LilaVila

LilaVila

петак, 19. децембар 2014.

ZATVORI SE

Legla sam sinoć puna crnih misli. Imala ružne snove. Probudila se u panici. Razradila crne misli. Ustala i počela da mislim o jutarnjim aktivnostima, doručku, djeci, školi, planu za danas.
Prosetah psa i u susret nam dodjose dva polunasmijana covjeka. Naiđosmo i na ćerkinog drugara iz razreda, Danila, koji se upravo vraćao sa takmičenja četvrtaka iz matematike. Uradio je četiri zadatka, ali ne i peti (u "kome se radilo nešto sa salvetama"). Kako divno, blago dijete sa velikom jabukom punom sitnih ugriza u ruci. Obično ga srijećem kod studenskog doma, kako u polu trku žuri u školu i nekad me pita koliko je sati. Čini mi se da sam mu zanimljiva pa voli da popriča sa mnom. A baš volim.
Rekoh, ipak će bolje krenuti dan, nije sve tako crno. Pa se sjetih da jeste.
Jeste, ovo je jedan od onih dana kad sve boli. Slučajno ili ne, dan mog grada. I on mi je danas kriv. I sva lakoća bivstvovanja njegovih stanovnika. I svih drugih. I trećih. (Nikako magarećih, oni su izuzeti.) Sva lakoća neuranjanja. Pristajanja na manipulacije. Neiskrenost. Okolnosti. Laži. Nereagovanja. Nevrištanja. Neumiranja. Umiranja umiranja. Od stida.
Bolje da se ne gledam sa prijateljicom danas. Dok prođe. Ovo.



Zatvori se. Hladno je.

Нема коментара:

Постави коментар