FESTIVAL LUTKARSTVA - ČETVRTI PUT

Dragi moji,

Kad sam bila mala pjevala sam na svim mogućim programima, festivalima, Majskim smotrama, priredbama koje su u našem parku organizovala djeca iz okolnih zgrada. Nastajale su divne kompozicije i ja sam uživala u svakoj ispjevanoj noti. Jedna od najljepših pjesama koju sam pjevala bila je KAD BI ZNALI (ili se možda drugačije zvala, a desetogodišnjakinja u meni je tako upamtila). Želim da je podijelim sa vama. Na žalost, ne znam ko je autor, ali želim da još jednom zaživi.

Možda vam je nekad i otpjevam ;)

Želim nam da Znamo i da Hoćemo. 

A kada je tako, onda i Možemo!

KAD BI ZNALI

Djeci treba tako malo,

malo dobre volje,

da sav svijet bude ljepši,

da nam svima bude bolje.

Kad bi ljudi cijelog svijeta

znali što sve djeci smeta,

dali bi nam sve radosti,

da se diče u starosti

Kad bi znali, kad bi htjeli,

ljudi žuti, crni, bijeli,

kako djeci malo treba,

da polete čak do neba!

Nama djeci malo treba,

malo sreće, sunca, neba,

kad bi samo ljudi htjeli

kako bi se zavoljeli.

Kad bi znali, kad bi htjeli

Ljudi žuti, crni, bijeli

Kako djeci malo treba

Da polete čak do neba!

Ljiljana Burzan Nikolić

Osnivač i Direktorica komunikacija Festivala       

*Pozdravna riječ u brošuri Četvrtog međunarodnog festivala lutkarstva Podgorica, Crna Gora 2015 

     

CVJETKO, VRAPČIĆI, MAČIĆI

Imam vam ja Twingić Cvjetka. To je moj vjerni automobil marke Reno Twingo ukrašen diskretnim cvjetnim naljepnicama. Kad smo se sastavili bio je prvi i jedini. Takav. U mom gradu. Onda se ta kombinacija dopala još ponekome i sada ih ima više. Dobro. Nek su ljudi zadovoljni. 

Mi volimo da volimo.

Moj Twingić Cvjetko imao je nezgodaciju. Pokvario se šiber. A mi baš volimo šiber. Neko vrijeme je bitisao tako zatvoren, a onda je svanuo dan kad je na golicanje sunčevih zraka mogao da namigne i obeća da će ih ugostiti kroz nekoliko sati. ;)

I pođemo mi do servisa da popravimo Cvjetkov mehanizam za mazuljenje sa najdražim suncem. Ostane on na parkingu, a ja se uputim ka prijemnom odjeljenju da predam ključeve. Pažnju mi odvlači nešto sasvim neočekivano. Glasni (kad kažem glasni, mislim baš glasni) cvrkut ptica. Vrabaca. Smjestili se u unutrašnje ćoškove dugačkog, a uskog krova zgrade, u dijelu koji je na otvorenom. Recimo da taj dio krova služi kao nadstrešnica kada pada kiša. Zastadoh malo i uživah u pjesmi i pogledu (zaključivši kako o sivoj pernatoj družini zasigurno vode računa, jer im je pjesma tako radosna) prije nego zakoračih u zgradu. Slučaj je htio da od uobičajena tri zaposlena na tom mjestu, tog ranog jutra bude samo jedan. Iako uvijek jako ljubazni i profesionalni, dodala bih još i kao rijetko gdje u gradu, vidjelo se da je mladiću nezgodno što se napravio red i što nas ima 5-6 koji čekamo da predamo vozila. Čekajući tako svoj red, a moram vam reći da sam prilično dobro savladala sebe u čekanju redova, posmatrala sam prostor u kom se nalazim. Pogled spuštam na moje nokte i provjeru jel neka iscrtana bubamara ostala bez tačkice ili oka, da bi se fokus, onda, prošetao do velikog stakla iza kojeg bješe majstorsko carstvo: radionica. U svojoj prostranoj uređenosti zapažam da je neočekivano (da li neočekivano?) čista. Hvatam svoju misao koja bi me najradije uzela za ruku i tuda prošetala, zavirivši u baš svaku skrivenu majstorsku odaju.

I igram ja kolariću-paniću sa svojim mislima kad na prag padoše dva raspjevana vrapčića u zagrljaju. Jedan kljuca drugog u vrat, ispuštajući vrabeće ratne poklike i mašu krilima nevjerovatno brzo. Izgleda se nešto svađaju. Mora da je zbog neke vrabice. (Više mi se sviđa ta opcija, nego, recimo, da se svađaju zbog hrane. Doduše, ta varijanta sa hranom je isključena jer, rekoh li vam, sigurna sam da o njima brinu komšije čiji su podstanari.) Čin borbe za ljubav drage traje nekoliko sekundi, nakon čega se rivali rastaju, ko dignute, ko pognute glavice s rupicama u vratu i manjkom perja.

Dođe moj red u redu, predadoh ključ, dobih instrukcije, pozvah taksi da me vrati kući. Čekajući prevoz na poziv, čujem tužno mjaukanje ispod nekog parkiranog automobila. Saginjem se i kružim oko kola pokušavajući da lociram odakle stiže tugaljivi ton, kad iza zadnjeg točka glavicu pomalja crno mače, a iza njega još jedno. Razgovorih ih malo, al vidjeh da su uplašeni i napušteni. Uspjela sam da napravim fotografiju na mom usporenom, za promjenu spremnom pametnom telefonu. Stavim fotku na instagram, kad javlja se prijatelj kome su nestali mačići i pita me odakle je fotografija. Sve mu potanko objasnih. Elem, mačići sada šetaju po dvorištu njegove porodične kuće i igraju se sa njegovim mališanima.

Eto, ko bi reko da jedan odlazak na popravku kola može biti tako zanimljiv, sadržajan, pa još se i završiti udomljavanjem malenih bića.

Život je lijep. Kad lijepo gledamo. Kad gledamo lijepo.

Još je ljepši od kad Twingić Cvjetko i ja uživamo u suncu, nebu, zvijezdama.

Ako nas uočite, mahnite nam. I mi ćemo vama. I suncu. Dođe na isto ;)

*Tekst je objavljen u julskom broju magazina Shopping lista 2015.

Podgorički tango u Njegoševoj

Znala sam da će večeras biti sjajno. Ali nisam mogla pretpostaviti da će biti toliko sjajno na plus 35 u 9 uveče, na otvorenom, po sred asfalta.

U okviru "Podgoričkog kulturnog ljeta" održan je koncert Guitaneon dua u sastavu Zoran Anđić-gitara i Aleksandar Nikolić-bandoneon.

Razmisljam nešto, znam li za bandoneon, tako slatka malena harmonika, čarobnog zvuka. Kažu, prije njega je u tango kompozicijama dominirala flauta, da bi zatim zavladao bandoneon koji se pravi u Njemačkoj.

Mnogo sam očekivala od koncerta i zbog toga što se održavao na platou ispred biblioteke u Njegoševoj, što mi se činilo kao odličan potez. Božanstvan koncert, tango, bossa, milonga-kako Nikolić reče "mlađa, razuzdana sestra tanga", :) potpuno me opio i njihala sam se cijelo vrijeme u ritmu muzike sa lepezom koja je šetala iz jedne ruke u drugu i nazad. A, onda u neko doba stiže poruka od Vanje da je iza publike koja je stajala iza nekoliko redova stolica, prava zabava. Eh, kad bih mogla da budem na oba mjesta istovremeno, pomišljam, okrećući se da uhvatim malo plesne atmosfere u sjeni krošnji. Kad, ne prođe mnogo, a pri kraju koncerta, pozva bandeonista plesače da mu se pridruže kod bine, što oni prihvatiše. Mom oduševljenju ne bi kraja. A, bogami, ni kompletne publike. I krenuše. Desetak parova pleše oko muzičara, a u pozadini ulaz u biblioteku. Kakav spoj. Publika uzuđeno kliče. Niko nije ostao ravnodušan. A i kako bi.

Moji Podgoričani plešu tango po sred Njegoševe, spontano pozvani od strane izvođača. Čitam svoje ispisane redove i, i dalje, teže mogu da povjerujem. Iz nekog razloga osjećam se lično ponosnom što, ipak, duh mog grada dobija neke nove obrise. (Ili su to stari, potisnuti od furije miksa tranzicije, ratova i u nikadDaSeNeVrate devedesetim nabreklim primitivizmom). Nemam pojma otkud to, ali tako je.

Sjetih se prekrasnog koncerta od prije neku godinu nasih Srđana Bulatovića i Darka Nikčevića, u bašti Ljubovića (City hotela) kad moja sedmogodišnja ćerka spontano zaplesa u ritmu muzike, pored bine, blizu izvođača, a lijepa dama, hladnog izraza lica i užurbanog, sitnog koraka me zamoli da kažem djetetu da sjedne. I pitah Srđu i Darka poslije koncerta, da razriješim dilemu, da li sam pogriješila što sam ćerkicu ohrabrila da zapleše kad joj se dopala muzika, a oni mi kažu da je za njih to kompliment, da je neko toliko ganut da je poželio da zapleše. I ja tako videm stvari. Ali ne i organizator koncerta. Idemo dalje. Možda su se stvari i tamo promijenila. Želim im da jesu.

Nego, vratimo se podgoričkom tangu u Njegoševoj. Ipak je sve to, za mene, mnogo više od plesa i nota. Zato, večeras ću malo pred spavanje da mantram:

Možda, ipak ima nade za nas?

SREĆNO, MALENA!

Koliko poznatih ljudi. Iz starog komšiluka. Iz raznih škola. Iz dvorišta. Sa izviđača. Prijateljicina rođaka. Bivše kolege. Drugari s faksa. Roditelji Njenih drugara iz razreda,

U spremište za prtljag tog velikog autobusa jedva da su stali svi koferi malenih putnika.

Sve izgleda u redu. I ja izgledam u redu. Nekako više sama nego obično. Ličnim izborom ili ne. Sve rjeđe se zapitam.

Moju Djevojčicu odvozi taj puni autobus. Sa svojih deset godina, deset dana biće odvojena od mene. Deset sati vožnje. (Ili možda manje? Sati, dana, godina?)

Čudne neke misli mi se motaju po glavi, dok Ona sijeda sa drugaricom sa kursa engleskog na prvo sjedište iza vozača. Izgleda kao da je tri godine starija od nje, a vršnjakinje su. I ne mogu da ne mislim kako mi djeluje kao da smo mi, roditelji, isti oni maleni koji su išli u odmarališta Pionirskog saveza u Sutomoru i na Veruši, na programe "Titov put-naš put", na izviđačke akcije, u Jerevane. I nekako mi čudno da svi mi tu sada pratimo nekud svoju djecu. A još juče smo mi bili toliki i išli u veliko nepoznato. 

Kud odoše godine? Kako to tako brzo prođe? Ko ovdje putuje? Kamo? Kome?

Maše iz autobusa dok čeka da se svi smjeste. Nasmijana. Nestrpljiva. Nije sinoć mogla da spava. Od uzbuđenja. Spavala je sa mnom u krevetu. Gledala sam je. Pjevala sam joj da zaspi. "Znaš mama, ti misliš da sam ja zaspala ono kad si mi pjevala, ali nisam. Još dugo nisam mogla da zaspim. Jedva sam čekala da dođe jutro", rekla mi je jutros. Tigrasta majca i crni šorts su se osušili i ljubičasti kofer sa rozim cvjetićima spreman je za svečano zatvaranje. Sama je to obavila. U rozi ranac na cvjetiće, rođendanski poklon ćerke moje kume, ipak su stale sve sitne krupnice i malena putnica je zadovoljna. Juče me je tri puta pitala za kifle za sendviče. Rekoh joj da ćemo ih ujutro kupiti, da hljeb bude svjež, da ne brine, mama će to. Sedam dana prije odlaska napisala je spisak stvari koje će da nosi. Pa ga je iskucala i odšampala. A onda, redom, štrikirala. 

"Petnaest do osam, krećemo li?" pita s uzbuđenjem u glasu, širom otvorenih očiju. Baš tako je gledala sladoled kad ga je prvi put probala. Šeširić se smješta na glavu i to je to. Odlazimo ka mestu okupljanja.

Brrrrrrm, brrrrrmmm... kreće. Već je zagledana na drugu stranu. Na onu na kojoj nema roditelja. Shvata da nije mahnula i diže ruku. Maše.
Autobus odvozi moju Malu Veliku Djevojčicu.
Na Njen Put. Koji je sama izabrala. Za koji se borila. I izborila.
Srecno, Malena.
Voli te mamica.


*Teks je objavljen na portalu roditelji.me 1.7. 2015.

JESAM LI TI REKLA?

Ima li osobe koju nekad nije zapljusnuo glas preko puta, ponavljajući omiljeni evergreen: Jesam li ti rekla?

Podijeliš sa bliskom osobom neke svoje dileme, manje ili više bitne priče. Sasvim uobičajena stvar. Svakodnevna. Razmjenjujete. Nekad je pitaš za savjet, a nekad ga dobiješ iako ne tražiš. Ona kaže jedno, ti kažeš drugo. I ti uradiš drugo. Ne zato što ne cijeniš njen savjet, već zato što smatraš da je za tebe bolje da uradiš onako kako si sama zamislila. Pa ako to znači da pogriješiš, eto, neka pogriješiš. To će biti greška koju si sama izabrala. 

Ne znam za vas, ali mene su uvijek više boljele greške koje sam pravila slušajući savjete, nego one koje sam sama osvojila. A, posebno sam griješila kada sam se stoprocentno oslanjala na tuđu ocjenu (situacije, osobe...) i bezrezervno je prihvatala kao svoju i onda... Bambaraaaasss... Ali, naučila sam. 

U zrelim godinama i dalje razmjenjujem svoje misli i dileme sa bliskim osobama. Otvorena sam i volim da čujem drugačije mišljenje. Baš volim. Volim drugačijost. Vaspitatanu i kulturnu. Ipak, kada su u pitanju one najdublje, samo moje stvari, vrlo često preskočim bilo kakvu šoljicu razgovora, a ako je i ima, cijenim što drugi kaže, ali uradim po svome. Instiktu. Osjećaju. Kako hoćete. Naučila sam da je mnogo važno slušati taj unutrašnji glas. I iako nekome izgleda kako sam pogrešno odlučila, ja jednostavno više ne posmatram te ishode kao ispravne i pogrešne. Posmatram ih kao takve. Kao moje. Dragocjene. I prihvatam ih jednako radsono. Jer su moji. A. ja sam divno nesavršena. Ja.

Nego, vratimo se odlukama koje naši savjetodavci cijene pogrešnim. Čini se da su živjeli za trenutak kada će im se ukazati prilika da nabace spiku ponavljalicu. 

Pa kaže: Što to pričaš? Ne mogu da vjerujem! 

I dodaje:  E, pa lijepo. A što ti je to trebalo? 

A, onda kulminacija: Jesam li ti rekla? 

Pitam se, šta u stvari osjećaju ti Jesam li ti rekla tipovi u trenutku kada iskazuju svoj monolog? Ne prihvatam da se osjećaju bolje kada to kažu, jer i njihov savjet je dat nekom bliskom, kome žele najbolje... Samo ne razumijem potrebu za isticanjem tih iritirajućih riječi. Nekako mislim da jednostavno ne razmišljaju o dubini i značenju svojih riječi i da samo ponavljaju ono što je neko na njima vježbao. Bilo tako ili ne, jedno je sigurno-u trenutku kada ih izgovaraju, definitivno ne mogu pomoći nikome. Na takav način. Pa čemu onda te kvrge po sred čela? Izbjegnite to. Naučite da ne izgovorite naučeno. Odučite se od onoga što nikome ne čini ni dobro ni bolje. Sigurna sam da možete da naučite neke nove načine i da kažete ono od čega će biti dobro i vama i drugome. Recimo, riječi podrške. Saosjećanja. Osjećanja. Jel da? 

Eto. Kad sljedeći put krenete da recitujete Jesam li ti rekla, samo malo zastanite. Zaronite u sebe. Poslušajte što vam kaže unutrašnji glas. Kazati ili nekazati. Otkazati. Zauvijek.

Bićete ponosni na sebe. Bolje sebe.

A ako ipak izađe: Jesam li ti rekla? a, vi samo nastavite: Da te volim.

*Tekst je objavljen u magazinu Shopping lista, jun 2015.
**Teksr je objavljen na portalu spiritus-movens.me 26. jula 2015.

MAJTURA

MAJTURA 
Mirisan, vedar, zaigran, topao, zavodljiv, cvjetan. Plav, žut, crven, blijedo ružičast, srebrn. Svečarski, glasan, iščekivan, svjetlucav, omamljujući. Proljećni.
Maj.
Mjesec u kome slavim rođendan mom Novaku i mojoj državi. I to na isti dan. Mjesec u kome rođendane proslavlja i moja sestra Tanja i moja drugarica Bucka.
Ipak, ako je po nečemu prepoznat ovaj peti mjesec u godini, to je proslava matura.
Ovog maja, moja generacija će proslaviti 25 godina mature. Mašala! Idu godinice... I sjetim se moje učiteljice Maje koja mi je govorila (a njoj je to govorila njena učiteljica negdje u Vršcu): "Uči Ljiljo, uči, vrijeme se kotura, uskoro će doći i mala matura". I dođe. I mala. I velika. I deset godina od velike mature, pa još deset. Godinu, po godinu, nanizasmo dvadeset pet. Rizikovaću da zvučim otrcano, ali zaista, kao da je bilo juče. Nevjerovatno mi je da ima toliko od te ljepljive, dugo iščekivane večeri razlivene po Zelenom salonu najboljeg podgoričkog hotela "Crna Gora". A ja u crnoj plišanoj haljini sa ve izrezom, sa punđom i jarko crvenim karminom. Prozvali su me Jovanka Broz. :)
Ovu maturu slavimo dva dana. Van Podgorice. Da budemo usmjereni jedni na druge. Da pobjegnemo od malih i velikih skretača pažnje sa iščekivanog okupljanja.
Iako je zakazana za posljednja dva dana maja, naša proslava je već počela. Samim činom formiranja grupe na vajberu, u kojoj je više od pola IV1 turističkih tehničara koji su maturirali 1990. zabava je počela. Sasvim spontano, bez forsiranja i obaveza, skupila se vesela družina i krenula sa prisjećanjem. Školskih nestašluka, bježanja na koncert Dina Dvornika u Skoplju za vrijeme ekskuzije, ispjanja kafa uz beskonačna gatanja u "Ljuboviću", išlera iz "ABC"-a, tinejdžerskih ljubavnih iskrica. Lijepo vrijeme. Skromno, umjereno, iskreno. Vrijeme brbljanja i ćutanja. Vrijeme smijanja i suza. Vrijeme neopterećivanja i skrivanja.

I ćaskamo mi tako na vajber grupi i razmjenjujemo sličice. Svakakve. Kad neko kaže, ajde sad tapkale i pola-cijelo u ulaz na stepenice. :) I dok zamišljamo naše momke kako pola-cjeluju s vajber sličicama, sjeta iscrtava neku čudnjikavu krivudavu liniju zvanu osmijeh. A onda neko započe da kucka onu pjesmu od Magazina "Piši, piši miiiii, da l još me voliš tiiii", onda drugi dodaje: "Piši, piši miiiii, još ove jeseniiii", treća nastavlja "Kaži ko, kaži ko ljuuubi teee, ko mi krade te, krade od mene, uzima mi sveeee". Nekoliko njih kucka: "sveee".... što se nastavlja novim početkom, ovog puta Bijelog dugmeta:"Sve će to o mila mojaaaa", a istovremeno troje kucka "prekriti snjegovi, ruzmarin i šaš"... Got d pikčr ;) Ispjevasmo se mi tako iako na raznim stranama svijeta. Vjerovali ne bi.

Ne znam kako vama sve ovo zvuči, al što je nama bilo lijepooo...  Eto tako. I mi tako već mjesec dana svaki dan ponešto razmijenimo, koliko ko ima vremena, interesovanja, zanimljivih tema... Ima i onih koji su se isključili iz grupe, iz kojih god razloga. Nema osuđivanja, svako kako i koliko mu odgovara. Saznali smo da je Milica postala tetka jedne Anike, prebolovali sa Majom onu groznu gripu povratnicu i nadamo se obećanoj piti. Sandra je konačno dobila podršku da se fantomska večera poslije mature ipak održala. Dragan je postao tata po prvi put, a svijet plemenitiji za jednu malenu Antoniu. Kakvo divno ime! Vukov sin Momir je višestruko nagrađivani golfer. Savo je odlučio da studira, svaka čast!  Titkovog sina tinejdžera, lovci na talente prepoznali kao sjajnog košarkaška i već igra van zemlje. Keka je dobila kuče Lolu koja nije veća od moje pede. (Stvarno!)

Uglavnom, zajednička konstatacija je da, iako je prošlo 25 godina, ekipa je, manje-više ostala ista. Koriste se moderne tehnologije, ali su obrasci ponašanja preslikani. Ajde dobro, zreliji smo, mudriji. Kao ;) Moglo bi se konstatovati da smo uspješni, što god svakom od nas uspjeh predstavljao i imamo najmanje jednu zajedničku želju: da što prije dođe kraj maja, da se u subotu ujutro okupimo u "Ljuboviću" (da, za nas to nikada neće biti hotel "City", jer, zaboga, to je naš "Ljubović"!) i krenemo ka Ivanovim koritima. Utišamo telefone, pojačamo smijeh i upetljamo se u zagrljaj. Ako osjetite neku posebnu vibraciju u subotu ujutro, znajte, to smo mi: IV1 koje je maturiralo 1990. Turistički tehničari od kojih ama baš niko ne radi u turizmu. Prebučni, preradosni, presrećni. Širimo ljubav.

Tekst je objavljen u majskom broju magazina Shopping lista 2015.

THE FIGHT FOR THE RIGHT

Kompromisi.

Siva zona.

Bolje biti ljubazan nego u pravu.

Zazmuri i čekaj, doći će trenutak.

Ne talasaj.

Da, važno je prihvatiti da se sve kreće u nekoj srednjoj zoni, da niko nije savršen, da ni jedna situacija nije idealna. I nije. Važno je biti objektivan u svojim očekivanjima koja formiramo prethodno analizirajući i ujedinjujući lične i potencijale okruženja u kom djelujemo. Važno je i prepoznati gdje je potpuno besmisleno ulagati energiju, vrijeme, znanje, jer su neke bitke unaprijed izgubljene i naprosto nije mudro trošiti se. To nije vaša priča.

Ali, gdje je granica kada moramo podvući crtu i reći NE kompromisu, NE sivoj zoni, NE žmurenju, NE netalasanju? Kada je taj trenutak kada se MORAMO boriti za pravdu, istinu, dobro? Koja je to priča naša?

A, ko je taj koji kaže što je pravda, istina, dobro, reći ćete, sve je vrlo individualno tumačivo. Možda je i tako, ali ipak...

Nedopustivo mnogo kompanija funkcioniše na principima "ne talasaj". Najzačudnije je što baš tako rade one za koje nikada ne bi to očekivali, one velike, one u kojima svi žele da rade. Prosto te ohrabruju da ne gledaš dalje od svog dvorišta, da ne istupiš i ukažeš na nepravilnosti, loše gazdovanje, laž, ili, ne daj bože, stav koji je drugačiji, jer tamo neko na nekom vrhu (dje god se taj vrh vinuo u zbilji ili glavama) jednostavno ne želi da bude uznemiren niti bocnut da razmisli da li možda može i treba drugačije, poštenije, bolje. Ogromno je polje djelovanja u toj sivoj zoni. Od mobinga i ugradnje u bočne poslove, do korišćenja resursa kompanije za vodjenje ličnih ratova. I na to, takođe, treba da se ćuti. Niko ne odgovara i niko ne poteže odgovornost. Neznalice, egomanijaci, neostvareni polusvijet čiji su najveći dometi ogovaranje, spletkarenje i sitni (ili krupni) ćar, jurišaju na poslušnicima i vitlaju svojim buđavim sječivima, držeći lekcije u koje samo oni slijepo vjeruju (možda), naslađujući se samoljubljem. I može im bit, jer se nekome gore naprosto ne napušta zona komfora. Važno je da se strateški pristupa i nastupa u bljuvanju onoga koga, uglavnom, nemaš ni kapacitet ni svijest da razumiješ i o čijem poslu nemaš pojma. Ali se jako njime baviš. I dok se ti baviš učenjem drugih njihovom poslu, tvoj posao ne radi niko. Ili radi neko ko tebe uči tvom poslu. Začarani krug. Nerad-Zavist-Neznanje. Eto, u tom svijetu babe i žabe skladno funkcionišu.

I onda se čudimo sto kompanije, poslovi, projekti koji se zasnivaju na trulim kompromisima propadaju. Pa kako da ne propadaju kad njeguju zavist, laž, učmalost, neznanje. Bolesnu ambiciju bez ikakve osnove. Praznu priču bez rezultata. Kad ih vode oni koji nijesu dosegli dotle da usvoje da je sasvim u redu pasti i pogriješiti, ali da je vazno prepoznati i priznati ličnu grešku, pad, poraz. To je jako važno i stepenica ka boljem. Ali ne, junacima našeg doba bitno je da je mirno i da se ljudi mnogo ne pitaju sa svojim poslom. Niti oni sami sa svojim (bolje će oni tuđi radit). Jel da?

I onda dođe neko ko jednostavno ne pripada tom svijetu. Neko ko smatra da je reagovanje protiv lošeg, zlog i naopakog obaveza. Čin lične odgovornosti. Integriteta. Potreba. Neko će reći da je to hrabrost, a neko da je ludost. Ma kako hoćete. Ali, kako naprijed ako se svi ponašamo kao da je sve savršeno, a svjesni smo da je daleko od toga. Da, plašimo se da ugrozimo egzistenciju. Ćutimo. Ućebani u lični i kolektivni jadac. Više se i ne trudimo da održimo gladac. Nekako je to postalo protivprirodno.

Naši đedovi su se borili protiv okupatora naše zemlje, rizikujuci živote. Mi se protiv okupatora naših ličnih vrijednosti borimo ćutanjem.

Do koje ure?

*Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 11. maja 2015.