ĆIRIBU ĆIRIBA MARKETING ČAROLIJA

Prije nekoliko dana sam održala radionicu o marketingu mališanima uzrasta 7-11 godina. Radionicu ĆIRIBU ĆIRIBA MARKETING ČAROLIJA sam osmislila i realizovala u Igračkoteci i razvojnom centru koju je osnovalo udruženje "Roditelji". 

ŠTO MARKETING NIJE?

Marketing je predivna i prezanimljiva disciplina, široka i raznovrsna, a koja se na našim prostorima poistovjećuje sa reklamom, odnosno oglašavanjem, koje je samo jedan mali dio marketinga. 

A zašto je to tako?

Kad sam bila mala reklamni blokovi na televiziji su se zvali EPP. Ekonomsko Propagandni Program. Možda nije idealnan naziv, niti je baš kreativan, ali jeste korektan. Onda se, prije dvadesetak godina neko dosjetio da EPP nazove marketingom. (Valjda je moderno zvučalo, šta li?) I to su prihvatili svi mediji koji su postojali u to vrijeme, a nije ih bilo mnogo. A, onda i svi oni mediji koji su nastajali, ustajali, sazrijevali u godinama koje su pristizale. A, njih je baš mnogo. I od tada do dan danas, kada su se mediji razgranali i po širini i po dubini, u vijeku dvadeset prvom, šesnaestu godinu gazimo sa neispravnim nazivima: 

1. Odjeljenja koja se bave prikupljanjem oglašivača zainteresovanih za oglašavanje na određenom mediju, odnosno PRODAJOM medijskog oglasnog prostora (minuta na radiju, televiziji, prostora u novinama, magazinima, webu) 

2. Oglasnih blokova i prostora u medijima u okviru kojih oglašivači emituju reklamne spotove i objavljuju oglase i banere koje nazivaju MARKETINGOM. 

I tako je javnost desetinama godina izložena pogrešnim informacijama i asocijacijama koje upija, upija i upija. 

I na kraju je upila. 

I zaglupila. 

ŠTO MARKETING JESTE?

"Marketing je poslovna funkcija koja prepoznaje neispunjene potrebe i želje, definiše i mjeri njihovu jačinu i potencijalnu isplativost, određuje koja to ciljna tržišta organizacija može na najbolji način da usluži, odlučuje o tome koji proizvodi, usluge i programi odgovaraju izabranim tržištima i apeluje na sve u organizaciji da misle o kupcima“ jednom reče Filip Kotler. 

KAKO SE ODVIJALA RADIONICA ĆIRIBU ĆIRIBA MARKETING ČAROLIJA?

Djeca u radionici naučiše da su osnove na kojima počiva marketing proizvod, cijena, promocija i distribucija. Lila Marketing Vila ih je uputila da naprave svoj proizvod, zbirku radova koje su crtali na licu mjesta, a potom ih skupili, povezali i ukoričili, te nazvali "Svaštara". Uslijedilo je kreiranje cijene proizvoda koji su napravili, uz analizu što su sve morali da nabave i iskoriste kako bi proizvod bio ono što jeste, uz dodavanje posebne vrijednosti koju su proizveli svojim ručicama i glavicama. Potom smo razmišljali ko bi to mogao da bude zainteresovan da kupi njihov proizvod i kako da obezbijedimo da taj neko sazna za taj proizvod, te na koji način da mu proizvod predstavimo i na kraju, smislili smo kako da "Svaštara" stigne do radnje u kojoj će da se prodaje, utvrdili da je važno da ima dovoljno primjeraka, kako kupci ne bi došli u situaciju da traže proizvod, a proizvoda nema dovoljno u radnji i da prodavac mora da zna kakav je to proizvod, da bi umio da ga predstavi i predloži kupcu.

Svi polaznici radionice od Lile Marketing Vile dobili su medalje za uspješno usvojeno znanje o osnovama marketinga.

Eto, ako stariji vole pogrešno, neka djeca nauče ispravno. 

Sreća, pa je to još nekome i važno. 

ĆIRIBU ĆIRIBA MARKETING JE ČAROLIJA!

ŠIRIMO ZNANJE

Dan je počeo jednom skroz simpa porukicom sa fejsa. Kaže;
-Dobro jutro Ljiljana, danas je 29. februar i dolazi svake četvrte godine, potrudi se da bude poseban.
-O, da! Baš takav će biti, rekoh u sebi i izjetjeh iz kreveta u 6.30 kad začuh Ocean Voyage temu s mog pametnog telefona zaduženu za prijatno buđenje.

Ispratih Dinu u školu i bacih pogled na prezentaciju koju sam sinoć do ponoći dotjerivala. Sve je spremno, zadovoljna sam i sadržinom i izgledom. Mnogo je dobro što u obradu teme uključujem i kolege iz prakse koji daju dodatni kvalitet obradi teme, bacajući svjetlo na aktuelne situacije, aktuelne tržišne uslove i tržište. Vjerujem da će studentima biti zanimljivo današnje predavanje.

Danas je moj drugi dvočas na UDG-ju gdje sam počela da predajem marketing kao saradnica iz prakse. Neizreciva je moja radost što mi se ispunjava velika želja da znanje i iskustvo koje sam sticala dvadeset godina prenesem novim generacijama, da otvorim jedan sasvim nov portal razmjene informacija, energije i dobrih vibracija. Kako je samo veliko kada vam se pruži prilika da usmjerite, utičete ili obilježite školovanje jednog mladog bića. Da mu odškrinete vrata koja ne vidi, za koja ni ne zna da postoje, Kako je samo važno da mu predočite sve ono dobro, lijepo, korisno i potrebno za njegov profesionalni razvoj. A, ko bi bolje to umio nego baš ona koja je upravo takav uticaj iskusila kao studentkinja i koja sa distance i Razumije i Zna. Pa još i Želi da Nastavi.

Ekonomski fakultet sam upisala zato što sam bila svjesna da moram završiti fakultet. Situacija je bila takva da sam morala studirati u Podgorici i izbor je pao. Bez nekog posebnog uzbuđenja i zanimanja, redovno sam davala ispite i gurala po planu. Na drugoj godini sam upoznala profesora Vesa. Onog koji mi je u ruke stavio knjigu iz Odnosa s javnoscu koji su tada bili apsolutna nepoznanica u Crnoj Gori. Ali ne i za njega. Pročitala sam tu knjigu plavih korica (pitam se da li je još ima :)) i pronašla nedostajući motiv da s voljom učim. Jer me zanima. Onda sam na trećoj godini izabrala smjer koji je vodio Profesor i slobodno mogu reći da je ta naša ekipa od 15-20 studenata bila sjajna, homogena skupina koja se jako lijepo družila i koja je odmah nakon studija, nastavila svoje školovanje na Postdiplomskim studijama. Nisu svi, ali većina jeste.
Znate, prave riječi u pravom trenutku, pažnja, podsticaj, odnos koji pokazuje vjeru u vas, vaše ljudske i profesionalne kapacitete, mnoooogo je važan. Pa i ključan, ako hoćete. Sa 19 godina svi se mi još tražimo. U stvari, tako je bilo u moje vrijeme, čini mi se da se danas te granice pomjeraju.( Ili mi se samo čini...) Takav odnos se nikada ne zaboravlja. A, oni koji su ga doživjeli imaju zadatak da ga prenesu dalje. Da nastave sa praksom davanja podrške, vjere, znanja, nade. Jer ko to bolje zna od onih koji su odživjeli tu metamorfozu.
Imala sam sreću da na trećoj godini slušam, tada asistenta, danas profesora, bivšeg dekana, Miška Jovovića na predmetu marketing. Kakvo je to uživanje bilo. Kakva predivna razmjena. Kakva interesantna tema, puna života. Pa su još i Odnosi s javnošću dio te velike, vrijedne, šarene porodice. I nije bilo neke potrebe za donošenjem velikih odluka, sve se nekako spontano iskristalisalo.
Marketing+PR was My Thing. Still is. And will be.



Radni vijek mi je dug i sadržajan. I prilično zanimljiv. Volim promjene. Volim da učim. Volim da pratim svoje okruženje, činim ga boljim svojim postupcima i od njega crpim ono što mene čini boljom. Prije nekoliko godina osjetila sam potrebu i jaku želju da dijelim svoje znanje. Svoje Iskustveno Znanje. I baš prije neki dan pričam s mojom Radom, koja je doletjela iz Norveške na par dana, koliko je sve drugačije kada ga proživite i doživite, koliko je ta teorija koju smo učili dobila smisao tek kad smo je sa svojih deset prstiju oblikovali. E to je ono što studenti žele da čuju. I to je ono što želim da im dam. I studentima na UDG-ju i studentima Škole za odnose s javnostima koju su uspješno završile već tri generacije,a koju su upravo osnovali praktičari Eleonora Albijanić i Miško Strugar uz profesorsku podršku Bojane Femić i polaznicima ostalih različitih seminara i škola na koje me pozivaju kao predavačicu.
Sve u svemu, širimo znanje. Nesebično.
U znanju je moć.
U davanju još veća.

Lična društvena odgovornost

Društveno odgovorno poslovanje zastupljeno je u svim zemljama regiona, negdje više, dublje, značajnije, rasprostranjenije, negdje skromnije. U Crnoj Gori se ozbiljnije praktikuje, uglavnom, od strane velikih kompanija čiji su osnivači u nekoj drugoj zemlji, ali nađe se i dobar primjer u okviru aktivnosti manjih i domaćih preduzeća. Ako se vratimo jednoj od definicija CSR-a, odnosno, DOP-a prisjetićemo se da je "Društveno odgovorno poslovanje obveza poslovnih ljudi da slijede politike poslovanja, donose odluke ili slijede smjernice koje su poželjne u smislu ostvarivanja ciljeva i vrijednosti našeg društva." (A, vjerujemo da naše društvo ima neke ciljeve i vrijednosti, jel da? Ili naše društvo poslije ne tako davnih razarajućih događanja mora sebe izgraditi u ono koje razumije koje ciljeve valja sebi postaviti i koje vrijednosti nanovo mora uspostaviti, a kojima one obnovljene dopuniti… Nego to je neka druga tema. Tematina. A, u stvari, opet se mora krenuti od i ka pojedincu.)

Nego, vratimo se korak unazad. Ima li društveno odgovornog poslovanja bez društveno odgovornog pojedinca? Ispravite me ako griješim, ali u našem regionu nijesam primijetila da je neko otvorio pitanje PSR-a (Personal Social Responsibility) naspram ili, ako hoćete, kao logičnu prethodnicu CSR-a, u okviru PR-a, komunikacija, marketinga. Nije li nužno pozabaviti se tim pitanjem? Pa hajde da krenemo.

Nije nepoznato da najveći doprinosi dobrotvornim organizacijama dolaze upravo od pojedinaca, a ne od kompanija, organizacija ili vlada. Nego, to jesu slučajevi sa margina, onih daljih, a ja bih da se bavimo nama. Našom objektivnom pričom koja obuhvata najveći broj privrednih subjekata, odnosno, njihovih načina i pristupa CSR-u. Dakle, regionom.

Kako se postaje društveno odgovorna osoba? Najbolje od malena, smjernicama koje se dobijaju u porodici. Ako u porodici postoji takva osviješćenost. Ako ne postoji, onda tu može biti važna uloga ugledanja na pojedince koji to jesu. Svakako, nadogradnja je potreban nastavak.

Znam one koji će reći da nije realno očekivati da će pojedinci biti orjentisani na formiranje boljeg društva kada su im stomaci gladni, dakle kada prosječna potrošačka korpa ne može da pokrije ni trećinu realnih potreba jedne porodice. I ne kažem da ima i toga. Ali kažem da ako se kao pojedinci ne bavimo društvom i dobrobiti društva u cjelini, onda to društvo neće imati kapacitet da nam pruži bolje od onog što sada jeste. I naći ćemo se u jednom zatvorenom krugu.

Društveno odgovoran pojedinac je filantrop, pravedno postupa prema svima, donira krv, donira novac, donira svoje vrijeme, vodi računa o svojoj okolini (ah to smeće, voda, vazduh, zemlja…) i iznad svega je pošten. Naravno, ne možemo svi sve, ali možemo nešto od pobrojanog. I uvjek možemo biti pošteni.

Ako pričamo o konceptu PSR-a onda zaključujemo da pojedinac mora biti svjestan da je itekako odgovoran za svoja postupanja i van kruga porodice. I zašto ne bismo pošli i korak dalje, pa od onih svjesnijih zatražili i da budu primjer ostalima i koriste svaku priliku da šalju poruke lične društvene odgovornosti. A, ko će to bolje i vještije uraditi ako ne ljudi koji se bave komunikacijama. Koji umiju da oslušnu javnosti, uobliče prave poruke, prepoznaju kanale, lansiraju priču i ostave otvorena vrata.

E kada budemo došli do kritične mase istinskih PSRova onda će javnost i CSR posmatrati više kao iskrenu želju za društvenim boljitkom, a manje kao smišljene poteze kompanija za dobijanje poreskih olakšica i poboljšanje imidža.  CSR-om se moraju baviti PSR-ovi. PR-ovi moraju biti PSR-ovi.

 #pr #psr #dop #lop #mislimootome

Ljiljana Burzan Nikolić

Profesionalka u oblasti komunikacija

*Tekst je objavljen u Magazinu PRO.PR Svijet kommunikacija uz Dnevni list, Mostar, BiH, 02.2016.

STOP śekiring

Volim kad sasvim nenadano dođem do teme za tekst. Kao sada. Naletjeh na fejsu na neki post u kome kaže: Šta bi vaše sadašnje ja savjetovalo vašem mladom ja u dvije riječi? i rekoh, hajde da se poigramo. Znala sam da će biti zainteresovanih da kažu što imaju, kao što sam znala da će biti i onih koji će to željeti da učine u više ili manje od dvije riječi ;) Neka, njima je baš tako u tom trenutku odgovaralo i super što su svoj savjet podijelili. 

Očekivano, većina onih koji su odgovorili na postavljeno pitanje bile su žene, 40+  Hvala damama i hvala dvojici vitezova <3.

Volim što njegujemo svijest da budemo otvoreni i spremni da podijelimo.

Znate, važno je prenijeti znanje. I znanje življenja. Posebno ono iskustveno (u stvari, ima li, uopšte, neiskustvenog znanja življenja?). Iako se nekad čini da mlađarija ne čuje ili ne želi da čuje, iako smo nekad i mi bili baš takvi, čini mi se da neke stvari koje smo čuli u svojim dvadesetim, pa i tridesetim, makar ih i samo okrznuli kroz magazine i zabavnike, neke filmove koje smo gutali ili kroz knjige koje smo čitali, ipak jesmo usvajali. Svjesno ili ne. Jesmo. 

Novo vrijeme otvorilo je i neke nove načine. Društvene mreže su sjajan kanal za slanje korisnih poruka. I onih drugih, naravno, ali na nama je da napravimo selekciju. I poruka koje šaljemo. I poruka koje primamo. I poruka koje usvajamo. 

Jer mi smo kanal. 

Mi smo i poruka. 

Pa kako ko izabere.

Elem, Šta bi sadašnji 40+ Crnogorci savjetovali sebi prije 20+ godina u dvije riječi?

1. STOP śekiring

*2. NE, glupsonko :D

3. možeš ti to

4. voli sebe.

5. ti na prvom mjestu.

6. BUDI svoja :D

7. opusti SE

8. worry less

9. živiŽivot svojimIskustvom

10. Sigurno ne "grow up"  :D

11. SVE možeš!

12. kupi FEJSBUK :)

13. uživaj!!!

14. bez brige!

15. love you :) <3

16. VJERUJ sebi!

17. možeš SVE :)

18. samo NAPRIJED

19. raduj se :)

20. Opušteno, uživaj

21. LOVE ALL

22. slušaj SRCE.

23. slušaj sebe

24. Budi istrajna!

25. Idi kuda te srce VODI

26. BUDI SREĆAN!


I samo da se zna: i redosljed sam ostavila baš kao što je bio na mom postu. Nekako mislim da će onome koji čita i to biti neka poruka. ;)
Srećno!


ps. Hvala društvo, uradili smo super stvar!
pss. *Izvini H. ublažila sam malo drugu riječ, prilagodila je senzibilitetu bloga :)

Preslatka Goca

Kako je ovoj profesorki ime u skladu sa prirodom. Mislila sam kao brucoškinja Ekonomskog fakulteta u Podgorici te devedesete, pažljivo posmatrajući sitnu ženu snažnog karaktera koja nam je držala predavanja iz Ekonomike preduzeća. Gvozdenija Bogetić. Baš moćno ime, prolazilo mi je kroz glavu u pauzama upijanja razlike između fiksnih i vrjabilnih troškova. Imala je siguran korak, oštar ton i podignuto čelo, što je činilo da mi djeluje nekako visočijom. Ubrzo je osnovala Poslovnu školu koja je djelovala pri fakultetu i bila na njenom čelu.
Dugo nakon studija nisam je vidjela. Ali sam je dobro upamtila. Jer drugačije sa njom i ne može.
Prije par godina srele smo se na jednom sasvim neobičnom mjestu. Mjestu gdje mi nikad ne bi palo na pamet da mogu sresti baš Nju.
Vježbaonica za zdrav život je koncept koji je osmislila jedna naša divna Kaća u okviru koga nekoliko nas, nekad više, nekad manje, vježba LORA vježbe, a uz njih i mnoge druge vježbe meditacije, spontano usklađivanje, reiki i druge korisne vježbe koje neko od nas predloži. Baš tu, u grupi koja se spontano okuplja i čiji članovi bivaju privučeni jedni drugima ujedinjujući svoje lijepe misli želje i radnje radom na sebi, dvadeset godina kasnije srela sam Gvozdenu Profesorku.
U Vježbaonici, ona je bila jedna mnogo drugačija profesorka. U stvari, u Vježbaonici ona nije bila profesorka, ona je bila Goca. Goca lakog koraka i sjajnog oka. Goca koja uvijek ima spremne tople pletene navlake za stopala da joj je ugodnije da vježba i da ispravno radi. Goca koja je najbolje radila sve vježbe, a kada je pohvalimo, odmah prebaci kako neka od nas ipak bolje radi. Goca, toplog glasa, meke riječi i nasmijanog, i dalje sjajnog oka. Goca, koju život nije čuvao, ali koja je odlučila da sačuva život. Da na nas prenese svoje znanje, svoje iskustvo, svoje želje: da budemo dobre prema sebi. A čini se da do kraja i dalje baš tu lekciju nije sama savladala, ali se ne da.
Dok vježbamo, ja sam slobodna. Kažem što mi je na umu. Zapjevam. Našalim se. Poseban mi je užitak da one koji to baš ne očekuju iznenadim nekom dječje iskrenom izjavom koja mi u trenutku sama izađe iz srca kad me inspirišu. Ispalim ja, Kaća kaže "Ma to je moj Cvjetić", izljubimo se i svi se slatko nasmijemo i nastavimo dalje. Radimo mi tako vježbe i gledam ja našu lakonogu Gocu koja uvijek ima taj polu-osmijeh na licu i kažem joj: "Goco, Vi ste meni preslatki!" A ona, iznenađena, razli usne u malo širi osmijeh, pomalo crveneći i zahvali se svojim dragim načinom.

Mislim da je i ona mene voljela na neki poseban način. Ili bih voljela da je tako. Jer biti poseban nekom tako posebnom, mnogo je veliko. Mnogo. Kao Ona.
Poklonila mi je knjigu "Upravljanje životnom energijom" koju je prevela sa ruskog i koju je izdala dok je bila u AFINI, organizaciji koju je osnovala i vodila prije deceniju ili više, a koja se bavila nečim sličnim kao naša Vježbaonica, ali, koliko razumijem, nešto šire. Sam čin poklanjanja bio je tako spontan, da ne mislim ja da ona meni nešto nameće, eto, ona misli da bi mi bilo korisno da je pročitam, a ona ih ima nekoliko, pa... Mnogo puta nudila sam joj da je prevezem do kuće poslije vježbanja. Ali ona je voljela da šeta. Dva puta, kada je bilo nevrijeme, dozvolila mi je da je odbacim, uporno brinući što skrećem sa mog puta zbog nje. A, meni su ti trenuci bili dragocjeni. Pa i da smo samo ćutale, a nismo, mislila bih isto. Poštovanje koje sam čuvala preko dvadeset i ljubav koju sam iznjedrila posljednjih četiri-pet godina prema mojoj Profesorki Preslatkoj Goci željela sam da joj ukažem nekako još više u tih nekoliko samo naših minuta vožnje od centra do Sportskog, tu do prodavnice, da se ne uvlačim unutra...

Večeras, baš pred koncert hora Obilić u CNP-u, saznala sam da Goca više nije sa nama. Mislila sam na nju cijelo veče i u glavi pisala ovaj oproštajni tekst.
Čuvaću ja našu Gocu. Čuvaće je i dame s Vježbaonice. I sastaćemo se da o njoj pričamo, da joj pošaljemo sve ono što joj nismo rekle, a voljele bi. Jel da Kaća da hoćemo?

Kako je našoj Goci pravo ime u neskladu sa prirodom.
Preslatka Goca.

Dobro došla 2016!

Ode i ova godinica. Srećno pošla. Iako nije obećavala kad je stigla, bila je najbolja do sad. Najnajnajbolja. Učila sam nekad na studijama da haos i burne promjene vode do nove, kvalitetnije strukture. Dešavalo mi se ranije da me takve struje okrznu, pa i donekle uvuku u svoj vrtlog, ali ove godine desila se prava centrifuga.
Odluke. Izbori. Pitanja. Potpitanja. Osude.
Tračevi. Laži bez razloga. Laži s razlogom: jer to je neko izabrao kao način života.
Iznad svega neznanje, ograničenost, crna rupa.
Nije to moja priča.
Ne želim ni da je znam, niti da sam upućena u primitivne radnje i načine. Podižem zid. Nebo-plavi sa bezbroj šarenih cvjetova. (Miriše na kiflice s eurokremom.)
Moj fokus je na dobrom, valjanom, naprednom, učenju i stvaranju, pomaganju i davanju.
I tu ostaje.
Ulagala, oblagala, slagala, naslagala, preslagala i složila. Baš kako treba. Prioritete. Ljude. Interesovanja. Aktivnosti.
Misli.
Konačno shvatila šta da radim sa zavjesom u dnevnoj koja me, pa bogami nekoliko godina već, bolucka kako kvaran zub. Al nikako da svatim što bi trebalo da uradim da to bude to. E pa shvatila sam. I kako to kod mene biva, kad sam otkrila što će se desiti sa zavjesom, uklopila sam i sve ostalo u prostoriji.
Baš sam hepi.

Uredila balkonče, načičkala ga svim dražesnim LilaVila rekvizitima i odgajala 8 biljčica. OuJea! Baš sam se super zaigrala.
Provela dragocjeno vrijeme u porodičnom okruženju. Radila puno. Odmarala puno. Bila podrška baš kad treba i kome treba. Stvarala kad sam bila inspirisana. Nalazila vrijeme za drage ljude. Darivala i bivala darivana. Vjerovala. Spoticala se, ustajala. Nastavljala. Vjerovala. Opet.
Putovala, gledala, slušala, divila se, uživala. Disala duboko. Polako.
Prenosila znanje i sticala ga.
Poželjela dobrodošlicu. Anđelima.

Rekoh, odlična godina. Ipak, znam da će ova koja kuca biti još bolja, pa onda i ona sljedeća. Imam još toliko toga da ponudim, investiram, poklonim.
I još toliko da iskusim, osjetim, upijem.
Iščitam. Srcem.
Naučila sam da ne očekujem. Naučila sam da Znam. Da je sve baš onako kako treba. Kako siješ tako ćeš i žnjeti. Radujem se plodovima ulaganja u sebe, okruženje, univerzum.
Život me voli i ja njega.
Srećna nova 2016. godina!

BUDIMO BOLJI, JER MOŽEMO

Stava sam da postupanja institucija od javnog značaja koje postoje i zbog građana i zahvaljujući građanima valja pratiti, komentarisati i uključivati se u njihove aktivnosti koliko je to izvodljivo.

Stava sam i da građani ne treba da budu samo posmatrači, već aktivni učesnici u formiranju i izgradnji boljeg društva, na način i u mjeri koja im odgovara. Lično, kao građanka, podržavam brojne aktivnosti koje doprinose izgradnji boljeg društva, što prisustvom, što konkretnim činjenjem. To radim zbog sebe i zbog zajednice u kojoj djelujem. Ona neće sama od sebe biti bolja. Biće bolja samo ako smo mi bolji. Ako postupamo bolje. Ako svojim postupanjima nju činimo boljom. Zato, tu sam za bolje. Ima me. I biće me. Gdje god mogu da utičem da budemo bolji. I ovo je odgovor onima što ne razumiju što me svuda ima.

Skoro sam bila u situaciji da javno iskažem pozitivno mišljenje na temu određenog poteza aktuelne vlasti. Odmah su krenule kalkulacije jesam li se politički opredijelila za tu opciju. A onda javno prokomentarišem potez koji je nedvosmislena krititika postupaka aktuelne vlasti i krene novi krug pitalica. Ovog puta suprotnog smjera. I tako u nedogled. I ne samo u mom slučaju.

Oni koji me dugo znaju, jako dobro znaju i to da sam od studentskih dana bila pripadnica procrnogorske struje koja je otvoreno iskazivala svoje stavove i orjentaciju tih tužnih devedesetih, kada se takvo ponašanje, bogami i kažnjavalo od strane neistomišljenika đe god se zgodna prilika ukazala. Tako je bilo tada. Onda sam dobila svoju državu i moja borba je bila zaokružena. Ali samo naizgled. Sada treba raditi da moja zemlja bude bolja. Volim svoju domovinu Crnu Goru i želim da bude bolja. Volim sve njene građane i borim se za ravnopravnost. Generalno, politiku doživljavam nemilom jer crnogorska politika za mene znači protekcionizam, revanšizam, trgovinu, nepoštenje, površnost, neiskrenost, namještaljke đe god se može i ne može. Eto. I znam da imam mnogo istomišljenika.

I pričam prije neku godinu sa jednim starijim gospodinom iz Sarajeva, baš na tu temu, a on mi kaže: "Pa zašto se ti ne uključiš u neku partiju, zašto ti ne započneš neki novi način, neki tvoj način, jasno ti je da je to put ako hoćeš promjene". Moram priznati da me je uzdrmao, jer to jeste pristup koji zagovaram, baš ono što u dubini svog bića smatram ispravnim. Djelovanje ličnim primjerom. Ali politika... Ne znam baš. 

Politika nije jedino polje u okviru koga mogu da djelujem ukoliko želim promjene. 

Imam mišljenje i stav po određenim značajnim pitanjima koje političari (i ne samo političari) otvaraju, a koja na nas, građane direktno utiču.  Zbog onog što želim da moja zemlja i moj grad jeste. I bude. Ne zbog politike.

Smatram da nije sve što rade jedni dobro, a sve što rade drugi loše. I obrnuto. Smatram da ako je nešto dobro, onda je dobro, bez obzira da li je inicirano od strane pozicije ili opozicije. Jer poenta jeste da se rade prave stvari, a ne da se nadmudruje, smješta, namješta i izmješta sa jedne na drugu stranu, kako bi se dobila pozicija ili poen više na teret građana. 

Željela bih da doživim da se na odgovornim pozicijama od kojih zavisi budućnost moje domovine i moje djece angažuju profesionalci, stručnjaci, ljudi koji dobro rade, dobro misle i znaju, bez obzira na to da li su pripadnici političkih partija. Tada ću, možda, početi da posmatram politiku drugačije. Međutim, kako sada stvari stoje, daleko je taj dan.

Nema veze. Biram da vjerujem. Biram da radim sve što znam i umijem da moja zemlja i moj grad budu bolji. Ja ću njima biti najbolja što umijem. 

I još bolja od toga!