PROFESIONALIZAM SA SRCEM

Uopšte nemam dilemu kada je u pitanju moj rad. Način rada, postupci, pristup.

Da, desi mi se da napravim grešku. Uvidim je i ispravim. 

Zahvaljujući jasnom vaspitanju koje su mi podarili roditelji, od malih nogu sam naučila što je dobro, a što loše. Što je čovjek a što onaj drugi. Tako živim i tako radim. Baš u vrijeme mog sazrijevanja moja porodica je prolazila kroz bure i havarije. Zbog tatinog posla. U stvari, zbog tatinog nepristajanja na raznorazna nametanja i podmetanja. Zbog tatine borbe sa sistemom koji njeguje i ohrabruje laganje, podilažanje, izdaju, diletantizam, zarad sitnih i krupnih interesa pojedinaca i grupa zaštićenih od strane istog tog nesrećnog sistema. I ma što vi mislili i ma kako imali dileme u ovom vremenu poremećenih vrijednosti po pitanju tvrdoglave odbrane integriteta, ja baš hoću tako. Istina je istina. Pravda je pravda. Ispravno je ispravno. Zlo je zlo i naopako. Vidio vas neko kako postupate ili ne, na kraju ostajete sami sa sobom. Pa kako ko izdrži.

Od oca sam naslijedila radišnost, dubinu, ozbiljnost, odgovornost, dar za pisanu riječ, hrabrost, nepokolebljivu borbu za ispravno. Ja sam tatina ćerka. Od majke sam naslijedila najveće srce u univerzumu, dječju dušu i blagost za sve koji je prihvataju. Ja sam majkina ćerka.  Šalim se s majkom pa kažem kako sve na tatu ličim, al imam majkinu "unutrašnjicu". Hm, šalim li se?

Od sebe sam dobila kreativnost, slobodoljubivost, upornu vjeru u dobro, radovanje zbog svojih i postignuća drugih, otvorenost, zaigranost, raspjevanost, ljubav prema sebi i drugima, zahvalnost za svaki sekund života, pa kakav god da je. Svoja sam pa svoja. Profesionalac sa srcem.

Razmišljam nekad koliko je težak i nespojiv takav spoj koji mi je dat i koji sam isplela, pa onda zaključujem da mi je taman takav kakav je i da je samo moj i da sam takva kakva sam pa čak i onda kada kažem klijentu da sam mnogo srećna zbog nastavka saradnje. Nekome to možda zvuči neobično, ali ja sam istinski srećna i ne vidim baš ništa loše u tome što to i kažem. I ne, apsolutno ne mislim da je to neprofesionalno. 

Veliki mi uvod za ono što sam htjela reći... 

Elem, napisah juče pismo klijentima, saradnicima, poslovnim prijateljima, u kome ih, uz par prigodnih riječi, obavijestih da više nijesam na tom radnom mjestu i sugerisah kontakt na koji se mogu nadalje obraćati. I krenuše odgovori. Očekivano ili ne, u tim odgovorima saznadoh o sebi mnogo. Iz ugla drugih, naravno. I nekako mi bi lijepo. Znače te riječi zahvalnosti, podrške i iskrene želje da nam se putevi i dalje ukrštaju kada ste na prekretnici sa svojim jedinim, u ovakvom sistemu najčešće nedovoljnim oružjem: znanjem.

I neka ovu priču završim jednim od desetina mejlova koje sam dobila, zahvalna koleginici koja je ovo napisala, a sa kojom se ama baš nikada uživo vidjela nijesam: 

Draga Ljiljo,

Istina je da ne volim ovakve mailove, jer kad odlaze ljudi tvog poslovnog bontona i moralnog profila, iz firmi sa kojima ja saradjujem, osjećam tugu.
Za Pobjedu si se istinski borila, i vjerujem da ce taj kolektiv osjetiti gubitak nakon tvog odlaska . 

Tebi želim zaista sve najljepše u budućem životu i radu!

Ovaj tekst želim da posvetim još jednoj divnoj dami koju sam upoznala kroz posao, ali koju jesam i lično upoznala i sa kojom sam se satajala više puta, koja me jako hrabri da što više pišem na ovom blogu, pa mi je u svom pozdravnom mejlu poručila da se nada da ću u ovoj pauzi imati više vremena da pišem na blogu. 

Suzana, draga, nadam se da sam i ovim tekstom opravdala tvoju vjeru u moj blog.

Preporuka: ovaj tekst ne treba tumačiti. Samo pročitati, primiti ili ne primiti k znanju i ići dalje ;)