LJEPOTA SRCA

    - Uh mama, jedva čekam da opet idem popodne u školu, jer ponedjeljkom srijedom i petkom kad se zavrsava fizicko (vaspitanje) vidi se zalazak sunca, a ja bas volim zalazak sunca.
- Divno draga, i ja volim da posmatram zalazak sunca. Jel ti nesto posebno drag ili onako, bez razloga?
    - Pa zato sto ja onda ja stanem sa Markom u red i lijepo mi je. Znas, juce me je poljubio Marko.
- Stvarno? Kako se to desilo?
    - Kad smo bili na odmoru, jela mu se mandarina i ja sam mu dala svoju. On je uzeo pola i pola mi je vratio.
    - Bas lijepo od tebe sto si podijelila svoju uzinu s Markom.
- A onda me je poljubio.
    - I kako ti se to činilo? Šta si ti uradila?
- Super mama, ja sam se samo opustila i bilo mi je lijepo.

Evo ovako jedna sedmogodišnja djevojčica uživa u prvoj ljubavi. Ne znam za vas, ali ja sam uvijek imala problem da se do kraja opustim, da uzivam, da zivim te male velike trenutke sa dragim bićem... Da pustim i da se prepustim...
Pitam se da li je oduvijek bilo tako ili sam negdje duboko zakopala svoju emotivnu sigurnost... Stalno je bilo ovo ili ono: iščupah li ja obrve (evo me kao pećinski čovjek, kako jedna dama može sebi to da dozvoli..), jel mi dah prijatan (sta sam ono jela, katastrofa, imam li bombonice ili bar zvake...), vidi kolika mi je ova modrica na ruci (joooj kako mi se kvaka zarila u meso...), a kosa?! (horor). (Sreca pa nemam oci i pozadi, da se stuštim i na druge pozamašne obline i kažem im posa...)
I onda me zaboli stomak.
Umjesto da se opustim i da mi bude lijepo-što intuitivno zna i jedna sedmogodišnja djevojčica, ja sam uvijek puštala nekog crva da pravi rupe po cvjetnoj bašti snoviđenja koja mi se događaju, po kojima jauče nesnosna promaja...
Onda ih više nije bilo.

U jednom trenutku shvatam da kad smo odrasli, potrebna nam je podrška, sigurnost, saznanje da smo nekome lijepi i da nas voli bas takve kakve jesmo i bas zbog toga sto smo takve: Savrseno Nesavrsene. Jer to nam pomaze da probudimo nasu sigurnost koju smo tamo negdje duboooko dooobro utapkale Sara Kej cipelicama kao kada smo sadile košpice od jabuke u dvorištu zgrade, u nadi da će tu jednog dana izrasti jabuka.
Tu je ona, tu, samo spava dubokim snom i budi samo na prave note...

Onakve smo bas kakve bi trebalo da budemo. I bas takve smo najljepse.
Negdje u odrastanju, zaboravile smo istisku ljepotu. Ljepotu Srca. Važnije nam je bilo da budemo lijepe kao one druge djevojke, žene, ljepotice s naslovnica. Jer ako nijesmo takve-nikakve smo. Zato što nam je to tako neko nametnuo, a mi nijesmo umjele da se izborimo i sačuvamo Samo Svoju Ljepotu koja ima dubok i snažan korjen u našem srcu.
I da se razumijemo: i dalje nijesam naučila da budem sebi lijepa, ono spolja lijepa. Stanje je nešto bolje, ali daleko od toga da me je spoznaja potpuno promijenila. I dalje učim i mijenjam se. Da budem i bolja i ljepša. Sebi. Iz srca. Da opet budem sedmogodišnja djevojčica koja se samo opusti i lijepo joj je. Možda uspijem, ako isprave pokušam...

LJILJA I ZBILJA: ŠARENA LAŽ(A)

LJILJA I ZBILJA: ŠARENA LAŽ(A): Imala sam jednu prijateljicu, par godina stariju, svojeglavu i prgavu, a u srcu dragu. Spojilo nas je neko višemjesečno stručno usavršavan...

ŠARENA LAŽ(A)

Imala sam jednu prijateljicu, par godina stariju, svojeglavu i prgavu, a u srcu dragu. Spojilo nas je neko višemjesečno stručno usavršavanje u inostranstvu, a razdvojio... nemam pojma šta. Al tako vam je to sa njom-samo prestane da se javlja. Elem, moja prijateljica, o kojoj nista ne znam već godinama, uradila je za mene mnogo, iako to ne zna. (Vjerujem da svi mi to činimo-svojim radnjama ili riječima, pa i ako ih ne upućujemo direktno, mi utičemo na nekoga, pomažemo mu, učimo ga... a da toga uopšte nijesmo svjesni). Oduvijek sam imala problem da shvatim da postoji siva zona. Za mene je sve uvijek bilo ili bijelo ili crno. Sive prosto nije bilo u mom spektru. Ili je dobro ili je loše. I nikako nisam mogla da shvatim i prihvatim stvari iz sive zone. Muke odrastanja, reći ćete. Ali taj aspekt odrastanja je kod mene imao produženo dejstvo. Da li se potrefilo mjesto, vrijeme i moja spremnost da prihvatim ili je Tanja (tako se zove moja prijateljica) bila toliko sugestivna, nemam pojma, ali poslije jedne mučne dileme koju imadoh (a koje se više i ne sjećam!) sjede me na klupu kod moje (Stare ili, kako je još zovu, Njemačke) zgrade đe se čekala (autobus) trojka za Tološe i reče mi: Ljiljo, moraš da shvatiš više: ništa u životu nije samo bijelo niti samo crno. U stvari, sve je sivo. Pitanje je samo nijanse koja preovladava. I rekoh joj ja: ma kako to? I reče mi ona: baš tako. I prihvati to više. I otplakah ja još jednu turu, što s njom, što kući, ali prihvatih. Sivo prevladava. I ko zna što se sve tu ispričalo i ko se kome izjadao i ko je sve bio kriv, a ko prav, ali ja sam pošla kući s novim Prihvatanjem.

Ova divna djevojka se zove Vasilisa i ćerka je moje prijateljice Ane, a fotografisala je moja prijateljica Jelica. Vjeruejm da mi neće zamjeriti sto sam je stavila na svoj blog bez pitanja.

Čini mi se da se svakim danom mijenjam, čini mi se da sam prešla ogroman lični put u svojih 40 godina života, a vjerujem da me čekaju nova znanja. Pa ipak, zaključila sam da se sve ono što je društvo nametnulo kao ispravan kodeks ponašanja u određenim situacijama, ona distanca, račun, uzdržanost i oprez, lagano tope i nestaju s mog Puta. Sve je više one malene djevojčice koja se ne plaši da istupi i kaže što misli, bez obzira na moguću "štetu" koju bi sebi mogla nanijeti (a što je "šteta"? uglavnom nešto što podrazumijeva mogući gubitak komfora...), koja se ne plaši da će da pogriješi, koja se glasno smije i istupa s povjerenjem i neki bi rekli ludo iskreno. Ne plaši se zadnjih namjera onog drugog, ne plaši se da će biti prevarena, ismijana, kritikovana, upecana, ostavljena, razocarana, sama...
Kad radis dobro i radis iz čistog srca, stvari jednostavno imaju Svoj put. Taj put je bijele boje. Ako i ima poneke sive tačkice, neka je. Neka podsjeća da postoji i drugačije. Uostalom, koliko loše može učiniti nekoliko sivih tačkica ;) I biram da vjerujem ljudima. I vjerujem da su ljudi dobri, samo treba da dozvole svojoj pravoj prirodi da izađe i podsjeti ih djeteta u njima.

Raspisah se ja u ovo lijeno nedjeljno popodne. Volim kad mi se ono desi i kad imam vremena da sredim ili zavrtim misli i bacim ih na papir. Znači mi...

... i idem ja tako svojim putem, kad u pravo vrijeme, na pravo mjesto pred mene istrča Laž. Zastadoh, zapitah se, prepoznah je, ali mi se dopade. Shvatih da mi je ona potrebna. Rekoh sebi: ali to je Laž, pa onda odgovorih: Neka je. Lijepa je. Prija mi. Odavno se nisam tako osjećala, a sve zahvaljujući njoj. Laži. I da li je laž nešto što znate da je laž i nešto što prihvatate kao laž i što puštate u svoj život iako je laž zato što se osjećate bolje i zato što je to nešto što vam je baš u tom trenutku potrebno? Jeste. I dalje je Laž. Vjerujem da je to ona Bijela Laž, kako ljudi kažu za laži koje "dobro čine". Ili možda nije. U stvari, Laž koja je mene savladala bila je mirisna i šarena poput livade pune poljskog cvijeća, bubamara i leptirova (baš onakva kakvu bih željela da nekad imam ispred kuće na Crkvini i u kojoj uživam dok pijem topli nes bez pjene iz bijele šolje na crvene tufne). Kakva divna Laž. Ne to nije Laž, ona je Laža. Skoro da sam se zaljubila u nju.

Toliko mi prija da sam čak sebi dozvolila i da se zapitam: a što ako moja Laža u stvari nije Laž?
Ma jeste, jeste. Znam da jeste. I treba da bude. Ali lijepo je kad nam je lijepo. Pa što i ako je izazvano nekom DivnomMirisnomZaboravljenomŠarenom Lažom.
I dalje je lijepo kad nam je lijepo.
Baš volim leptirove, bubamare i poljsko cvijeće.
Mora da su stvoreni u jedno lijeno nedjeljno popodne poput ovog.

Kladim se da najveci broj vas nije slusao ovu izvedbu Parola, a trebalo bi... ;)

LJILJA I ZBILJA: A ŠTA ĆEŠ TI DA URADIŠ?

LJILJA I ZBILJA: A ŠTA ĆEŠ TI DA URADIŠ?: Već skoro godinu dana sa Davorom Dragojevićem i Đanijem Milačićem pripremam jedan važan događaj za našu Crnu Goru-Međunarodni festival l...

A ŠTA ĆEŠ TI DA URADIŠ?

Već skoro godinu dana sa Davorom Dragojevićem pripremam jedan važan događaj za našu Crnu Goru-Međunarodni festival lutkarskog teatra, sa sjedištem u Podgorici i ambicijom da se proširi na sve gradove Crne Gore koji imaju uslove potrebne za igranje predstava.

Već skoro godinu dana dobri Davor i ja se mučimo da otvorimo, a ne zatvorimo finansijsku konstrukciju za ovaj događaj višestruko značajan za naše malene, za naš grad, za našu zemlju. Tužna sam zbog nezainteresovanosti potencijalnih podrzavalaca, ali ne gubim vjeru.

Krenimo redom.

U glavnom gradu Crne Gore uradi se jedna premijera lutkarske predstave u nekoliko godina. U ostalim gradovima Crne Gore, igranje lutkarskih predstava se svodi na Kotorski festival. Koliko djece na sjeveru Crne Gore je imalo priliku da pogleda lutkarsku predstavu? A ako i jeste organizovano gostovanje neke lutkarske trupe, koliko roditelja djece na sjeveru je imalo mogućnosti da plati ulaznicu? A koliko ih je svjesno da posjeta pozorištu jeste važna za razvoj djeteta?

Svi znamo što je lutka i što lukta znači svakom djetetu. Nije teško zaključiti koliko je važno upravo kroz lutke slati poruke najmlađima, učiti ih životu, usmjeravati i razvijati ljubav prema pozorištu.

A na našem festivalu je trebalo da učestvuje 10 trupa iz svijeta. Da igraju predstave u Podgorici i ostalim mjestima gdje postoji sala za igranje predstava. Karte se ne bi naplaćivale. Nikako.

Uporedo bi se na glavnom gradskom trgu u Podgorici odigravali prateći programi, kako Davor voli da kaže, "to je duša Festivala". 4 sata svakog popodneva bi se predstavljale dječje trupe iz Crne Gore, koje to žele: ples, gluma, recitovanje, pjevanje, hor... Želimo da dovedemo i gradsku muziku i mažoretke i želimo puuuuno balona i zastavica, želimo da upijamo iskrice u širom otvorenim nasmijanim očima mališana koji  se dive vatrometu. I još toliko toga želimo.

Pljus. Hladan tuš. Ne možemo toliko. Dobro. Smanjimo očekivanja za ovu prvu godinu. Smanjimo broj trupa. Smanjimo broj gradova. Smanjimo broj dana održavanja sa 5 na 3. Da probamo tako.

Ali avaj.

Primjećujem kako je postalo jako popularno kritikovati naopak sistem vrijednosti koji je zagospodario nesrećnim zemljama u tranziciji, pa i našom najljepšom zemljom na planeti. I sama to tvrdim evo decenije, ali ništa se ne čini da se počne raditi na ispravljanju te naopakosti. Ako i hoćeš nešto da učiniš, ostaješ sam/sama. Pa evo, ja nešto činim, ali ne mogu sama. I obraćam se ljudima da se uključe, da zajedno nešto uradimo. Korak po korak. Svako onoliko koliko može, umije i želi. Ispada da je jako malo znanja, volje i želje. Ne, ne radi se o novcu. Novca ima. Da, kriza je. Da, problemi na svakom koraku. Da, velika je muka. Ali, da, novca ima.

Ako hoćeš nekoga da skineš s vrata kažeš mu (izaberi odgovor):

a) mi planiramo budžet godinu dana unaprijed, šteta što se nijeste ranije javili, baš nam se sviđa

b) mi ne smijemo da finansiramo nvo, a projekat je sjajan

c) nemamO para, ali pomoći ću ti na drugi način. a kad se obratiš za pomoć na drugi način, otkači te.

d) ne odgovoris ni na mejl, ni na poziv, ni na dopis, nemaš vremena, obrćeš milione. (A dok ti obrćeš milione dijete ti obrće nešto drugo, jer nemaš vremena da misliš na njega. Ah ti milioni)

Danas je najteže dobiti odgovor na mejl. Ne pozitivan odgovor, nego bilo kakav odgovor. Od jako velike cifre poslanih mejlova, sa svega 5%  adresa smo dobili odgovore. Uglavnom negativne, ali smo ih dobili. I ja to cijenim. Pa se zapitam: kakvo smo mi to društvo kad ja cijenim što sam dobila odgovor? Opet-naopako. Pa valjda je normalno kad ti neko postavi pitanje da dobije i odgovor. Ali ne, nemamo mi vremena za takve sitnice. Čuš odgovor na mejl. Svašta. A kum čeka u kafani u podne da se pije kafa.

Pa kako da očekujemo da se neko zapita da li projekat vrijedi i prepozna potrebu da se podrži ono što je dobro za naše mališane. To su oni na kojima svijet ostaje, sjećate se? To su oni naši budući predsjednici i graditelji budućnosti koji treba da budu bolji i veći od nas. A kako će kada ih ne učimo tome? Čemu ih učimo, pitate? 

 

Evo čemu:

Da bi došli do donosioca odluka, direktora, predsjednika, tih Važnih Funkcija čija riječ je važna za odobravanje budžeta potrebno je sljedeće:

1. lično poznavati nekoga od tih Važnih Likova

2. voditi računa o relacijama: ko je s kim "dobar", ko se s kim ne priča ili pije kafu

3. ko je kome muž, žena, brat, sestra, kum, osnivač, interesna grupa

4. ko je "baja" koji će nas preporučiti i "učiniti nam" da nas neko primi na razgovor

5. da li je on/ona majka/otac, te stoga ima razumijevanje i svijest o značaju vaspitavanja i razvoja najmlađih

6. znamo li nekog političara koji će jednim pozivom riješiti našu najveću muku: obezbijediti sredstva za placanje smjestaja i prevoza trupa u hotelu Crna Gora ili pokriti troškove prevoza.

7. dodajte, ima ga još puno, kapirate kud vodi...

Eto tome mi učimo djecu. Da "snimaju" relacije i plivaju u tome. Ne učimo ih da ako nešto vrijedi, to će se i prepoznati i zaživjeti. Jok. Mi ih učimo da je Mašin tata direktor Firme i zbog Maše će "pomoći", jer Maša ide na ples kod Ljiljine kume.

LJUDI, PRESTANIMO S TIM!

Pogledajmo malo širu sliku. 

Da, moja djeca su mogla da idu redovno u pozorište. Imala su sreću da budu rođena u porodici u kojoj roditelji imaju pristojna primanja i svijest o pravilnom razvoju djece. Ali to ne znači da me je baš briga za svu onu djecu koja, ni kriva, ni dužna, nisu imala prilike da iskuse ono što moja jesu. Naprotiv! Želim da uradim sve što umijem da i njima omogućim da im djetinjstvo dobije neke nove boje. I, ne, neće to promijeniti njihov život, ali im hoće dati šansu da ga promijene. Da im mašta poleti. Želje se roje. A to je početak. Veliki.

I da se razumijemo. Dobili smo podršku od premijera u vidu pisma koje je lično potpisao i koje je trebalo da nam olakša prikupljanje sredstava. Hvala, cijenimo. Dobili smo pordšku od ministra obrazovanja koji je, takođe, prepoznao vrijednost projekta. Hvala, cijenimo. Dobili smo i podršku od Princa Nikole Petrovića i njegove fondacije, i ne samo na papiru, već i materijalno, na čemu mu neizmjerno hvala. To je bila prekretnica i utemeljenje nade da se Festival ipak hoće održati, u kakvom god obimu. Prepoznati smo i podržani. I nadahnuti za buduće projekte! 

Direktno ubrizgavanje čiste sreće, energije i nade. 

KIC nas je podržao i Dječji savez, naravno.

Ali i dalje ne možemo sami. Potrebna nam je dodatna podrška. U novcu. U gorivu, avio-kartama, obezbjeđivanju ručka, auto-prevoznika koji bi vozio trupe po Crnoj Gori. Ne samo u pohvalama i oduševljenju entuzijazmom koji nesebično rabimo. Želimo da nas ima još. Nas kojima je stalo.

Ako svaki/svaka koji/koja ovo čita makar i pokuša da razmisi kako može da se uključi, pa makar i ne ostvario/ostvarila ništa više od toga, biću zadovoljna. Pomjerili smo se s mjesta. 

Ako neko nešto i uradi, ali ne uspje da doprinese konkretnim rezultatom, biću prezadovoljna, jer RADIMO na promjeni ponašanja, a rezultat hoće doći, pa i ne mora odmah, ne mora u ovom slučaju. 

Ako nam se neko javi sa konkretnim rezultatom, biću srećna. Za sebe. Za tebe. Za svu našu djecu koja će postati Ti i Ja. 

Ne, djecu koja ipak HOĆE biti bolja nego što smo Ti i Ja, jer ćemo im pokazati da postoji bolje.

Ja radim nešto što će pomjeriti granice. A šta ćeš ti da uradiš?

LJILJA I ZBILJA: OVDJE JE MOJ DOM

LJILJA I ZBILJA: OVDJE JE MOJ DOM: Evo me opet sa patriotizmom. U stvari, nije to patriotizam. Wikipedia kaže: Patriotizam , rodoljublje i domoljublje je izraz koji u najši...

OVDJE JE MOJ DOM

Evo me opet sa patriotizmom. U stvari, nije to patriotizam. Wikipedia kaže: Patriotizam, rodoljublje i domoljublje je izraz koji u najširem smislu označava pozitivan odnos pojedinaca ili grupa prema svojoj "domovini" ili "otadžbini". Pozitivan odnos je jedno. Ljubav je drugo. Domovina se voli. Kao što se voli majka. Ona nam je data. I kao što nećeš zamijeniti majku, nećeš zamijeniti ni domovinu. Ona je tvoja i jedna. Jedina. I poći ćeš od nje. I doživjećeš čuda. Ali ćeš joj se vratiti. Kao majci. I živjećeš daleko od nje, ali će ona biti u tebi. Kao majka. Njen miris i toplina su utkani u tvoj genetski kod.
I da li je moguce da i dalje ima onih koji ljubav prema domovini vezuju za pripadnost političkoj partiji, grupaciji struji. Ne, nisam pripadnica ni jedne partije. Ni DPS, ni SNS ni PZP ni OGP, ni Pozitivna, ni Negativna ni Nova ni Stara mi nisu potrebne da volim svoju zemlju. Da radim sve sto sam naucila i s čim me je priroda nadarila, da Njoj budem dobra. Najbolja.
Mi smo Ona. Ako smo mi dobri i Ona je. A sta mi radimo da budemo bolji? Sta radimo da nam bude bolje? Sta radimo da Ona bude bolja? Pričamo, ne Radimo. Pričamo. A da malo Radimo?
Zašto nam je stalno neko drugi kriv? Zašto nekad ne potražimo razlog u sebi? Da li smo vrijedno učili, završili škole, da li dajemo sve od sebe na poslu, kod kuće? Da li smo savjesni građani, roditelji? Bogami mi se čini da sve to od nas kreće. Pa kako nam može biti kriv neko drugi ili Ona?

Neka nam je srećan 13.jul. Neka nam je srecan svaki novi dan. Neka ga živimo sa Njom u srcu i onako kako najbolje umijemo. A kako radimo na sebi, radimo i njoj.
SREĆAN NAM DAN DRŽAVNOSTI CRNE GORE!

Ovdje je moj dom.