulažemo i u nešto od čega nećemo imati materijalnu korist, a naša djeca mogu imati srećnije djetinjstvo.

I srećna sam ono baš.
Presrećna.

*Tekst je objavljen 2013. u junskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

BOLDANI

Ima dana kad boli. Prepoznam ih odmah. Počne od jutra. Kao kada organizam funkcioniše bez želuca. Sve se nešto unosi, ali nema varenja. Sadržaj upada u rupu. I puni je. Svakim novim punjenjem sve je jači pritisak na srce. I puni je. Dok se ono potpuno ne utopi. I puni je. U zeleno-žutu ljepljivu masu koja isparava. I puni je. Onda pukne. Sve. I izbacim je u jednom uzdahu. Svu. Valjda.
I dam sebi nova obećanja. I nove zadatke. I nove zanimalice pažnje skretalice.
Ne pitam kolko košta. Života.
Dok i njih ne potrošim.

Pa opet.

DAJ DA DOBIJEŠ

photo by: THE_LAB Studio

Prije deset i kusur godina rađala se jedna nova kompanija, puna velikih očekivanja, nada i planova. Pod njenim krilom, rodili su se i neki novi mladi kadrovi, sa pozicijama koje su nosile nazive iz kojih si zaključivala kao su oni baš važni u svom poslu. I ja sam bila dio te kreacije novog života. Biti dijelom Nastajanja jedno je od velikih zadovoljstava koje mi život svako malo donosi. Ili ga ja biram. Kako god. Divno je to vrijeme bilo. Puno iščekivanja, nestrpljenja i velikog truda da novorođenče što lakše prođe kroz porođajni proces i spremno dočeka šljašteće svjetlo života van majčine zaštite.

Elem, neka nova industrija, neki novi kadrovi i novi načini u jednom trenutku su mi razbili ljepotu stvaranja novog i vrijednog. Zato što je put kojim se stvara uspjeh postao naopak. Određeni ljudi zastupali su stav da informacje i znanje koje su bili u prilici da prikupe zahvaljujući svojim pozicijama, treba da zadrže za sebe. Da ih skroz zaključaju od radoznalih pogleda i pitanja drugih kolega, jer su željeli da budu nezamjenjivi. Ono što nijesu znali jeste da niko nije nezamjenjiv. Svi smo mi prolazni, samo neke od nas radije zadrže zbog drugačijeg pristupa. Meni, koja zastupam otvorenost, dijeljenje, kontinuirano ulaganje u sebe, u druge i u odnose, sebičluk naprosto ne prija kao radno okruženje. I nijesam bila jedina. Sjećam se da je jedan bivši kolega prešao na manje atraktivno radno mjesto zato što mu je prvi kolega uskraćivao informacije koje su bile ključne za posao.

Nije dobro biti sebičan. Ne kažem da ne treba voditi računa o sopstvenim investicijama, ali tvrdim da su investicije u međuljudske odnose mnogo češće plodonosne nego što to nijesu. Lično se trudim da nađem vrijeme, (pa čak i kada ga nemam!) da prenesem znanje, dam savjet, saslušam i podijelim, ama baš svakog dana.

Samo davanjem  možemo dobiti više.

Ako dijelimo dobro, dobro se uvećava pa više nije dobro samo meni nego i onima oko mene. Ako oni nastave da dijele dobro, eto još jedan krug dobrote. I tako redom. Kapirate kuda zaključak vodi.

Idite za dobrim primjerom. Ako je neko loš, a čini se uspješnim, ne pratite njegov primjer. Pratite svoj primjer koji se zasniva na dijeljenju dobrog. Dobro je dobro i onda kada ga niko ne praktikuje, a loše je loše pa čak i ako svi to rade. Izaberimo pravi put, pa što i ako je teži. Ko kaže da je teže gore? Što nas je više koji dijelimo dobro, lijepo i pozitivno, to će naše društvo sve više poprimati takve karakteristike. I pravi put će sve više postajati lak.

Možemo mi to. Pitanje je samo da li hoćemo. Ja hoću. A ti?

*Tekst je objavljen 2013.  u majskom broju magazina Montenegro Shopping Lista

SAMOGOLJAVANJE

Ma nemam pojma boli li. Vjerovatno boli. Ako dozvoliš. Ego čuda radi. U stvari, kad sam uzela stvar u svoje ruke, osjetila sam takvo olakšanje. Imalo je oblik slobode.

Elem, kada za nečim vapiš, kada ti je svaka pora na koži otvoena od bola do vriska, naiđe ponekad i neki lažni spas. Pomisliš, u pravo vrijeme... Pomisliš, bolje sam... Pomisliš... Možda znaš, a možda i ne znaš da je lažan u tom prvom trenu, mada... duboko u sebi uvijek znaš... ako hoćeš da znaš...  Laž, ipak, jeste laž.
E tu je caka.
Nekad ne želimo da vidimo laž. Vidimo ono što nam se sviđa. Što nam godi. Od čega se osjećamo lijepi. Spolja ili iznutra. Na trenutak. A trenutak zna da traje... i traje... i traje...
Trenutak zna i da obmane. Ali zna i da te osvijesti. Kad mu dozvoliš.

Ne znam za vas, al kad ja imam neke dileme, ono baš velike, moj stomak nepogrešivo radi. Uvijek mi da smjernice. Kao da mu je to obaveza. (A niko ga ništa ne pita?!) Još samo da hoću da ga poslušam.

I naučila sam da ga slušam. Češće. Znaci variraju od leptirica koji golicaju najljepšu melodiju srca do nepomičnog nijemog kamenog bloka koji ne mrda sa svojom tonom težine. Nekada izađu i bodlje. Lijepo razore stomak i izađu napolje da me odbrane. Zamislite kad ih nekad nisam primjećivala (ili to, prosto, nisam htjela!), pa one umjesto da me odbrane, povrijede me, ali ono baš, stvore se rane koje krvare... 

Ali, avaj... kako odbraniti sebe od sebe, kada to ne želiš.

Onda sam doskočila sebi. Kažem ajde vala baš. Uradi to. Pokaži ti tom umišljenom stomaku da nije u pravu. Uradi egu ćef. I uradim ga. I naravno da se situacija namjesti da ti se odjednom razbistri. Samim činom te neposlušnosti i inaćenja sa samom sobom. Kakva je to mocna masina. Inat.

Uostaslom. šta je to bol? Nekako u posljednje vrijeme, kao da sam postala imuna na bol. Mislim, nije baš baš tako, ali pitam se da li sam to savladala lekcije iz prihvatanja ili me zivot sve manje izaziva.
Ili sam zavrijedila da me izaziva nagrađujući me. Ma da! To mi se najviše sviđa! Samo lijepo, dobro i radosno je predamnom. A ako i zaluta opet neka šarka-varka, unaprijed je razobličena.

Divan je dan. Svaki. Kad si iskren. Prema sebi. Pa i kad ti se ne svidja to sto vidis u ogledalu. Tada je najdivniji, jer ides dalje. Ka svidjanju. Sebe.

PROLJEĆE

photo by: THE_LAB Studio

Proljeće je najdivnije biće na planeti Zemlji. Da, biće. Proljeće ima svoju dušu, srce i zaseban život. Proljeće je svakoliki pokretač i glavni i odgovorni za naše dobre vibracije u martu, aprilu i maju. Onda krenu da prže gospođe podgoričke vrućine.Još ranije sam sebi zadala zadatak da naučim proljeće napamet (mnogo mi se sviđa ona engleska „by heart“, nekako mi je prikladnija) i da ga čuvam i njegujem 12 mjeseci. U sebi. Da ga isijavam svakog dana. Da mi bude cvjetno i mirisno. Lepršavo i lagano. Kao miris lipe krajem maja u mom Bulevaru Lenjina (Sv. Petra Cetinjskog) čijem se dodiru posebno raduje moj vrat. Mislim da mi ne ide loše. U posljednje vrijeme, čak, vrlo dobro! 

Zadovoljna sam svojim napredovanjem, a koliko vidim, i dragi ljudi koji me okružuju osjećaju lepršavi vajb koji im šaljem. Osjećam se odlično. I opet kažem-sve je u nama. I biće proljeće. I biće ptica. I biće čovjek. I biće nečovjek. Sa raznih strana sam čula jednu pričicu, pa ne znam tačno čija je, možda indijska, možda indijanska… u svakom slučaju svodi se na sljedeće: u nama postoje dva bića-dobro i zlo i pobijediće ono koje budemo bolje njegovali i hranili. A ja bih to nekako proširila i dala mu po demokratiji, pa dozvolila desetinama bića da budu tu, unutra, da plešu i pjevaju, ćute i miruju, dok god su to ona koja u nama bude dobro, lijepo, plemenito i radosno. Dok god ih sve možemo staviti u jedan veeeliki suncohvat koji se samo jednim imenom zove. Pet slova. Prvo je lj. Naravno, upravo to što ste pomislili. Pa da, nije slovo lj slučajno u riječi proljeće. Naprotiv. Tu je sasvim namjenski, ušuškano u sredini, da ga vječno ljubucka. Pa ne počinje ni moje ime slučjno slovom lj. Na čelu, da se zna ko je glavni! Hvala ti, Majko!Razmišljate li o tome kako i koliko dozvoljavamo da drugi utiču na naše raspoloženje, ponašanje, život… Zašto im to dozvoljavamo? Drugi imaju mogućnost da diktiraju naše ponašanje tačno onoliko koliko im mi to dozvolimo. Pa hajde da dozvolimo sebi da na svoje živote sami utičemo. Da sami sebi budemo izvor radosti i zadovoljstva. A kada je tako i oni oko nas će se otvoriti i dozvoliti da im prenesemo svoju radost.Ajde, da napravimo jedan eksperimentić, važi?Pokušajte ovo: smiješite se što češće i što iskrenije. Pravo iz srca. Obratite pažnju na svoj osmijeh. Obratite pažnju koliko ljepote prenesete nekome kome se javite s osmijehom-a on/ona vam, skoro po pravilu uzvrati osmijehom. Zadajte sebi zadatak da prije nego kažete zdravo (ogledalu, psiću ili prijateljici), prvo pozdravite svoj osmijeh. Poželite mu iskrenu dobrodošlicu i učinite sve da se dugo zadrži na vašim usnama. Ne košta ništa. A čini čuda.Moja prijateljica Kaća kaže “nemojte da mi vjerujete, probajte”. Pa eto, i ja vama kažem-probajte, sjajno je!Ih što radi ovo moje proljeće… Neka zadugo cvjetamo.I, da, ne zaboravite na osmijeh...

*Tekst je objavljen  2013. u aprilskom broju magazina Montenegro Shopping Lista

OSMI MART

photo by: THE LAB Studio

 Svakog Osmog marta razmišljam o sebi, crnogrskoj Ženi, svojoj majci i učiteljici Maji.

I iako smatram da svaki dan, a ne samo jedan u godini,  treba da bude dan kada se ženi poklanja pažnja, nježnost i ljubav, jer iz toga crpi snagu za dalje, obraduju me čestitke koje mi djeca osmisle i pripreme. Velika je radost u igri. A tek igra u radosti…

Ispričaću vam jednu priču o mojoj učiteljici. Kažem jednu, jer imala bih da vam ih pričam mnogo. Ali ova se tiče Osmog marta.

Imala sam neizrecivu sreću da imam učiteljicu kakvu niko imao nije. Učiteljicu koja nam je bila i učiteljica Života, što ćemo, naravno, tek kasnije shvatiti. Samo jedna, osmomartovska lekcija koju nas je naučila, obilježila mi je školovanje i odrastanje i pokazala mi put kojim se rjeđe ide. Linijom većeg otpora. Pravi put.

“Osmomartovska groznica” u blizini moje škole “Maksim Gorki” nije se mnogo razlikovala od onih u drugim podgoričkim školama. Odasvuda su iznicali prodavci sa upakovanim sitnicama, ikebanicama, vazicama, saksijicama i kolonama šarenog cvijeća, od ruža do narcisa. Djeca su se gužvala da bolje vide, odaberu, pokušaju da pogode što bi se od sveg tog mirisnog džumbusa moglo dopasti njihovoj učiteljici ili nastavnici.

Vidite, moje odjeljenje, II4, pa III4, bilo je izuzeto iz tog vrtloga. (U prvom razredu sam imala drugu učiteljicu, a učiteljica Maja je počela da mi predaje od drugog).

Nekoliko dana prije 8. marta, naša učiteljica bi strogo podvukla da joj niko od učenika ne smije donijeti poklon za Dan žena i da je jedini poklon koji ona prima dobro učenje, vladanje i dobra ocjena. Znala je to da ponovi i po nekoliko puta, da dobro upamtimo. Naše raširene okice nijemo su je gledale i nešto čekale-nekakav nastavak rečenice koji nije dolazio. Ali bi, zato, došao i taj Osmi mart. Poneko ko bi se prevario i donio poklon, bio bi vraćen uz učtivu zahvalnost i podsjećanje uz strogu kritiku, da je na vrijeme rečeno da učiteljica neće primati poklone.

Ništa nam nije bilo jasno. Pa, mi smo voljeli da darujemo učiteljici neku sitnicu. To svi rade. Osim II4.

Prošlo je mnogo martova od tada. Učiteljica Maja je nastavila sa istom praksom i nakon naše generacije. I onda je otišla u penziju.

Iako smo bili zbunjeni i donekle uvrijeđeni što naša učiteljica nije primala poklone od nas, nakon određenog niza godina, kada smo dovoljno sazreli da razumijemo, osjećanje zbunjenosti i nijeme zaprepašćenosti se pretvorilo u osjećanje zahvalnosti za veliku životnu lekciju. U našem odjeljenju bilo je veliki broj djece iz siromašnih, radničkih porodica. Mojoj učiteljici je bilo najvažnije da se ta djeca uklope i ne osjećaju manje važnim ili vrijednim zato što su manje imućni. Iako u doba mog djetinjstva maltene i nije bilo bogataša, većina je pripradala srednjoj klasi, nekako se sklopilo da je baš u našem odjeljenju bilo mnogo onih najsiromašnijih. U stvari se nije sklopilo, već je učiteljica Maja prigrlila baš tu djecu. Znala je ona da ih ona može najbolje naučiti da drže do sebe i svojih vrijednosti, jer novac nije mjerilo vrijednosti. Mjerilo vrijednosti je naše unutrašnje bogatstvo. Ono što su nas kod kuće naučili dok smo bili još maleni i formirali se. Znanje koje smo sticali i stičemo. A ima i nas srećnih koje je i učiteljica naučila posebnim znanjima: da su sva djeca jednaka i važna i vrijedna pažnje i ljubavi. Pa kad ta djeca porastu, postanu ljudi. I oni su jednaki i vrijedni. Svi. Baš svi.

Eto, ja sam naučila i danas to učim svoju djecu, onako kako umijem. I svu djecu sa kojom dolazim u kontakt na razne načine. I njihove roditelje, takođe. One koji žele da čuju. I one koji to ne žele ili ne umiju. Ali ja imam svoju misiju i vrijedno radim. I uspjeću. Zato što u biti ljudi jesu dobri, samo što to ponekad zaborave. Ponese ih materijalno…

Sjetih se nešto. Kad ovaj tekst bude objavljen, biće početak marta. Pravo vrijeme da pođem do dvorca Petrovića i provjerim da li još uvijek u dvorištu ima ljubičica koje sam kao mala brala za majku i učiteljicu Maju. Da, to je bio poklon koji jeste primala. Ljubičice koje sam lično ubrala. Najljepše ljubičice za moju teta Maju. Obećavam da ću da ih potražim i odnesem joj. Poći ću sa mojom Dinom koja je sad u drugom razredu osnovne i pokazaću joj gdje ih ima najviše. Ih, pa naravno da se sjećam gdje izviruje najviše ljupkih ljubičanstvenih gospođica! Dina će ubrati ljubičice za baku Cacu i za svoju učiteljicu Suzanu, a ja za moju učiteljicu. Jednu, jedinu-učiteljicu Milevu-Maju Gojnić.

*Tekst je objavljen  2013. u martovskom broju magazina Montenegro Shopping Lista