LJILJA I ZBILJA: VAŽNA JE PAŽNJA

LJILJA I ZBILJA: VAŽNA JE PAŽNJA: I možete da mi pričate kako je važno imati bogatstvo. I možete da mi pričate kako je važno imati moć. I možete da mi pričate da je važna fu...

VAŽNA JE PAŽNJA

I možete da mi pričate kako je važno imati bogatstvo. I možete da mi pričate kako je važno imati moć. I možete da mi pričate da je važna funkcija. I možete da mi pričate što god hoćete.
Ali ja ću vama reći: važna je pažnja. Ta malena stavka u našim životima. Privatnom i poslovnom.
Važna je pažnja.
Važno je da vas se neko sjeti i primijeti kada vam je to potrebno. I kada vam to nije potrebno. Važno je da se neko sa vama raduje vašim malim i velikim uspjesima. Da se raduje. Eto to je važno.
Od te tačke se ide dalje. Od te tačke se ide bolje. Od te tačke se ide više.

Imala sam nedavno situaciju koju je moj pretpostavljeni prepoznao, a i ja kasnije, kad sam ohladila glavu, kao nešto oko čega ne treba da se troši ni vrijeme, ni riječi, a još manje živci. Samo mi je poručio da se ne nerviram. Tek toliko. Ne nerviraj se. A ja sklona svakolikoj analizi, prije svega ličnoj, stala i nasmiješila se.
I prestala da se nerviram. Jer je neko shvatio da nije vrijedno da se nerviram i poručio mi da vjeruje u mene i da mi je podrška. Eto toliko. Najviše.
Danas sam ja bila u situaciji da uradim nešto lijepo, skromno, ali lijepo. Kolega iz sektora je diplomirao. Organizovala sam okupljanje sektora kod mene u kancelariji, pripremila prigodan, skroman poklon u ime kolektiva i pružila lijepu riječ i osmijeh. To mi je bio najljepši dio dana. Kancelarija je odisala vedrinom i sučevim zracima. Vidjela sam dobro. Vidjela sam lijepo. Vidjela sam nasmijano. I bila sam iskreno srecna. I znam da bih voljela da sam mogla više. I znam da je trebalo više. Ali to je najviše što sam u tom trenutku mogla. I znam da se to prepoznalo i da se cijeni. Baš sam srećna.
Važna je pažnja.

LJILJA I ZBILJA: ČIJA JE NAŠA MUKA?

LJILJA I ZBILJA: ČIJA JE NAŠA MUKA?: Juče se završila školska godina. Djeca se raduju, a pusti se i poneka suzica. Srećno đacima i nastavnicima! A mene ne napušta mučan osjeća...

ČIJA JE NAŠA MUKA?

Juče se završila školska godina. Djeca se raduju, a pusti se i poneka suzica. Srećno đacima i nastavnicima!
A mene ne napušta mučan osjećaj na temu školstva.
Podijeliću ga, pa recite...
Naravno da ima i svijetlih primjera, ali ja ću se osvrnuti na tamniju stranu našeg školstva.

Jurnjava za školskim uspjehom. Poravljanje ocjena i šakom i kapom. Roditelji koji intervenišu, što direktno, što posredno. Spremna sam i da ustvrdim da je do uspjeha više stalo roditeljima nego đacima. I to onim nerealno ambicioznim. I nije problem poraviti jednu ili dvije ocjene djeci čije je znanje na granici između četvorke i petice, trojke i četvorke i tako rredom... glasam za to da se djeca motivišu i vjerujem da svaki dobar pedadog i nastavnik to i čini. Ali kod nas se dešava da se odjednom popravi i po 6-7 ocjena i učenik dobije cijeli stepen više, iako njegovo znanje ne odgovara tom stepenu znanja. Juri odličan. Juri dobar. Juri luču.
Kakva je to jurnjava kad se takav uspjeh nije zaslužio?
Zašto bi neko imao luču, ako nije briljantan? Zato što je prvih šest razreda imao, pa mora i u sedmom. E, pa, ne mora. Naprosto nema taj kapacitet. I ne treba da bude nezadovoljan, jer nemaju svi isti kapcitet. I nije sramno izgubiti luču u sedmom razredu. A i sama luča ne mora da bude mjerilo uspjeha u daljem školovanju, radu, životu... Svi smo različiti i reagujemo na različite stimulanse...

Šta imamo kao rezultat tog silnog poklanjanja ocjena i autodestruktivnih kompromisa? 
Srećan učenik - jupiiii ima uspjeh kakvom se nije nadao i koji zna da nije zaslužio.
Srećan roditelj - jupiiii, dijete mi je završilo razred odličnim, skroz odličnim, vrlo-dobrim, iako zna da nema taj nivo znanja.
Srećna škola-jupiiii prosjek rezultata učenika je na zavidnom nivou, iako znaju kako je do toga došlo i da je to ne odgovara istini.
Svi su srećni što su dobili/izazvali/omogućili lažnu sliku o postignutom nivou znanja. I onda dođe testiranje znanja koje se odradi loše i svi se čude. I svi sve znaju, ali to ostaje tako.

Kome, uopšte, može biti dobro kada iz škole izlaze djeca koja nemaju nivo stečenih znanja adekvatan uzrastu? Djeci neznalicama koja su naučena od malena da nije vrijednost učiti, već imati poznanstva i stvari završavati kraćim i lakšim putem? Roditeljima koji umjesto da dijete uče da vrijedno uči, vrše pritiske na nastavnike i direktno su odgovorni za loše znanje svoje djece, čime i loše usmjeravanje razvoja društva? Školama kojima je dopušteno da tolerišu neznanje i nerad, protekcionizam i koje ne nalaze za shodno da takvu praksu nepovrato prekinu? Nadležnom ministarstvu koje na to ne reaguje i ne propisuje adekvatne mjere da se zaustavi loša praksa, jer, vjerovatno, nijesu upućeni u takvo stanje?

Možda vam se ova tema i ne čini toliko važnom u ovom teškom momentu kroz koji prolazi i naša zemlja i region i Evropa. Ipak, MENI TO JESTE UŽASNO VAŽNO. Pada li nekome na pamet da je upravo ovakav pristup stvarima, školovanju i vaspitavanju djece doprinio da se nađemo u istoj toj krizi.

Čija je naša muka?

DAN NEZAVISNOSTI

Zašto ljudima smetaju snažna osjećanja koja gajimo prema svojoj zemlji?
Da li je loše voljeti svoju zemlju? Smeta mi kada čujem komentare tipa: "vidi kako živimo, kakva nam je vlast, kakvi smo ljudi, kakvo je sve, a ti je i dalje slaviš..."
Pa, slavim je.
I volim je.
Zato što je Moja.
Zato što sam pososna nja Nju.
Zato što je prvo bila Ona, pa onda ja.
Zato što sam od nje ja nastala.
Zato što sam ja Ona.
To je neodvojivo.
I zašto bi uopšte neko to morao da shvati,
To je moje i Njeno.
To smo nas Dvije u Jednoj.
Meni ili Njoj.
Svejedno.

I uvijek mi je srce puno na nacionalni praznik. I priznajem, današnji dan jeste moj najdraži Naš praznik. Naravno, važan je i zbog toga što sam baš na ovaj dan, tri godine prije nego što smo proglasili nezavisnost, rodila moje prvo dijete, mog Novaka. Znam da to tako moralo biti. To je Ona u meni. I Ona je svojeglava kao Novak, gura po svome. Pogriješi, pa se ispravi. Uči i grabi naprijed. Naljutim se ponekad, pa se razljutim. Važno je da ide naprijed. Veliki su dani i godine pred nama.
Nije sve kako bih voljela da bude. Nije sve kako bi moralo da bude. Ali ide naprijed. Ide. Lagano. Može li brže? Može. Može li bolje? Može. Može li...? Može. Sve može.
U pravo vrijeme.
Kad sazru Uslovi i Ljudi.
Čekasmo da sazru i uslovi i ljudi, pa prije 6 godina, u miru dobismo nazad i na papiru, ono sto smo imali u srcu. 
SVOJU državu.
Ljepoticu našu.
Neki smo je željeli mnogo duže, a neki kraće.
Ipak, udruženim snagama, dobili smo je. Pravedno ili ne.... dobili smo je.
Srecna sam zbog toga i slavim svaki dan. Danas posebno.
Srecan nam DAN NEZAVISNOSTI CRNE GORE!

BAM!BAM!

U posljednje vrijeme pojavilo mi se lupanje srca. Desi se svaki dan, nekad vise puta, nekad jedanput, evo i sad, dok ovo pisem se desava. Nisam panicarka, nisam hiponondrična. Izguglovah malo tu temu i nadjoh odgovor koji se potpuno uklapa-desava se "ekstremno senzitivnim osobama u stresnim situacijama", bla, bla, bla... Dobro. Cini mi se da sam to znala. Doduse, do sada nisam imala lupanje srca, ali je zato glavobolja moja vjerna pratiteljka jos od djetinjstva. Prije neki mjesec napunih 40. Ne spadam vise u mlade, sad sam, valjda, pripradnica kluba Srednjih godina, a uz to idu i poneka otkazivanja :)

Uz ekstremnu emotivnost naslijedila sam i ekstremnu tvrdoglavost. Odrastanje me je naucilo koliko je to stetna i, prije svega, samodestruktivna osobina. Zadala sam sebi visok cilj: da zastitim svoje dijete od te uzasne osobine i naucim ga ono za sto su meni bile potrebne godine. Da ne ide protiv sebe.
Kad se samo sjetim... iako sam bila dobro dijete sve je moralo je biti po mome pa ha!, iako sam znala da to nije dobro i iako sam patila sto trazim da bude po mome, znajući sam da je bolje da ne bude i, opet, moralo je biti po mome. Da priznam da sam pogrijesila? NIKAD! Najvaznije je da sam ja i samo ja u pravu. Kako je to čudno. Kakva je to sila koja te kontroliše. Kakva je to snaga. Uzasno me boli sto se istorija opet ponovila i sto je moje dijete naslijedilo tu muku od mene. Meni (ili Njoj-sili) nije niko nista mogao dok vrijeme nije ucinilo svoje, dok nisam sama izgarala i izgorela, (pitam se nekad, jesam li pregorela?) a rekla bih prije i odrasla, sazrela i naučila da kontrolišem i usmjeravam svoje nagone i zagospodarim silama koje su u meni.
Ne znam otkud to povezah sa emotivnoscu, valjda zbog velike patnje koju sam osjecala. Cinilo mi se da me niko ne razumije, da sam sama na svijetu. Predugo sam to osjecala. Presilno sam to osjecala. Sve je kod mene bilo Pre. Toliko Pre da i sada to nekad osjecam, iako znam da to nije tako. Valjda se eho one Sile jos, tu i tamo, provuče.

Popih ja jednu kafu i zaplesah u ritmu lupanja srca. Nek ide zivot kud je krenuo, bas tamo nam je mjesto.

Kad srce radi bim-bam, bam-bam-bam, sve drugo je manje vazno... rekoše IdiJoti :)

NAMAZAN-SMAZAN

Imala sam skoro poslovnu prepisku sa osobom koja je, da bi izbavila sebe i svoje pogresne poteze, pokusala da odgovornost prevali na trecu stranu, kako bi kod klijenta kog zastupa sebe predstavila u boljem svjetlu. Nista novo, reci cete. Cak i uobicajeno. Ali pitam ja vas, da li smatrate da je to ispravno. Jasno je da se greske desavaju, jasno je i da ne reaguju svi isto na greske, ali ako mene pitate, uvijek cu biti tolerantnija i blagonaklonija prema onima koji pošteno priznaju grešku i prihvate odgovornost za posljedice lose poslovne odluke. Dakle, slucaj je htio da taj "gresnik" ide dotle da u prepisci izaziva drugu stranu da se "otkrije" i sama iznese situaciju u kojoj je bilo moguce da se potkrala greska i sa druge strane i misli da je to nesto sto je njegov veliki skriveni plan. Ljudi koji su pravi nemaju sta da kriju i nemaju potrebu da se bave taktikama i strategijama, oni iznesu sto imaju, otvoreno kazu, argumentuju i konstatuju kada je nesto na mjestu ili nije.
I izvine se ako nijesu u pravu. A veliki skriveni planovi su bespotrebni.

Tuzno je kako smo "namazani".
Zapitamo li se zasto smo "namazani"?
Zasto nam je tesko reci da smo pogrijesili, da je neko drugi u pravu. Eto, da je moj nesrecni prepisnicar bio iskren i rekao da ima problem sa klijentom i da bi mu znacilo ako bi se dogovorili to i to, ja bih makar razmotrila sta mozemo da uradimo, jer je vazno njegovati kolegijane odnose i otvarati nova vrata. Ovako je samo pokazao koliko je u stvari slabic bez kapaciteta da vidi dalje ili, jos gore, bez kapaciteta da je iznese i plus i minus i prihvati korektnu pricu pa iako je na njegovu stetu. Ovako je steta koju je napravio mnogostruko veca.
Namazan-smazan.
Takvima predskazujem "usku" karijeru, onu bez rasta i razvoja. Mozda on i postane espert u svom selu, ali sa stavom "ja nisam kriv, neko drugi je", ostace u svom selu gdje je on poglavica. U stvari mozda je upravo to sto on zeli. Onda neka. Srecno bilo.
Svijet ceka jednostavne, iskrene i istinoljubive.