LJUBAV ZA LJUBAV SIR ZA MEZE

Koliko žene košta sloboda?
U Crnoj Gori, takvoj kakva nam je, sve je više ekonomski nezavisnih žena. Ono o čemu naše majke nisu ni razmišljale, iz kojeg god razloga, danas je svakodnevica, a slobodno mogu reći i težnja svake mlade samosvjesne žene.
Da ima svoj stav, svoje izbore, svoju ekonomsku slobodu.
I onda dolazimo u situaciju da to postaje problem.
Muškarcima.
Kažu da su ugroženi ako je žena samosvjesna, uspješna, ambiciozna, vrijedna, na poziciji. Ugroženi su zato što im se oduzelo pravo da budu muškarci: da zaštite ženu, da se za nju bore, da budu stub. Kažu, ne zna se ko tu nosi pantalone. A ko im to brani da nose pantalone? Ko im brani da nas štite, da se za nas bore, da nam budu stub? Oni sami sebi.
Ispade da je u stvari imetak taj koji im daje snagu da nam budu stub.
Zar je?
Kakvoj je?
Kojem je?

Otkud, uopšte, ideja da ekonomsku slobodu žene poistovjećuju sa slabljenjem uloge muškarca u zajednici muškarca i žene? Žena i dalje želi da je zaštićena, da se za nju bori, da ima pored sebe onog na koga uvijek može da se osloni. Samo ne želi da bude zavisna. Zar je to loše? Jel ekonomski nezavisna žena možda manje željna ljubavi? (A ekonomski slabostojeći muškarac?) Ili je ista ona manje vrijedna ljubavi? (A on?) Zato što je samostalna? Zato što bira da bude svoja? Zato što bira da bude i ostane njegova iz ljubavi, a ne iz ekonomske zavisnosti. Pa zar baš tada on nije skroz siguran da je izabrala njega zbog njega, a ne zbog njegovog stana? Okej, ima i onih koje žele muškarce koji će da im ugađaju materijalnim stvarima, a one im vraćati svojim ženskim čarima. (Zar nema takvih i muškaraca?!) Ali nisu one (i oni) tema ove moje priče. Tema su one druge.

Toliko divnih žena u svojim tridesetim, četrdesetim, pedesetim, šesdesetim... oko mene koje su same.
Toliko divnih muškaraca u svojim tridesetim, četrdesetim, pedesetim, šesdesetim... oko mene koji su sami.
I ne govorim o onima koji žele tako. Govorim o onima koji rado ne bi bili sami. Ma, ljudi moji, što je to?
Ona ima stan, a on ga nema? To je problem? Pa zaboga?! Zar to nije super? Imaju krov nad glavom! Ljubav ne zanima što piše u posjedovnom listu. Nju zanima sreća.
Koliko žena generacija naših majki je živjelo u stanu svojih muškaraca i nas odgajalo? Al to je ok. On je muskarac i njegovo je da obezbijedi egzistenciju. E, da, normalno je da je zena izdržavano lice. Slabiji pol. Ma ko, bre slabiji pol? Nismo mi slabiji pol. Mi smo žene. Žene. Slabe baš koliko treba i jake isto toliko. Nas zanima ljubav. Više od ičega na svijetu. Ljubav. U tome smo sve iste. Snažno želimo ljubav. Zašto nam je uskraćujete? Zašto tražite da se odreknemo ljubavi prema sebi da bi dobili vašu ljubav? Nije pošteno. Nije ni ispravno. Nije ni moguće. Nećemo se odreći sebe, a vas ćemo jedva dočekati.
Prihvatite nas onakve kakve smo i samo nas volite. Lako je.
Što vas košta ;)

* Tekst je objavljen u julskom broju magazina Shopping Lista 2014.

SREĆAN TI ROĐENDAN, ALEKSA

Juce.Subota oko podne. Djeca i muž su sa bakom i tetkom otišli na more, a ja imam radan vikend.
Odvozim prijateljicu kući nakon predivno provedenog jutra. Otkrila mi je mjesto iz bajke. Razmijenile smo svakojake teme. Smijale se ko šašave. Nurko (Hypko) je opet uspio da nas zasmije. Fino doručkovale i skitkale po radnjama.
Skrećem ka Bloku iz Bulevara i na proširenju mimoilazim dječačića koji stopira. Obučen je u neki sintetički fudbalerski komplet, iznošen, isprane crne boje sa nekim ispisima. Na leđima mu prašnjavi ranac u nekoj jarkoj boji koji pokriva cijela njegova leđa.
Komentarišem s prijateljicom kako tako malo dijete stopira na ulici u podgoričko junsko podne i ćutke se saglašavamo da je od nevolje. Ostavljam je i vraćam se istim putem nazad. Zaustavljam se na proširenju, palim četiri žmigavca, i prilazim malenom.
-Zdravo zlato, kako se zoveš?
-Aveksa.
-Ja sam Ljilja, a đe ideš Aleksa?
-Idem na Mavezu, odgovara maleni tamnoputi klinac.
Oko usta i na obrazima su mu sitne mrve od hljeba.
-Ajde da te prebacim.
-Jel ono tvoje auto, kako ti je vijepo. A odakle ti ovi cvjetovi po njemu?
-Jeste, to sam tako zalijepila jer mi se sviđa.
Sijeda na zadnje sjedište.
-A zašto sam stopiraš, đe ti je majka ili tata?
-Oni su se vazveli, ja sam s majkom.
-A đe si bio sad?
-Išao sam u Hvam za hvanu.
-A što su ti dali?
-Pasulj i hveba.
-A u čemu ti je pasulj, da se ne prospe?
-Neće, neće, u kanticu je.
-A đe ti je majka?
-Ona vadi.
-A imaš li još koga kući?
-Imam sestvu, ona je udata.
-Kolko imaš godina?
-Devet.
-Devet? Bravo ti ga i ja imam ćerku koja ima devet godina.
Zapažam da je sitan za devetogodišnjaka.
-Danas mi je vođendan i baš sam ljut na majku
.... ton kreće ka plačnom
-Danas ti je rođendan? Super! Srećan ti rođendan, Aleksa!
-A majka mi je obećala da će mi dat euvo dva za vođenadan, a nije mi dala i stvašno sam ljut na majku
-Nemoj Aleksa da se ljutiš na majku, ona bi ti dala da je imala i daće ti kad bude imala.
-A mom bvatu je dala, njemu je kupila i biciklo i on mi sad ne da da ga vozim, a ona je vekla da mi da.
-Pa tada je možda imala. Al tek je počeo dan, možda će ti kasnije dat.
-Neće, kad nije ujutvo neće, tako je i pvošle godine. Nikad joj se neću vazljutit.
Glas je već samo što ne zaplače.
-Nemoj, mili, da se ljutiš na majku, ona sve radi da tebi bude bolje, moraš da razumiješ, znam da si mnogo pametan, sigurno nema da ti da.
-A jesi završio treći razred?
-Jesam i odličan sam đak i idem na Vevušu i majka mi je rekla da će mi dat ako budem odličan, pa mi nije dala.
-O, bravo ti ga, znala sam da si odličan đak, ti si baš pametan i vrijedan dječak.
-Moj bvat je napustio školu, pa sad vadi.
-A koliko ima godina on?
-Petnaes.
-A ja ću da zavvšim svih devet vazveda i kasnije.
-Hoćeš! Ti ćeš da završiš i osnovnu i srednju školu i poslije ćeš da upišeš fakultet, ti si baš divan i pametan -dječak, znaš Aleksa.
-Oću, a sestva mi je napustila školu da mene čuva.
-A kolko godina ima ona?
-Ona je udata.
-Ja poznajem ljude.
-Kako ih poznaješ?
-Ja kad sam žedan odem u kafanu i tvažim da mi daju i tamo upoznam ljude. Ja znam ljude.
-Znas, nije sigurno ovako da stopiraš, moraš da budeš oprezan. Ima i loših ljudi.
-Meni je danas vođendan a majka mi nije dala što je vekla i ja sam odličan đak...
-A đe ti radi majka?
-Sad će da počne da radi u ... ambasadu. Tamo je vijepo i ja bi da odem tamo.
-Pa poći ćeš, tamo će baš lijepo da joj bude.
Približavamo se destinaciji.
-Super će da ti bude na Veruši, pazi se kad stopiraš, važi?
Vadim dva eura iz novčanika i dajem mu.
-Srećan ti rođendan, Aleksa i nemoj da se ljutiš na majku, važi? Evo računaj kako da ti je ona dala ova dva eura.
-Dobvo.Hvava.
Izlazi iz kola.
-Hvava.
Srećan ti rođendan, Aleksa.

TO JE TO

Nedjelja. Sama u svom svijetu, preslazem ovonedjeljne utiske. Bilo je bas kako treba. Aktivno, ispunjeno, nadahnuto.
Poseban utisak na mene su ostavila dva dogadjaja koja su podrazumijevala okupljenje velikog broja ljudi.
Prvi se desio u cetvrtak, u Bečićima na Spark konferenciji, a drugi juce, na svadbi jedne divne clanice moje sire porodice.

Na Sparku se otvara jedna nevjerovatna freska energija, cista, obecavajuca, puna neke izvjesne nade za bolje sjutra. Ne, nisam pogrjiesila, bas tako je dozivljavam, kao izvjesnu nadu, sto god to kome znacilo ili ne znacilo.
I idem tamo vec drugu godinu za redom i bukvalno kao da se prikopcam na izvor te lijepe sile i akumuliram. Pripunim se, dodam svoj lilavila smek i sirim dalje. To je to.

I znam otkud je krenulo. Od ljudi. Od zadovoljnih, otvorenih, vrijednih, lijepih, pametnih, ljudi, fokusirenih na cilj, ljudi koji se iskreno daju i vjeruju u svoj projekat. Znam da je tako jer se to osjeca. A ko umije i zeli da vidi, vidi da je tako. Ekipo, kapa dolje. Odlicnu stvar radite i uzivajte u plodovima svog rada, a tek cete da vidite sto cete postici sa takvim pristupom. Nek i tada budem tamo da svjedocim.

Slika druga: juce, svadba, mnogo svijeta, znanog i neznanog. Dotjeranog. Nasmijanog. Radosnog. Sjetnog. Onog koji trazi. Onog kojeg traze. Onog koji se pita i kojem misli lutaju. Tu je i cijeli jedan samo svoj, a svaciji svijet: porodica. Oni od kojih nastajemo, od kojih ucimo da zivimo, koji su nam podarili gene, koji su nam zadali zadatak da nosimo svoje ime kako valja. I opet, prikljucim se i akumuliram. Ljubav. Smijeh. Srecu. Razmjenjujem toplinu, zagrljaje, dobre misli. I u toj skupini toliko razlicitih, a toliko istih ljudi iz porodice, u kojoj se osjecam ususkano i sigurno, zapazam divan odnos roditelja mlade. I prisjecam se kada su se vjencali (bila sam tek djevojcurak, pamtim kako su se ophodili jedno prema drugom) kako su tada imali divan odnos. Gledam ih juce i shvatam da se on uopste nije promijenio. Nakon dvadeset i kusur, skoro trideset godina, oni su i dalje bliski, pazljivi i njezni jedno prema drugom. To je to, kazem sestrama.

Ljudi. Odnosi. Energije. Razmjena. Porodica.

Geni omogucavaju ili ogranicavaju. Kako izaberemo. A i medjusobni odnosi isto.
Ja danas biram preslaganje emocija u samovanju. Ako mi moze bit. 

POPLAVA HUMANOSTI

Proljeće. Moje najdraže doba u godini. Pisala sam vam o tome i prošlog proljeća. Obožavam njegove mirise, zvuke, boje, osmijehe, lepršavost. Volim sebe u proljeće. Ovog proljeća, u onom dijelu koje ljetu hita, voda je odlučila da nas odvoji i spoji. Jedne od drugih, jedne ka drugima, jedne sa drugima, jedne za drugima. Da nas podsjeti. Da nas vrati. Jedne Drugima.

Ovo proljeće ostaće upamćeno po poplavama koje su zadesile Srbiju, Bosnu, Hrvatsku. Da li to ide s godinama ili s roditeljstvom, tek, nesreća tih znanih i neznanih ljudi, pogodila me je više nego ikad. Eto. I dok vam ovaj tekst pišem, glava me boli od tuge koju brižno sakupljam ovih dana. I pratim što se dešava i ne umijem da definišem da li sam više tužna zbog poplava ili srećna kada vidim kako se cijela Juga (jedna avlija) na noge digla da pomogne. Napisah na FB statusu: Ocemo li ikad naučit. Samo jedni druge imamo. Mi smo raja. Ovi veliki, nalickani su šminka i foleraj. Malo grublje od moje uobičajene terminologije, al tako bi. I shvatam, nikad neću prestati da osjećam svojim sve te narode i narodnosti zemlje u kojoj sam rođena. Jugoslavije. I nisam jedina. Znam. Svakolika podrška koja je iz Crne Gore otišla komšijama, nemjerljiva je. Opet se moja divna mala zemlja pokazuje onakvom kakva znam da jeste. Oduvijek je tako. Osjecam to u svakoj svojoj pori.

Srce joj je veće od nje same.

I nije važno koliki smo mi, a koliko smo dali. I nije važno koliko imamo, a koliko dajemo. I nije važno koliko nas ima a koliko nas je otišlo da pomogne. I nije važno koliko stotina hiljada eura, konzervi, ćebadi, sapuna, kilograma brašna i litara vode je otišlo u Srbiju, Bosnu, Hrvatsku. Važno je da smo ostali ljudi. Vazno je da smo nakon ružnih devedesetih ušli u ovu trećemilenijumsku četrnaestu bolji. Bolji.

Živeći svako kako umije, morate priznati da se, češće nego što nam prija, ipak, zapitamo kud se zakopa ono zrno ljudskosti... U što se to pretvaramo... Zašto se plašimo dobrote. Zar je iko ikad osiromašio od davanja? Kad ono, zrno izraslo, izlistalo, procvjetalo u najdivnije boje koje ni sami nismo slutili da možemo iznjedriti. Dobri smo. Ljudi smo. Jesmo. Budimo.

Što je to? Kad je neko ispred nas, znamo ga cio život, uzimamo ga zdravo za gotovo i ni ne pomišljamo da bi trebalo da budemo milosrdni. Ni ne želimo da primijetimo da nas neko treba. Nismo tu. A kad nevolja zadesi susjede, eto nas, tu smo, svi na nogama, rukama, glavama! 

Ma što je to? Ni ne usuđujem se da pomislim da sam kadra otkriti tu zavrzlamu. Oni kojima nisam ni do koljena ne uspješe, kud ću ja? 

Ali, stvarno, što je to? Ne znam. 

Možda vam ova moja priča zvuči suviše banalno, patetično, prazno, kako vidjeh da komenetarišu izlive emocija onih koji brinu. Možda. Pa dobro. Šta da se radi. 

Banalno, patetično, prazno, kako god ko voli.

Moje srce je puno. Sva ona voda što se izlila u komšiluku u njega se smjestila. 

I pretvorila u ljubav. 

I sad se fino ljuljuškam.

I svoju zemlju. I ljude. I sebe. Ja tako volim.

* Tekst je objavljen u junskom broju magazina Shopping Lista 2014.

MATURSKO

Druga polovina maja. Doba maturskih proslava i najljepših mirisa podgoričkih ulica. 

U svakom domu u kom pupi po neki maturant još od 1. septembra, matursko veče bilo je centralna tema. Bilo je tu dilema, planova, želja, maštanja, ihaaaaa. I sve se stiglo. Groznica maturske večeri uzdrmala je sva dvorišta, zgrade, kvartove. I uradilo se sve što se moglo. I mnogo više. Uvijek. Da maturanti zablistaju. Svuda su. Na ulicama, u taksijima, kod drugarice na desktopu, u novinama, na portalima, po sred dnevne sobe, u bakinom ramu na centralnom mjestu na zidu, na majčinom stolu u kancelariji, a ponajviše u svim i svojim telefonima, tabletima i ostalim spravicama u kojima se vodi cijeli jedan paralelni život... 

Vraćam se na svoje matursko. Pristižu mi slike, dok se lijevi ugao usana izvija u poluosmijeh koji priziva zvuke, mirise, boje... Pripreme su počele, naravno, mjesecima ranije. Željela sam plišanu crnu haljinu sa V izrezom, blago sječenu u struku, pa na glok. Da se šije! Majka je dobila neke mnogo dobre crne antilop cipele sa kockastom petom iz inostranstva i baš su bile moj broj! Oko kvadratastog jezička su imale tanku zlaćkastu traku, ali avaj, bijahu uske. Ih, ko da je to prepreka. Od drugarice Bibice sam uzela neku skalameriju koja se stavi u cipele i one se šire. Stajalo je to tu podosta. Haljina se šila i bila je kako valja. A kosa? E, kosa je povodom mature dobila svoj prvi minival. Kod teta Dane Tmušić (ona je radila u pozorištu i bila je majkina prijateljica) da mi pazi kosu da ne izgori, mnogo je slaba. I bi minival. Al stavih neki rajf odmah i ispravi se dio pri glavi. Onda mi se slika pokvari i sitni uvijuci nisu bili dio maturske koreografije. Jos bolje! Hoću punđu! Kod teta Dane, naravno (koliko ih je samo za predstave napravila!). Napravila mi je punđu baš kako treba. Kući su rekli da ličim na Jovanku Broz. Ma neka su. Baš sam bila super. Šminkala sam se sama i znam da sam stavila crveni karmin koji mi je jako lijepo stajao. (zašto li ga sada ne koristim?) U torbicu sam stavila rezervne unihopke, jer se nešto nikako nismo srodile, pa ni do dan danas. I, naravno, ode žica brzo. I bi drugi par. Valjao bi i treći, al što ćemo sad.  :) 

Uglavnom, bješe to jedno bučno šarenilo. Otkrismo da je ono što je slijedilo dan poslije ipak bilo sasvim obično. Dobro, dobro, nije toliko obično, imali smo mnogo toga da ispričamo i prepričamo... Doduše, nekome je i nečije obično bilo sasvim neobično. 

Neobično? E to je ono kad krenu okupljanja nakon deset, pa još deset i onda, valjda, još deset... godina. Pa svi kažemo kako izgledamo mnogo bolje nego na maturi. I stvarno to mislimo. A iz susreta u susret sastaju se neki drugačije isti ljudi. Pa obećamo da će naredno okupljanje biti mnogo prije nego što će i biti. Pa je sve nekako... kao da se ne dešava tebi nego nekom drugom, a ti to posmatraš sa strane, samo su emocije skroz tvoje. Ma, što hoće taj crveni stakutavac lijevo ispod grudi. Recite mu da se utiša, ne čujem! Pa, ne može istovremeno i da iskoči i da se rastopi. Nek mu neko kaže, mene ne sluša! 

Sjetih se riječi moje učiteljice Maje, koje mi je govorila kao nešto što su njoj govorili kada je bila učenica: Uči Ljiljo, uči, vrijeme se kotura, uskoro će doći velika matura. Koturaju se mature iz godine u godinu. Rekao bi čovjek uvijek i iznova drugačije i nove. A nisu. Uvijek je to onaj isti prenaglašeni osjećaj važnosti. Trenutak prelaska crte koja dijeli svijet djetinjstva i odrastanja. Dan Velikih Očekivanja. Vrijeme kada nam se čini da je cio svijet naš, da sve znamo, sve umijemo, sve možemo. Što slijedi poslije, zavisi od nas.  

SREĆNO MATURANTI!

ps. vjerujte da možete i tako će biti i recite skakutavcu da ne skače, nego da upija što više može. zvuke, boje, mirise, pokrerte.

PRAVO NA SLABOST ILI PRAVO NA SEBE

Nedavno sam bila u jednoj dilemi. Šta da uradim. Da li da postupim onako kako se od mene očekuje, a što bi spadalo pod društveno korektno ponašanje ili da uradim onako kako ja osjećam, a čime ne činim loše drugima.

I to mi, naravno, nije prvi put, ali ovaj put je bilo posebno.

Od malena sam pokazivala znake "neposlušnosti" u ispunjavanju očekivanog. Nekako sam uvijek voljela sama da istražim i uvjerim se da je baš taj način pravi. Za mene.

I evo me opet u toj situaciji. Dovoljno krupnoj da nemir u meni naraste ono baš.

Naučeni šablon ponašanja učini da prevagne ovo prvo. Zaboravim ja na sebe IspitajSamaIZaključi i poslušam UzornoDijete. I bude mi loše. Bukvalno. 

Rekoh sebi, ovo nešto nije u redu. Zašto se osjećam ovako ako sam donijela ispravnu odluku. 

Zato što nijesam donijela ispravnu odluku, čujem sebe. Sad ću je donijeti.

I izaberem opciju dva. (Srećom pa sam bila na vrijeme. A koliko nas je koji zakasnimo i dozvolimo da nas lična odluka koja nas je učinila nesrećnim kucka u potiljak, onako tupo, kao otkucaji starog sata u duboku noć kada ne daju snu da se zakači i uvuče nas u svoju dimenziju... bez mogućnosti da se ikada stvari promijene).

Ne činim loše drugima ako činim dobro sebi. Nikako. Dok god činjenje dobro sebi ne podrazumijeva ciljano i svjesno povrjeđivanje drugih. Ako sam ja zadovoljna mogu samo da isijavam to zadovoljstvo i drugima činim da im bude dobro kao što je meni. 

I kažem sebi tada, imam puno pravo na slabost. I dopadne mi se ta misao.

Prespavamo.

Probudimo se i (u snu podučena) kažem joj da će morati da se promijeni ili da ode. 

Pravo na lični izbor ne može biti slabost. 

To je pravo na sebe.

Ispunjena i zadovoljna razmišljam:

Kako je teško izaći iz naučenih obrazaca. Kako je teško ne kriviti sebe kada postupiš suprotno od naučenog obrasca. Kako je teško kada otkriješ koliko je godina prošlo do trenutka kada shvatiš da naučeni obrazac nijesi ti. 

Ti stvaraš svoj put. 

Onako kako Ti smatraš da treba. 

Da budeš ispunjena. 

Radošću. 

Trenutak donošenja odluke ZA sebe bio je čudesan. Nikada nisam doživjela toliko rasterećenje. Bukvalno kao da je nestao ogroman kamen iz mog stomaka koji me je vukao dolje, koji mi je usporavao kretanje i nanosio mi bol s kojom sam se bila toliko srodila da nijesam ni osvijestila da je to Bol. Nekako je bilo prirodno da sam tako spora, troma i tužna.

Bol ne smije da stanuje u nama. Ne smije da se odomaći i preuzme naš život. Zato što nas je neko tako naučio, a mi dobri đaci utvrdili gradivo i poslušno idemo sigurnim, dobro utabanim stazama. A gdje su pitanja? A gdje je dopuna gradiva? Gdje su nova saznanja? Gdje su nova vremena? Pa, kada naše generacije u školi nijesu učili da je postavljati pitanja dobro, poželjno, korisno! Nas su učili da bubamo i ćutimo. Da se ne zamjeramo. 

Bubalice moje iz moje ili tvoje generacije, vrijeme je da naučimo da postavljamo pitanja. 

Sebi. 

Imamo pravo na to. 

Imamo pravo na sebe. 

Puno.

* Tekst je objavljen u majskom broju magazina Shopping Lista 2014.

SERGEJ

Zato sto zelim da se moja zemlja PO NJEMU prepoznaje. 
Da je vide kao zemlju dobrih ljudi. 
Da je vide kao zemlju velikog srca. 
Da je vide kao zemlju divne emocije. 
Da je vide kao ono sto jeste: najljepsa zemlja na svijetu. 
Zato sto zelim da moja zemlja takva i postane jer moze.
Zato sto to jeste MOJ SVIJET.
Eto zato.
SERGEJ.