KAKO SPAVATE?

Razmišljam nešto, svi nezadovoljni. Generalno. Životom.
Kod nas (a mislim i ne samo kod nas) prethodno se nadopunjava formulom:
 ŽIVOT=ZARADA.

I kad krenem da raščlanim i život i zaradu i zadovoljsto i nezadovoljstvo, dođem do jednog. Do čovjeka. Do ljudskih osobina. Do vrijednosti koje čovjek gaji i upražnjava.
Kažu riba od glave smrdi. To mu dođe da je za nezadovoljstvo naroda kriva vlast. A, opet, tu vlast bira narod. Zatvori se krug. Kakvi smo to mi ako biramo vlast kojom nijesmo zadovoljni?
Zavisni? Od vlasti? Zar se sve svodi na vlast? Zar je jedini kvalitet, sreća, zadovoljstvo i suprotno tome u vlasti?
Ovo, u stvari, uopšte ne treba da ide u pravcu kritike ili pohvale vlasti. Ne, to nije tema. Tema je zašto smo takvi kakvi smo i da li želimo da se promijenimo.
Ipak, kako se oko nje sve vrti, ajmo prvo o vlasti, jer i u njoj su neki ljudi koji žive svoje vrijednosti. U vlasti, u smislu aparata koji upravlja zemljom, kao i u bilo kojoj drugoj kompaniji, organizaciji, udruženju, postoje vrijedni i lijeni, pošteni i nepošteni, vođe i sljedbenici. One najbliže predsjedniku (države, parlamenta, vlade), isto kao i u kompaniji direktor, bira predsjednik. Koji je kriterijum? Najvažniji kriterijum je pripadnost partiji. Zatim idu ostali. Onda najbliži biraju sebi najbliže, a sebi najbliži, opet, sebi najbliže. I ako kriterijum nije pripadnost partiji, onda je to, definitivno, povjerenje. E sad, na nižim nivoima, zastupljen je i kriterijum, pripradnost porodici, prijateljima, ostalim interesnim grupama... Ima tu i iskustva i znanja i nivoa obrazovanja, ali i među tim i takvim kriterijumima, prednost se ipak da onima s početka priče. Idelano je da zadovolje najmanje jedan kriterijum iz prve i jedan iz druge grupe.
I da se razumijemo. Nemam ja ništa protiv da ljudi koji snose ogromne odgovornosti biraju svoje prve saradnike. Nikako. To je sasvim ispravan put, jer do rezultata se moze doci samo vrijednim radom koji moraju da iznesu sposobni, oni koji će biti privrženi cilju i svom nadležnom. To, dakako, podrazumijeva i dizanje glasa protiv ili ukazivanje na greške i pogrešne pravce cilja, ukoliko se takvo što otvori. To su ljudi od znanja i povjerenja.Ono što tu, često, nedostaje je integritet.

Ima tu jedna caka. Kada određeni ljudi od znanja i povjerenja dođu na pozicije, kreće transformacija. Unutrašnja. Postaju straaaašno važni jer obavljaju važan posao=upravljaju novcem, ljudima. Tako je to u njihovim glavama. (Prije desetak i kusur godina, zamalo me rođeni ego zaveo da upadnem u tu zamku. Srećom, zamalo; na vrijeme sam se osvijestila, išamarala ego i uvidjela kakav je to privid i koliko je to štetno) E sad, ako posmatraš da je tvoj posao važniji od drugog i da ti to daje za pravo da živiš bahatost, to najviše govori o tebi. Ja smatram da je svaki posao važan i da je jako važno da svaki posao obavljamo vrijedno i nabolje što umijemo. Ali pozicija ne smije da daje za pravo nikome da se ponaša nečasno i bahato.To sve u slučaju izostanka integriteta kod gore pomenutih ljudi od znanja i povjerenja. Ako je isti, pak, tu, imamo rukovodioce dobrog kova. Prave modele na koje se buduci mladi lideri valjaju ugledati. Ovako, ugledaju se na one druge i to ima postaje obrazac koji je pravilan, jer funkcioniše. I prenosi se s koljena na koljeno. I postaje očekivano ponašanje u koje se ukplapaš. Dokle? Odgovor je jednostavan: dok se ne donese i sprovede odluka da je integritet u sprezi sa znanjem najvažniji kriterijum, važniji od pripadnosti partiji ili bilo kojoj interesnoj grupi.

Svi smo čuli priče kako moć opija. I sigurno da je tako. Onima koji to dozvole i onima za koje je moć nešto što crpe iz vana. Nego mene više zanima šta je moć i ko nam je daje, a ko uzima. Moć, po uvriježenom tumačenju, daje vlast, pozicija, novac kojim gazduješ. Za mene, moć je u meni i mom odnosu prema svemu što je u meni i oko mene. I prema poziciji. Ako ja dozvolim da moja lična moć-da budem vladarkom svojih percepcija, vrijednosti i ubjeđenja poljulja ova Spoljna Moć, ja sam u stvarni lišena Moći.

Bila sam skoro u jednoj situaciji u kojoj mi je servirano da iskoristim tu Lažnu moć i ostvarim ličnu korist. Odbila sam, naravno, ali i podijelila sa pretpostavljenim koji mi je rekao "ja sam znao da ti tome možeš da se odupreš".  A da li svi pretpostavljeni znaju da oni koji su im najbliži i koje su, većinom, oni birali, mogu tome da se odupru. Zato što je to ispravno. Mislim da ne znaju. Mislim čak i da o tome ne vode računa. E zato smo tu đe smo.
Jedan potpuno naopak obrazac ponasanja je postao standard. I ljudi se uklapaju u taj standard. U nešto što su devedesete utemeljile kao novi sistem vrijednosti u kome važi pravilo: sposoban=snalažljiv=kradljivac=dobar glas.
U kupovinu i prodaju sebe samih.
Za par kila sira i brendirani komad odjeće.
Samo miran san donosi mir i istinsku sreću.
Samo miran san.
Kako spavate?

GILFANA

foto: THELAB Studio

Počela je zima u Podgorici. Ne volim je, al ko te pita. Život ide i ti se uklapaš u ono što ne možeš da promijeniš. Donosim odluku da ću da volim ovu zimu. Da je prihvatim i da prestanem da kukam kako mi je hladno. I nekako mi je odmah manje hladno. Stvarno.

Poslije redovnog dvosatnog vježbanja duha i tijela koje praktikujem dva puta sedmično sa nekoliko divnih dama u grupi koja s razlogom nosi naziv Vježbaonica za srećan život, ulazim sa Kaćom u Voli da kupim vodu i kačkavalj. Dok čekam svoj red, pažnju mi privlače dva malena bića, kratkih, ućebanih kosa, u sklepanoj odjeći po sistemu daj šta daš i da mi je super. Iz prve nije moguće odrediti da li su dječaci ili djevojčice, dok ne podigoše glave i progovoriše. Jedna od njih je imala pogled koji me je opčinio.

Dok sam čekala da im prodavačica pripremi sendviče, započeh razgovor:  

 Kako se zoveš, pitam je.

Gilfana, kaže.

Gilfana? Kako ti je lijepo ime! Ona se stidljivo smiješi. A koliko imaš godina, Gilfana?

Jedanaest. Jedanaest godina, a nije viša od moje sedmogodišnje ćerke, pomišljam.

A, hoćete li vi da pojedete te sendviče koje vam prodavačica priprema?

Hoćemo, hoćemo, mi, mi, grunuše uglas ove mrvice. Odakle li izađe ova snaga, pomislih.  

Iz gladnog stomaka, odgovori mi srce.

Utoliko dođe moj red za usluženje, a one odskakutaše do kase da kasirki daju žute novčiće koje su stiskale u šakama. Bila sam odmah iza njih, pa nijesu uspjele mnogo da odmaknu mom probuđenom oku. Izađoše iz radnje i stadoše sa strane. Otvoriše sendviče i počeše da jedu. 

Bacite papire u kantu za smeće, važi? Da čuvamo grad na nam bude lijep...

Važi, odgovoriše i odmah baciše u kantu dio papira koji im nije bio potreban.

Ovo se desilo prije nekih desetak dana, a ja i dalje razmišljam o Gilfani. O njenim toplim smeđim očima koje se smiju draže nego njene slatke usnice. Sigurno su i njenoj majci tako lijepe kao što su meni. Ili ona nema vremena da uživa u svom djetetu jer negdje prosi za koru hljeba. Ili je mozda gleda s neba, jer tamo ne mora da se bori da je nahrani, može samo da gleda, koliko god dugo želi, i da se divi malenom biću-njenoj Gilfani.

Kakav li je njen dan. Kako dolazi do novčića kojim plaća sendvič-kiflu iz Volija. Koliko obroka dnevno ima, a da li je ijedan topao. Zna li da piše. Ima li dom. Ima li majku.

I pomislim i mislim kako i dalje naše majke plaše djecu Cigankama.

A, majko, kako bi tebi bilo da neko plaši djecu tobom? Da Ciganka plaši svoje dijete tobom? Majko, da li je neko kriv što je rođen u određeno vrijeme, na određenom mjestu, pod određenim okolnostima? Možda si to ti. Možda je to tvoje dijete. Kao da nije dovoljno što se kroz život muče i što im borba za očuvanje gole egzistencije razvija nagone koji su opšte-društveno neprihvaćeni. Ali nijesu oni krivi. Zašto im društvo ne omogući bolje uslove? I još treba da ih ponižavamo. Majko, objasni djetetu da su i Cigani vrijedni ljudi. Isto kao i ti. Oni su drugačiji. Iz našeg ugla-nesrećni. Iz njihovog, ko to zna... možda i srećni? Ali majko, nemoj da ih ponižavaš. Pomogni im, nauči dijete da ih voli i poštuje. Da voli i poštuje ono što ima, ali i ono što nema.

O čistoći Glavnog Grada vode računa, opet, oni-Romi. Za nas, ove druge, Nerome, to je nešto neprihvatljivo. I adje da ne otvaram temu o prihvatljivosti, nego samo da vas pitam da li treba da im budemo zahvalni ili treba da ih gledamo ispod oka zato što rade nešto što mi ne želimo? Zato što rade pošteno i vrijedno, za sve nas. Za zdravlje našeg grada. Za zdravlje naše djece. Za zdravlje tvog djeteta, majko. Zar ne treba da im kažemo hvala? A veliki broj i odraslih i djece i dalje bacaju smeće po ulici. Zar to nije nešto zbog čega treba da se zastidimo? Znate li zašto? Zato što to naša djeca od nas gledaju. A neko ide i za nama kupi otpatke. Pa nam je taj neko još i ispod nivoa. Ma dajte.  A što kući ne bacamo smeće svuda po sobama? Čiji je naš grad? Jel njihov? Jel naš? Zajednički je. I eto, oni rade nesto sto jeste društveno-prihvatljivo i opet ne valja. Opet smo mi gore a oni dolje. Kakva varka. Svi smo mi isti. Samo neko ima više sreće, a neko manje. Eto to je razlika i ništa više. Ni manje.

Razmisli sljedeći put kad budeš plašila dijete drugim čovjekom. Razmisli da li uopšte treba da plašiš dijete ili treba drugačije da postupiš. Recimo, da mu objasniš? Pa ako treba i deset puta, onda ti to učini deset puta. Neka ti bude i teško i dosadno, ako će te naučiti da poštuješ drugačijeg od sebe. Da poštuješ čovjeka. I ti si čovjek.

*Tekst je objavljen 2013. u februarskom broju magazina Montenegro Shopping Lista, a napisan krajem decembra 2012.

MOJE LJUBAVI

Razmišljam nešto o Ljubavima. Bivšim, sadašnjim, budućim, lažnim, pravim, pogrešnim, iskrenim, površnim,  nekontrolisanim, neostvarenim, bezuslovnim. Onima koje naslućujem i Onima za koje nikada neću saznati...Onima koje su me iznevjerile i Onima koje sam ja iznevjerila. Onima koje će trajati koliko i ja i onima koje se nikada neće roditi. Onima od kojih učim i onima koje od mene uče. Onima koje me ne razumiju i Onima koje ja ne razumijem. Neke, valjda, i ne treba da razumijemo.

Kad bih mogla da vratim vrijeme, neke ljubavi bih drugačije voljela. A neke bih prepustila da ih vole oni koji to bolje umiju. Ali, valjda je to tako moralo biti da bi moja Ljubav bila ono što jeste Danas.

S godinama, kažu…. Sve ide s godinama. I Sve u Svoje vrijeme. 

A nekako znam da je vrijeme za Ljubav Sada. Ali stalno nas nešto koči. Stalno neke stege, nevolje, negovorenje, nepovjerenje, neželja.  Stalno nas nešto skreće s tog puta.

Ma ne moze Neljubav biti moćnija od Ljubavi.

Jel da da ne moze?

 

Pa zašto nam je onda tako teško da je dočekamo raširenih ruku. Da joj poletimo u susret. Da je potražimo. Da je zatražimo. A treba nam.

Čekamo da se stvari dese. I u redu je to. Ali se neće desiti ako ne učestvujemo. Ako se ne pokrenemo. Ako bar malo ne očijukamo sa njom. Sa Ljubavlju.

A možda i ne treba da se dese. Možda je upravo to lekcija koju učimo.

Ipak… Teško mi je u to da povjerujem. Da smo osuđeni na Neljubav.

Ma i da jesmo, moramo da se borimo. Da dokažemo tamo nekoj sudbini da nema pojma.

Ljubavi, dođi, evo zovemo te! Dođi!

VRIJEME JE ISTINA

Dođe tako doba kad shvatiš da je vrijeme za neke stvari prošlo.

U nekom djeliću mračnog ćoška u koji odavno ne zalaziš, nadaš se da možda ipak nije tako, ali u dubini duše znaš da jeste. I više ne gledaš sa sjetom na ono što nekad bijaše. Izblijedile su slike. Uspomene skoro i da ne postoje. Pojela ih neriječ. I više nije važno zašto i što dalje. Nije važno ni to što neko sve svoje ulaže da učini da se osjećaš loše. Nije važno. Tužno je. Tužno je što neko nosi toliko muke u sebi. A ti si do sad već naučila da na takve ne treba da se ljutiš, dovoljno je njima mučno to što isijavaju. Ali si naučila i da te ne dodiruje. I dobro si uvježbala. Kad te bocne reaguješ automatski-trepneš i odbiješ. Jer znaš ko si, koliko vrijediš, u čemu griješiš i u čemu si najbolja. I znaš da priznaš da sa nekim stvarima ne umiješ da se izboriš. I znaš da neke stvari nikada nećeš dopustiti. I prihvataš sebe onakvu kakva jesi. Nesavršenu. Takvu. I ne daješ objašnjenja. Ne samo da nisu potrebna, već su i suvišna onome ko ne želi ni da čuje ni da razumije. Prevariš se nekad, pa kreneš... al se vratiš... sjetiš se da to ne radi.

Prestane da te boli to što te više ne boli.

I misliš o posljedicama. I radiš onoliko i onako kako ti je dato da stvari budu bolje. Za posljedice. I ideš dalje u ono što slijedi. Što god to bilo. A znaš da će biti ono što mora biti. I da će biti baš ono što treba. KakoGodDaSeToZvalo. KadGodDaToBilo. 

Vrijeme je istina.

Posvećujem ovaj tekst jednom 31. januaru koji ću pamtiti po bliskom susretu s kamionom, potvrdi o savladavanju još jedne stepenice u mom obrazovanju i riječima koje više ne važe.

MEĐUPROSTOR

Dođe tako vrijeme međuprostora.

Počinje sa naznakom slobodnog vremena, kao, ali nije tako. Tada mu se posvetim, a počne negdje, nekad, duboko, daleko, a odmah tu i sada.

Stanem i ne znam kud bih. Onih hiljadu raznobojnih balona koji nose korpu u kojoj osvajam oblake i stvaram duge, razbježe se svaki na svoju stranu i pitam se samo kako ne popucaju kanapi. Jedan po jedan. I govorim sebi, moras mudro upravljati, moras ih držati najedno, a ruke kao da su mi utrnule. Ne slušaju glavu. Ne znam koga slušaju. Ni zašto. Ni dokle će. A duge pomiješaju boje, kao da su se dogovorile da je raznobojno opasno i da je jednobojnost in. Ih jeste, baš, pa još i tamno ljubičasto.

Pitam se, kako li se uliše u tamno ljubičastu. Mislim da mi se ne sviđa.

I nije to prvi put. Samo se boja mijenja. Naučila sam da pustim da to ide tako. Ako to uopšte ide. Neka bude. Pa će već doći neki pravi trenutak u kome će glava povratiti moć nad rukama. Ili će ruke odlučiti da upravljaju bez glave. Ili ću smisliti način da upravljam bez ruku. Ili možda više uopšte neću upravljati.

I nije mi baš najasnije. Volim nemoguće zadatke. Kazem nemoguce, a ne nejasne. One koji samo od mene zavise. E tu sam najbolja. Da nađem način. I uvijek ga nađem. Zato što umijem, mogu i želim. 

Kad je vrijeme za to.

A u međuprostoru ćutim i osluškujem tišinu. I čujem je. Čujem nemir. I čujem mir. Čujem dijaloge i monologe koje vraćam i vrtim. Kad ih izvrtim odlučim da je bilo dovoljno. I otpustim ih. Rasprše se u tišinu.

Pitam se čini li mi dobro? Uči li me? Spotiče li me? Ili me liječi.

Međuprostor.

LJILJA I ZBILJA: NOVOGODIŠNJE ŽELJE

LJILJA I ZBILJA: NOVOGODIŠNJE ŽELJE: Eto, dođe i 2013. Dobro došla i dobra bila. Šta želim za Novu godinu? Želim, želim, želim... na prvom mjestu sebi. A mislim da možete i vi ...

NOVOGODIŠNJE ŽELJE

Eto, dođe i 2013. Dobro došla i dobra bila. Šta želim za Novu godinu? Želim, želim, želim... na prvom mjestu sebi. A mislim da možete i vi da se pronađete, ako želite da želite. Sebi :)
Dakle,

ŽELIM da Volim. Još više. Da svojom ljubavlju umnožavam osmijehe.
ŽELIM da Pjevam. Više i duže. Kome smeta, nek zatvori uši. :)
ŽELIM da Šetam. Što više.
ŽELIM da još pažljivije slušam. Da ne smišljam odgovor dok mi govore, nego da samo slušam. Pa što i ako nemam odgovor. Možda i ne treba uvijek da ga imam.
ŽELIM više Tišine. Kad mi je potrebna.
ŽELIM da budem zadovoljna svojim izgledom.
ŽELIM da i dalje provociram svoj ego.  Utakmica jos traje. Zelim da napredujem i idem do konačne pobjede. Pa u kojoj god godini to bilo. Vazno je da idem naprijed.
ŽELIM da ne brzam s odlukama, posebno onim u kojima me Ego prevari pa me ožeže negdje duboko u lijevoj očnoj duplji. Treba da izbrojim do 10. Polako. Da proces traje najmanje 1 minut.
ŽELIM da imam više strpljenja, posebno tamo gdje mi je to mnogo teško. Gdje krv ne da, nego nagoni na drugost. Moram jer tako mora biti.
ŽELIM da me manje boli Neljubav. Znam da mora da boli. Ali kad bi moglo malo manje. Makar svaki drugi dan.
ŽELIM da manje mislim na Neljubav. Jer, tako će otići daleko od mene.
ŽELIM da želim iz čistog srca i jako, baš jako.
ŽELIM da se ispune moje želje.